Predstava koja će dugo nasmijavati

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Anton Pavlovič Čehov, Olga Nikiforova, Švedska šibica, red. Dennis Azarov

• 
  
  Čehovljev pištolj precizno je opalio u Kazalištu Marina Držića premijernom izvedbom njegove krimi-komedije, kako je sam nazivao pripovijetku Švedska šibica obogaćene adaptacijskim i dramaturškim intervencijama Olge Nikiforove, koja je ruskoj pripovijetci nastaloj krajem 19. stoljeća dodala natruhe svjetskih i europskih zbivanja, kao i niz lokalnih pritajenih fobija, i ostvarila suvremeno kazališno štivo. U kojem se Anton Pavlovič Čehov danas na daskama Kazališta Marina Držića i ovom svojom malom pripovijetkom otkriva kao veliki kazališni pisac koji se zahvaljujući umješnosti autora predstave i izvedbi dubrovačkog kazališnog ansambla činio našim sugrađaninom i suvremenikom.
  
  Kazališnom impostacijom pripovijetke o jednoj šibici, švedskoj doduše, koja je izvor zapleta priče, ruski autorski tim na dubrovačkoj kazališnoj sceni razotkrio se kao izvanredni avangardni kazališni slušatelj Čehova pa je njihov kazališni zakorak u onodobno Čehovljevo novo jednako uvjerljivo prodiralo i u naše novo. U gledanju istog, u kojem nema ništa novo. Sve je naprosto isto. I ljudi i njihova priroda koju je Čehov, taj najveći ruski pripovjedač koji je napisao više od šesto pripovjedačkih formi i sedamnaest drama, gotovo novinarski bilježio u svojim pripovijetkama upućujući samo imenom ili statusnim položajem likova na njihovu svekoliku važnost. Važnost koju ne stavlja u kontekst političkih ili vjerskih odnosa vremena u kojem jest nego ih jednostavno ocrtava i pita se zašto i kako to što jest doista i jest tako presudno važno u tako maloj sredini kao što je svijet u kojem se i svijet zrcali kroz malenost čovjeka koji ga oblikuje. Podsmjehom, ironičnim osmjehom, Čehov secira ljudsku prirodu, rusku malograđanštinu i građanštinu u kojoj se ljudi ujedinjuju tek u svojim mržnjama.
  
  Pomno gradeći priču nizom detalja, bez nepotrebnih opisa ili psiholoških utemeljenja postupaka likova, Čehov je svoju Švedsku šibicu izgradio kao napeticu čiji likovi u malom provincijskom ruskom gradu razrješavaju navodno ubojstvo u potrazi za vlasnikom šibice kao krunskim dokazom o počinitelju ubojstva. Kako potraga više odmiče sve se više razotkrivaju glavni likovi priče koja razgolićuje lažni moral i lažne vrijednosti koje žive stanovnici gradića. Ruski je autorski tim, koji je nakon Kunčevićeva Višnjika 1983. ponovo doveo Čehova na dubrovačke kazališne daske tu malu pripovijetku, krimi komediju, u petak 21. listopada premijerno postavio na scenu Kazališta Marina Držica poštujući želju Antoša Čehontea, kao smiješnu stranu tužne nam stvarnosti.
  
  Redatelj Dennis Azarov uz svekoliku pomoć dramaturginje i koautorice teksta Olge Nikiforove posve se prepustilo Čehovljevoj misli da je pri kazališnom izvođenju njegova djela jednako važan redatelj koliko i glumac, pa se u toj od autora mu danoj slobodi igrao i razigrao pripovijetkom o jednoj šibici koja prokazuje i ukazuje na svu bijedu provincijalnog, beznačajnog mjesta, čiju dušu tvore za onodobno rusko provincijalno društvo tipični likovi. Malo plemića, više činovnika, istražitelja i sluga – i malograđanska se besmislena stvarnost može uznemiriti potragom za značajem i smislom istražujući tuđe živote. Izloženi podsmjehu našli su se licemjerje, provincijska kvazi-inteligencija, melodramatski ljubavni zanosi i neostvarene ambicije. Označivši i doznačivši glumačkom ansamblu prostor igre, vrsno ga vodeći Čehovljevom pripovijetkom, preciznim je redateljskim izračunom tempa i ritma radnje glumcima otvorio prostore za sjajne interpretacije. Iako je riječ o minijaturama ansambl je Kazališta Marina Držića zajedno s Romanom Nikolićem i Marjanom Nejašmićem Banićem, kao gostujućim glumcima učinio Švedsku šibicu odličnom ansambl predstavom koja će dugo nasmijavati dubrovačku kazališnu publiku.
  
  Mirej Stanić kao Danilka, gluhonijema djevojčica, svjedokinja svega što se u gradiću događa, pa i navodnog ubojstva, izvrsna je kao promatrač i kometator zbivanja na sceni ali i svojevrsni tumač emocionalnih stanja drugih likova, koja svojim nemuštim krikovima i fantastičnom igrom tijela ocrtava i potcrtava značajno doprinoseći interpretaciji trenutačne atmosfere ili pak snažno navješćujući nova zbivanja. Odličan je bio Boris Matić kao Jevgraf Kuzmič, građanin ograničenog intelekta iz malog grada koji od uživanja u hrani i piću niti ne razumije da je rogonja. Edi Jertec kao Čubikov Nikolaj Jermolaič, častohlepni inspektor koji istražuje navodno ubojstvo s puno je glumačkog žara i i uvjerljivosti odigrao svoju ulogu. Romano Nikolić, kao mladi inspektor Djukovski, do apsurda je doveo ambicioznost lika igrajući na rubu groteske što je značajno pridonosilo komičnosti zbivanja na sceni.
  
  Andrea Marić, kao Akuljka, femme fatale, fatalna žena u koju su javno ili tajno zaljubljeni svi muškarci malog gradića, prekrasna je solo pjevačica koja glasom i svirkom zavodi, zarobljava junake, ali i komentira zbivanja na sceni. Doista prekrasan glas i stas Andre Marić koja izvodi glazbu Vadima Kaverina kao i videoprojekcija Mikhaila Zaikanova koja oslikava njezino tijelo učinile su prizore u kojima se pojavljuje kazališno začudnima. Zdeslav Čotić, kao Psekov, mještanin koji sudjeluje u razrješavanju ubojstva, pridružio se komičnoj potrazi, jednako kao i žena mu Glaška (Helena Kovačić) interpretacijom donoseći smijeh. Marjan Nejašmić, u dvostrukoj ulozi navodno ubijenoga Marka Ivanoviča i Tutjujeva, na granici karikature pridonoseći komičnosti igre baš kao i Hrvoje Sebastijan u ulozi policajca Arcibaševa-Svistakovskog. Tu su još i sjajni krokiji Glorije Šoletić (preljubnica Olga Petrovna), Izmire Brautović (Pobožna Marija Ivanovna) i Nikole Sekulo (Nikolaška).
  
  Pridodamo li tomu i odličnu scenografiju Iliaja Kutianskiija, iz čijih se ormara i iza čijih se vrata otvaraju i zatvaraju pojedini prizori i na kojima se oslikavaju video projekcije poznatih svjetskih zbivanja ali i likovi poznatih istražitelja poput Herculea Poirota, izvrsna glazba Vadima Kaverina i odlični kostimi Vanje Bouden stekli su se da Švedska šibica od male pripovijetke preraste u veliku dubrovačku predstavu koja nasmijava time što ismijava stvarnost.
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2016.
  
  Anton Pavlovič Čehov – Olga Nikiforova
  Švedska šibica
  redatelj Dennis Azarov
  premijera 21. listopada 2016.
  dramaturginja Olga Nikiforova, prijevod teksta Marica Matuško, scenograf Ilia Kutianskii, kostimografkinja Vanya Bowden, dizajner video projekcija Mikhail Zaikanov, scenska glazba Vadim Kaverin, prevoditeljica Helena Tomaskovic, inspicijentica Anita Bubalo
  izvode: Boris Matić (Jevgraf Kuzmič), Glorija Šoletić (Olga Petrovna), Edi Jertec (Čubikov Nikolaj Jermolaič), Romano Nikolić (Djukovski), Marjan Nejašmić Banić (Kljauzov Mark Ivanovič), Izmira Brautović (Izmira Brautović), Zdeslav Čotić (Psekov), Nikola Sekulo (Nikolaška), Andrea Marić (Akuljka), Marjan Nejašmić Banić (Tjutjujev), Hrvoje Sebastijan (Arcibašev-Svistakovski), Helena Kovačić (Glaška), Mirej Stanić (Danilka)

Piše: