Narativno prohodavanje

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Federico García Lorca, Dom Bernarde Albe, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Drama Dom Bernarde Albe posljednje je Lorcino dramsko djelo, objavljeno dva mjeseca prije njegovog ubojstva koje su izvršili frankistički poslušnici 1936. godine, a kojim je umjetnik završio svoju tzv. ruralnu trilogiju drama započetu s Krvavom svadbom i Yermom. Zbog političkih okolnosti u Španjolskoj drama je praizvedena u Buenos Airesu tek 1945. godine, dok je za vrijeme frankizma izvedena tek dvaput u Španjolskoj (1950. i 1964.), a izvedba u režiji Juana Antonia Bardema 1964. u Teatro Goya smatra se izrazito hrabrom adaptacijom u poetici neorealizma.
  
  Zadarsko kazalište već je jednom uprizorilo Dom Bernarde Albe 1974. godine u režiji Petra Šarčevića, a fotografski spomenar navedenoj izvedbi predstavljen je izložbom fotografija Abdulaha Seferovića u foajeu HNK-a Zadar. Uz prigodnu nostalgičnu izložbu, jedina poveznica između ondašnje i današnje predstave jest Jasna Ančić koja je prije četrdesetak godina odigrala ulogu Martirije, dok je u Ferenčininoj predstavi igrala naslovnu ulogu Bernarde Albe. Uz prigodno istaknuto obilježavanje sedamdeset godina HNK-a Zadar na programskoj knjižici, predstava zadobiva i svečarski kontekst posvećen Jasni Ančić (povodom četrdeset godina glumačke karijere) kojem smo već svjedočili u projektu Umjetnost intervjua u režiji Nenni Delmestre.
  
  Dom Bernarde Albe u režiji Dražena Ferenčine jednostavno je zanatsko kazališno uprizorenje koje ne osvaja ni glumačkim izvedbama, ni energijom i strašću koje bismo očekivali od, u potpunosti ženskog glumačkog ansambla s obzirom na dramaturšku okosnicu radnje (seksualna apstinencija, ljubomora, pohota). Scenografija Dinke Jeričević sastoji se od šest stolaca postavljenih po sredini scene na kojima sjede Bernarda Alba i njenih pet kćerki dok je u pozadini postavljen kružni baldahin zaogrnut koprenom koji je poprište senzualnih i erotskih maštarija tih istih kćeri. Uz ponešto latica cvijeća i kora od naranči, te veliko platno od tkanine koje šivaju akterice na sceni, scenografski je minimalizam vjeran izvorniku i većini klasično postavljenih izvedbi ove drame.
  
  Kostimografija Marije Šarić Ban također je utilitarna i predstavlja kontrast između crnine i zatvorenosti dnevnih kostima i svilenkastih otvorenih noćnih kostima. Scenski pokret koji potpisuje Sanja Petrovski (koja se i sama pojavljuje u manirističkoj ulozi nagluhe babe Marie Josefe) također je vrlo stiliziran u prizorima erotiziranog plesa sestara na baldahinu te u nagom noćnom defileu Magdalene (koju igra Mia Zara Burčul). Svjetlo Ive Nižića naglašava opskurnu atmosferu kuće i sfumato u prizorima s Magdalenom te izrazit kontrast u prizorima s Bernardom. Scenografija, kostimi i svjetlo su afirmativniji elementi izvedbe, dok odabir glazbe (Nebojša Lakić) s talijanskim južnjačkim predznakom ostaje posve nejasan s obzirom da se radnja odigrava u Andaluziji, u seocetu nadomak Granade.
  
  Što se tiče glumačkih izvedbi, one su poprilično neujednačene; Jasna Ančić je ulogu Bernarde Albe odigrala u maniri zločeste babe, s gorčinom i patosom koji možda ide u slog s predloškom, ali mu nedostaje strasti i temperamentnih međuigri – njezine uloge u toj maniri zaredale su se u produkcijama HNK-a Zadar i postaju pomalo zamorne i za sam auditorij. Podosta se očekivalo od Tihane Lazović zbog njezine uloge u Matanićevom filmu Zvizdan (2015), no u kazališnom miljeu glumica je ulogom Adele pokazala popriličnu dosadu i nezainteresiranost za ulogu, što ide u prvom redu na dušu režiji koja se mogla više pozabaviti ujednačenjem izvedbi glumačkog ansambla. Žana Bumber kao Martirija i Helena Kalinić kao Angustia dio su mirnijeg i ukrućenijeg para sestara i njihove su izvedbe očekivano prenaglašene govornim manirizmom s akademije, dok je drugi par Magdalene (Burčul) i Amelije (igra je Lucija Matković) označen slobodnijim oralnim i korporalnim iskazom i stoga i dojmljiviji na sceni. Ženski ansambl uokviruje tipska uloga pomoćnice Poncije koju igra Anđela Ćurković-Petković s dozom didaktične izvještačenosti u govoru i artificijelnim patosom.
  
  Kao i kod većine zadarskih premijera posljednjih godina, režija i glumački ansambl, tj. rad sa glumcima i rad na izvedbenim karakteristikama uloge ponajveći su problem i ove predstave. Redatelju se očito nije previše upuštalo u karakterno-motivacijski postupak rada s ansamblom pa je režija svedena na narativno prohodavanje kroz dramski tekst, a rezultat toga je zanatsko odrađivanje projekta, toliko svojstveno domaćim repertoarnim kazalištima da je postalo nepisano pravilo. Izrazito simbolički i psihološki bogat registar prisutan u Lorcinom djelu tako je posve nenaglašen, andaluzijska strast i temperament također su primireni prevelikom stilizacijskom i glumačkom ukočenošću. Sve u svemu, ni prva ni zadnja zadarska premijera koja će se više pamtiti po obljetničarskom karakteru projekta nego po izvedbenim kvalitetama.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2016.
  
  Federico García Lorca
  Dom Bernarde Albe
  redatelj Dražen Ferenčina
  premijera 7. prosinca 2015.
  prijevod Drago Ivanišević, adaptacija Dražen Ferenčina, scenografija Dinka Jeričević, kostimografija Marija Šarić Ban, koreografija Sanja Petrovski, oblikovanje svjetla Ivo Nižić, odabir glazbe Nebojša Lakić, izrada kostima Nataša Perović i Vernarda Stipaničev, inspicijent Mimi Zadarski
  izvode: Jasna Ančić (Bernarda), Tihana Lazović (Adela), Žana Bumber (Martirija), Anđela Ćurković-Petković (Poncija), Helena Kalinić (Angustia), Mia Zara Burčul (Magdalena), Lucija Matković (Amelija), Sanja Petrovski (Maria Josefa)

Piše: