Bljedunjava parodija krimi-komedije

Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Rijeka, La Contrada – Teatro Stabile, Trst: Viola Veloce, Omicidi in pausa pranzo / Umorstva u pauzi za ručak, red. Paola Francesca Galassi

• 
  
  I dok Talijanska drama riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca vrijedno radi na novim projektima (iduća premijera je Gostioničarka Mirandolina Carla Goldonija, a u režiji Paola Magellija), na daskama se HKD-a na Sušaku zbog velikog interesa publike repriziraju neki stariji naslovi. Jedan je od tih i Omicidi in pausa pranzo, odnosno Umorstva u pauzi za ručak, predstava na talijanskom jeziku (praćena hrvatskim titlovima) nastala u koprodukciji riječkoga Zajca i tršćanskoga kazališta La Contrada – Teatro Stabile. Riječ je o još jednoj predstavi Talijanske drame koja se može deklarirati kao zabava za cijelu obitelj, koja ne traži pretjeran angažman gledatelja i kojoj je krajnjoj cilj opustiti i zabaviti gledatelja. Ipak, u otprilike sat i pol vremena koliko predstava traje, našlo se i zabavnih i onih ne toliko uspjelih dijelova, a opći je dojam koji se stječe na kraju da je ta neloša ideja o parodiji krimi-komedije mogla biti i uspješnije realizirana, zabavnija, ali i bitno zanimljivija.
  
  U predstavi, nastaloj prema romanu talijanske autorice Viole Veloce, pratimo Francescu Zanardelli (Rossana Carretto), ženu u srednjim tridesetima koja radi u velikoj talijanskoj tvrtki. Francesca je vrlo predana poslu pa nema vremena za traženje nove ljubavi, a što bi izuzetno razveselilo njezinu majku (Paola Bonesi) koja je svakodnevno kontrolira, naziva i provjerava ima li što novo. Francesca je dakle prosječna žena koja se odlučila baviti karijerom i koja se nema nužno potrebu realizirati kao supruga ili majka zbog čega je stalno izložena neumjesnim pitanjima poput „kad ćeš pronaći nekoga“ ili „kad ćeš roditi“. Njezin se život ne bi znatno razlikovao od života brojnih drugih žena (sjetimo se koliko često svjedočimo izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji žena, diskreditiranju njihovog prava da sa svojim životom rade što god žele i slično) da jednoga dana, nakon pauze za ručak, nije u svome uredu, ispod susjednoga radnoga stala, našla mrtvo tijelo svoje kolegice. Tim se prizorom polako zapliće radnja, a na scenu stupaju ostali likovi.
  
  Na mjesto zločina dolazi neurotični direktor tvrtke (Gualtiero Giorgini), a ubrzo nakon njega i Dottor Lattanzi (Marcello Mocchi), šef policije. Dottor Lattanzi je sve ono što inspektori / šefovi policije ne bi trebali biti – traljav, ne previše inteligentan a ni vješt u svome poslu. On je ujedno i najviše iskarikirani lik djela pa je i uglavnom sve što on radi manje ili više smiješno. Moglo je biti i smješnije da se lik šefa policije dodatno razradio (da smo primjerice mogli čuti i ono o čemu misli dok radi besmislene stvari i slično), ovako je, kod njega ali i ostalih likova, sve ostalo tek napola iskorišteno. Radnja se dalje nastavlja s još dvama ubojstvima, a radnici tvrtke počinju se međusobno sumnjičiti i pokušavaju odgonetnuti tko je od njih ubojica. Svatko ima svoju ideju o ubojici, a premda se isprva ne mogu sjetiti ni jedne mane ubijenih žrtava, u međusobnim razgovorima ipak uspijevaju producirati poduže popise osobina koje su ih živcirale kod ubijenih čime ni same sebe ne isključuju iz kruga potencijalnih ubojica.
  
  Paralelno s time, protagonistica Francesca, traumatizirana događajima na poslu, proživljava i traume koje joj svakodnevno priušte njeni brižni roditelji. Taj je paralelizam radnje vrlo vješto scenski riješen (scenografkinja je Aleksandra Ana Buković) pa je tako pozornica podijeljena u dva dijela koja naizmjence dolaze u prvi plan. S lijeve je strane Francescin stan, s desne njezin ured, a u sredini još ima samo mjesta za učestale sprovode koji je prate u životu. Uz tri kratka uprizorenja sprovoda, jedna je od najupečatljivijih scena ona koja portretira masovno ludilo i histeriju izazvanu višemjesečnim traženjem ubojice tijekom kojega je svatko počeo sumnjati u svakoga i bojati se čak i vlastite sjene. Do samoga se kraja i ne zna tko je ubojica, a to postaje jasno tek nakon kolektivne tučnjave i odmotavanja zamršenoga klupka laži i podmetanja. Iz sveopćeg kaosa rađa se ljubavna priča pa Francesca pada u zagrljaj inspektora i pronalazi svoju toliko dugo čekanu ljubav. Gase se svjetla, a mi možemo samo naslutiti u kojem se smjeru dalje nastavila njihova novootkrivena romansa.
  
  Glazbena podloga prati cijelu predstavu što ostavlja filmski dojam – napetost je karikirana glazbom tipičnom za takve trenutke, dok su svakodnevni dijelovi praćeni laganijom glazbom. Na trenutke sve podsjeća na talijansku seriju Voljeni doktor Martini i u svom je tom svom trash štihu vrlo zabavno, a onda prelazi u tobožnju intrigu i mistiku, parodirajući zapravo sveprisutne vrijedne i ne baš vrijedne popularne krimiće. Ključno je još jednom naglasiti da su Umorstva u pauzi za ručak parodija i da je svaka karikatura namjerna. Šteta je što parodiranje i ironiziranje nije tijekom predstave konzistentno i što na trenutke djeluje bljedunjavo, jeftino pa čak i dosadno. Daleko bi efektniji dojam bio da je predstava možda i trajala kraće, a da su u njoj zadržani samo oni razrađeni dijalozi i scene koje su zaista imale učinka kod publike. Ovako je ukupni dojam pomalo mlak.
  
  © Anja Nežić, KAZALIŠTE.hr, 27. listopada 2016.
  
  Viola Veloce
  Omicidi in pausa pranzo / Umorstva u pauzi za ručak
  redateljica Paola Francesca Galassi
  premijera 28. travnja 2016.
  dramaturginja Paola Francesca Galassi, scenografkinja Aleksandra Ana Buković, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, asistentica scenografkinje Carry Lee Hent, asistent redateljice Giuseppe Nicodemo, inspicijentica Lili Švrljuga, asistent inspicijentice Leo Nenadich, šaptačica Sintia Lacman
  izvode: Rossana Carretto, Gualtiero Giorgini, Rosanna Bubola, Marcello Mocchi, Paola Bonesi, Giuseppe Nicodemo

Piše: