Uzaludan trud

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: William Shakespeare, Macbeth, red. Matko Sršen

• 
  
  Macbeth, onaj teški i mračni škotski komad, u Kazalištu Marina Držića premijerno je odigran 22. travnja u spomen 400. obljetnice smrti Williama Shakespeare u režiji Matka Sršena i izvođenju gostujućim glumcima ojačanog dubrovačkog kazališnog ansambla kao, nažalost, neuspješan kazališni zapit o ovoj najkraćoj i najmračnijoj Shakespeareovoj tragediji. Moćnoj i emocijama nabijenoj tragediji nastaloj početkom 17. stoljeća o krvavoj škotskoj povijesti prožetom mitologijom, vješticama, suđenicama, proročicama koje svojim glasom zavode i navode Macbetha, vojskovođu, da se okrene protiv svog kralja i nožem se i mačem obračuna i sa svim drugim neprijateljima koji mu ugrožavaju prijestolje. Djelo puno strasti i žestine po kojem su čak tri velika filmska redatelja, Orson Welles, Akira Kurosawa i Roman Polanski, snimili svoje filmove, i koje se uvijek iznova uprizoruje na brojnim svjetskim kazališnim i opernim scenama.
  
  Tek naizgled jednostavna tragedija, u sebi krije mnoštvo zamki koje Shakespeare redatelju postavlja. Čini se, ako je suditi prema viđenom, bila je preveliki izazov za Matka Sršena. Redateljski čitanjem Macbetha kao prokazivanje svih lica vlasti, ustrajavanjem na vlasti kao izvoru svih zala svijeta i dokidanjem psiholoških dimenzija likova i karaktera, Matko Sršen Shakespeareu je oduzeo sve druge dimenzije drame koju sa sobom Macbeth nosi. Upao je u Shakespeareovu mišolovku iz koje se ni redateljski niti dramaturški nije mogao izvući. Uz puno vike i bijesa i posve neprimjerene i neartikulirane životinjske rike u kojoj su svi likovi tek životinje koje se hrane plijenom, na publiku se redatelj obrušio svom silinom kako bi svu prolivenu krv oprao s ljudskih ruku i nabacio je na njezino izvorište – vlast koja je neprestano traži i krvlju se hrani.
  
  Rezultat takva redateljskog pristupa toj Shakespeareovoj tragediji je plošnost igre koja nema ni vremena ni mjesta za pozorni osluh zla i dobra, strasti i ljubavi, ljudske prirode koja se jednako prepoznaje i u ljubavi i u mržnji. Oduzimajući Bardu Lady Macbeth kao ključan lik tragedije, i cijeli jedan psihološki svijet preplitanja racionalnog i iracionalnog, ludila i volje za moć, koji impostira likove na sceni kao likove i karaktere i opravdava njihovo postojanje, uz pretjerivanje i nepotrebno ponavljanje čudnih krikova čudnih bića, činilo se da nazočimo predstavi za djecu kojoj je cilj zastrašiti. Ne ostavljajući mjesta glumcima, koji su brojnošću svojih uloga još i dodatno osakaćeni i prikraćeni za glumu, multipliciranjem i ponavljanjem lica i likova kao tek iskaza zla koje vlast i žudnja za vlašću uzrokuju, jadan se Macbeth posve povukao sa scene i šćućuren zatvorio u sebe. Ali, što su tu glumci i mogli napraviti? U tom prebrzom i pretromom vremenu koje se teško vuklo scenom, ostavljajući dramaturški nerazriješene stvari. 
  
  Zlatko Ožbolt kao Macbeth, ali i u drugim ulogama, pa Edi Jertec kao Macbeth, ali i u drugim ulogama, pa opet Macbeth kojeg igra Ljubo Zečević, ali i on igra i druge uloge, jedva su se nosili s nametnutim im zadacima, trčeći izvrsnom scenom scenografa Miljenka Sekulića. Hrvoje Sebastijan kao Malcom, i u svim drugim ulogama, Zdeslav Čotić kao Ross i ostali, Boris Matić kao Lennox i ostali, Branimir Vidić kao Vratar i ostali, Bojan Beribaka kao Seton, i ostali, Ivan Perić kao Fleance i ostali, Nikola Sekulo kao Donalbain i ostali – natrčali su se i navikali kao i ostali. Bruna Bebić kao Lady Macbeth, nedovoljno snažna i uvjerljiva i u želji za vlašću i u ludilu, a u drugim ulogama neprimjetna, jednako kao i Nina Hladilo kao Dama i ostale...
  
  U ovoj se predstavi, u kojoj nitko nije ono što jest, ili samo ono što jest, što je moglo biti intrigantno i kazališno provokativno, unatoč odličnim kostimima Danice Dedijer, glazbi Mara Marketa i oblikovanju svjetla Aleksandra Mondecara, dogodio veliki nesporazum i sa Shakespeareom i s kazalištem. Unatoč velikom uloženom trudu i energiji glumačkog ansambla, sve se na sceni odigravalo tek kao pretjerana vika neke bezglave vojske koja ni sama ne zna zašto je na sceni. Previše je, naime, bilo otkinutih glava da bi se moglo dopustiti i Shakespeareu i glumcima da dođu do riječi. Kao što bi to sam William Shakespeare rekao – dogodio se uzaludni kazališni trud. Ili, točnije, puno vike nizašto, jer je tajna Macbetha koja stoljećima fascinira publiku ostala posve nedodirnuta. Nerazjašnjena...
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 9. svibnja 2016.
  
  William Shakespeare
  Macbeth
  redatelj Matko Sršen
  premijera 22. travnja 2016
  scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Danica Dedijer, scenski pokret Zrinka Japunčić, skladatelj Maro Market, dizajn tona i efekata Miro Pijaca, dizajn svjetla Aleksandar Mondecar, inspicijent Anita Bibalo
  izvode: Zlatko Ožbolt (Macbeth i druge uloge), Edi Jertec (Macbeth i dr. ul.), Ljubo Zečević (Macbeth i dr. ul.), Hrvoje Sebastijan (Malcolm i dr. ul.), Zdeslav Čotić (Ross i dr. ul.), Boris Matić (Lennox i dr. ul.), Branimir Vidić (Vratar i dr. ul.), Bojan Beribaka (Seton i dr. ul. ), Ivan Perić (Fleance i dr. ul.), Nikola Sekulo (Sluga i dr. ul.), Bruna Bebić (Lady Macbeth i dr. ul.), Nina Hladilo (Dama i dr. ul.)

Piše: