Dijete koje se odbija roditi

Zagrebačko kazalište lutaka: Zvonimir Balog, Nećko svojeglavečko, red. Zoran Mužić

  • Zagrebačko kazalište lutaka: Zvonimir Balog, Nećko svojeglavečko, red. Zoran MužićZvonimir Balog jedno je od prvih imena hrvatske književnosti za djecu i mladež. Opus mu broji šezdesetak djela za djecu i odrasle, od slikovnica preko pjesama, priča, eseja i  romana, do dramskih tekstova i scenarija. Balog je jedan od najomiljenijih dječjih autora te stoga ne čudi da se ZKL, nakon praizvedbe 1983. i verzije iz 2002. godine (kojoj je pridodan i nastavak Kako je Nećko postao Hoćko), nije nimalo nećkao oko ponovna uvrštavanja Nećka svojeglavečka na repertoar.

    Jedan od najjačih aduta Balogova pisma, jezično bogatstvo, skladno kotrljanje slogova i rimovanih stihova pri transferu na pozornicu, ostalo je dobrim dijelom očuvano te se tako priča o Djetetu koje se odbija roditi prenjela još jednom naraštaju djece. Kako bi se Dijete rodilo, baka, djed, teta Cvijeta, susjeda, stric, pa čak i par cirkuskih slonova pokušat će ga nagovoriti darovima i obećanjima, a kad ono ponude odbije, mama će potegnuti poznanstva i do vrhova vlasti ne bi li ga udobrovoljila. Nekoć „politički izazovnog“ (citat iz teksta Igora Mrduljaša objavljenog u deplijanu predstave) Đenerala zamjenio je u ovoj verziji Predsjednik, a upravo je taj segment predstave najslabiji jer je nekadašnja oštrica izazovnosti u novoj verziji teksta otupjela i svela se na površan, jednodimenzionalan humor (kava s predsjednikom, par majmuna koji utjelovljuju šutljive agente tajne službe (osiguranja?)) koji odudara od ostatka predstave.

    Zagrebačko kazalište lutaka: Zvonimir Balog, Nećko svojeglavečko, red. Zoran MužićKreatorica lutaka Gordana Krebelj ostala je, uz manja odstupanja, vjerna svom prepoznatljivom stilu, dok je scenograf Darko Bakliža na scenu postavio dvorišnu ogradu i brežuljke iza kojih je stolac na kojem je Mama, ostavivši tako dovoljno prostora mašti. Songovi Mate Matišića raznoliki su (naći će se tu, uz ostalo, i hip-hopa i countryja) te dobro uklopljeni u radnju, no mjestimice odveć glasni, što otežava razumijevanje teksta.

    Animirani film (autor Siniša Mataić) projiciran na stražnjoj stjenci pozornice uspjelo dočarava dijete u maminu trbuhu, no primjedba se može uputiti na usklađenost govora i pokretanja djetetovih usana. U ujednačenom lutkarskom ansamblu (Vanda Božić, Matija Prskalo, Maja Nekić, Edita Lipovšek i Boris Mirković) koji je solidno animirao lutke a glasove zadržao u registru bliskom govornome (čime se postigao dojam intimnosti i svakodnevice), izdvojila se Edita Lipovšek koja je upravo nastupom u ovoj predstavi obilježila četrdesetu godišnjicu umjetničkog rada.

    © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 8. svibnja 2008.

Piše:

Goran
Ivanišević