Bez artificijelnosti

Teatar Rugantino, Kotar teatar i Akademija dramske umjetnosti: Moja nuklearna ljubav (po motivima priča s Forum.hr, autora pod pseudonimima Krflnk, Nisamtoja i Pbeatz), red. Olja Lozica

• 
  
  Stabilnost, vjernost i povjerenje – osobine koje bi, u idealnim uvjetima, vjerojatno trebale činiti svaki emocionalni, a posebno ljubavni odnos, ipak su dinamične kategorije, podložne mnogobrojnim promjenama i varijacijama, u pozitivnom i negativnom smjeru. Zapravo, smjer promjena tih karakteristika odnosa često i jest dvojben upravo u tome je li pozitivan ili negativan, odnosno vodi li kraju ili osnaživanju odnosa kojeg je temelj. To rezultira različitim životnim pričama, a zbirka takvih priča, specifična svojom aktualnošću, a ponajviše stvarnosnošću i neposrednošću, stvorena je u internetskom prostoru rubrike Usamljena srca servisa Forum.hr, a pod temom znakovita naziva (jednako značenjski i stilski) Kad si jadna šupendara. Pokretač, Stjepan Krznarić (poznat kao Drito Konj), okupio je u njoj priče upravo tih i takvih, ljubavnih odnosa koji su se, iz različitih razloga, oblikovali u smjeru negacija početnih karakteristika (ili ih nikada nisu ni dosegli), a to je, uz želju za očuvanjem odnosa, pridonijelo još jednoj osobini – neravnopravnosti partnera. Upravo to, karakteristike takvih odnosa, izloženih od njihovih dionika u forumskom prostoru, tema su i polazište autorskog projekta Olje Lozica Moja nuklearna ljubav, premijerno izvedenog 28. listopada u Maloj dvorani Lisinski, u produkciji Teatra Rugantino, Umjetničke organizacije Kotar Teatar i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u suradnji s Muzejem prekinutih veza.
  
  Počevši od sasvim konkretnih, u replikama citiranih, vlastitih refleksija nekoliko forumskih autora, Olja Lozica i njezin stalni suradnik dramaturg Matko Botić, na sceni otvaraju prostor razmatranjima identiteta veze i povezanosti. Identiteta emocionalnog, često iracionalno utemeljenog odnosa čija se refleksija, u promijenjenim okolnostima, očituje kao životni problem i nerješiva opreka u životnim fazama svojih sudionika. Priče su različite, njihove sadržajne osnovice često na potpuno drugim krajevima socijalnog spektra i stratifikacijske strukture, no oblikovanje idejnoga, kreacija identiteta veza iz konkretnih, životnih i stvarnih priča donesenih u nerafiniranom, nezrcaljenom obliku forumskih tekstova samih sudionika, razvija se u scenskoj kreaciji situacija.
  
  Pritom, kreacija i uopće, tretiranje kazališnim poetikama i estetikama, pa i onom specifičnom, kakvu uporno i dosljedno razvijaju Olja Lozica i njezin autorski tim, u Mojoj nuklearnoj ljubavi rezultat je potrebe da se stvarni zapisi, ispričano iskustvo i to upravo ono iz prve ruke, no neminovno subjektivno u redakciji samo jednog sudionika odnosa, na sceni ostvare što samostalnije i otvorenije, bez oblikovanja, tretiranja i time stvorenog tumačenja. Kazališna kreacija koja to zapravo i ne treba biti, koja će se otvoriti što potpunijoj (no ipak dinamičnoj i scenski prilagođenoj, tretiranoj kazališnim izražajnim sredstvima te zbog toga – kazališnoj, a ne kakvoj drugoj) stvarnosti, a ne fikciji utemeljenoj na više ili manje uspješno emaniranoj stvarnosti, svojevrsni je poetički diskurs kakav oblikuje Olja Lozica u Mojoj nuklearnoj ljubavi.
  
  To, dakako, nije moguće ostvariti potpuno i nedvojbeno, jer bi takav scenski događaj ukidao svoju kazališnost te se pretvarao u događaj, bez epiteta i oznake specifičnog umjetničkog koje, bez obzira na beskrajne razlike, okuplja kazalište kao drugačije od ostalih umjetničkih i izvanumjetničkih praksi. No, takvu redukciju Lozica ni ne želi, nego Mojom nuklearnom ljubavi ostvaruje susretanje, prožimanje i, u konačnici, oblikovanje imanentno kazališnog i imanentno stvarnog u jednoj formi, jednom događaju koji uspijeva pomiriti individualizaciju i konkretizaciju na tematskoj, a kazališni čin i njegov povod na idejnoj razini. Svaki od odnosa je, naime, jedinstven u svojoj faktografiji, no želje za očuvanjem, zadržavanjem i očitovanjem pozitivnog smjera i emocija ostaju konstantnima. I dok se mogu razlikovati osobnosti i osobine od poslovnih suradnika, preko (potencijalnih?) umjetničkih ličnosti koje svoj nedostatak inspiracije (i posljedično, vjerojatno, umjetničke kreacije) liječe predbacivanjem drugoj strani u emocionalnoj vezi, do ovisnika i drugih, iako ograničeni prikazom tek nekoliko stvarnih odnosa, definiranih odabranim iskazima članova foruma, Olja Lozica i Matko Botić stvaraju sloj prožimanja odnosa opisan njihovim zajedničkim karakteristikama.
  
  Čuvajući stvarnost, u tom se postupku služe nesustavnim i nelinearnim prikazom, izmjenom mnogobrojnih situacija iz više odnosa u slijedu koji nije izvanjski logičan, nije dio programskog iščitavanja i prikazivanja identitetskih poveznica svih odnosa, nego stvaranje tih poveznica iz situacije, iz kazališnog procesa koji uspijeva biti stvarnost temeljena na njezinu iskazu (odnosno iskazu forumskih autora). Uspješno je tako ostvarena simbioza, međuutjecaj stvarnosti u kazalištu i njezine neminovne rekreacije u svjetlu specifičnih izražajnih sredstava i silnica kazališne umjetnosti, u kojoj ono što se želi apstrahirati proizlazi iz samog čina, same (re)kreacije stvarnosti, a ne njezinih adicija u stvaralačkom procesu. Stvaralački proces podređen predlošku, no koji nije samo njegovo izvođenje, već i kazališno tretiranje, ali bez da ga se čini artificijelnim, vrijednost je Moje nuklearne ljubavi.
  
  Na gotovo potpuno praznoj sceni, složeni zadatak (re)kreacije i pomirenja stvarnosti i njezinog kazališnog tretmana, ostvaruje četvero aktera (Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović) u zanimljivim koreografskim kreacijama, često dovedenima na rub groteske, ali otvorenima za, istovremeno suptilno i snažno, kontradiktorno i harmonično prikazivanje odnosa istih karakteristika. Upravo koreografija, uz spretnu upotrebu malobrojnih rekvizita (među kojima se znakovitošću ističe ljepljiva traka) te četiri istovrsna stolca kao jedini scenografski element, zajedno s uigranošću i djelovanjem glumaca u ansamblu, gdje se individualna kreacija uloge stavlja u značenjski kontekst i do kraja realizira tek u suigri i sudjelovanju (što pokazuje znatan trud na kolektivnom oblikovanju predstave i ostvarenju zamisli), daju predstavi značenje kolektivnog djela, u kojem glumci rabe međusobnu interakciju kao temeljno izražajno sredstvo, baš kao što se i u stvarnosnom predlošku Moje nuklearne ljubavi u interakciji realizira ono idejno.
  
  Predstava složenih autorskih zamisli pomirenja vjerne interpretacije i izdvajanja kontinuiranih identitetskih odrednica iz odnosa opisanih u vrlo neformalnom i potpuno javnom, a ipak u temi kojoj se bavi intimnom, forumskom diskursu, u konačnici, uspijeva. I to ne na način koji bi bio artificijelan ili na drugi način pretezao nad stvarnošću koju prikazuje, nego upravo u, izvedbeno nelinearnom i nesustavnom te baš zato istovremeno životnom i kazališnom, stvaralačkom procesu, što Moju nuklearnu ljubav (sintagma je preuzeta iz opisa jednog od tematiziranih odnosa) čini vrlo kvalitetnom i zanimljivom predstavom.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2016.
  
  Teatar Rugantino, Kotar teatar i Akademija dramske umjetnosti
  (u suradnji s Muzejom prekinutih veza)
  Moja nuklearna ljubav
  (po motivima priča s Forum.hr, autora pod pseudonimima Krflnk, Nisamtoja i Pbeatz)
  redateljica Olja Lozica
  premijera 28. listopada 2016.
  dramaturg i skladatelj Matko Botić, scenografkinja i kostimografkinja Ana Sekulić, oblikovatelj svjetla Marino Frankola, fotografije Radomir Sarađen, video materijal Hani Domazet, šminka Marija Bingula, tehničko vodstvo Davor Popović
  izvode: Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović, Filip Vidović

Piše: