O starenju nekih, ali i svih

Kazalište Moruzgva, Zagreb: Nina Mitrović, Kako život, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Starački dom – specifična ustanova, a ujedno i specifičan amalgam osoba i njihovih odnosa koji zajedno tvore presjek društvenog života nekog prošlog, ali i sadašnjeg vremena – predmet je proučavanja Nine Mitrović u drami Kako život, praizvedenoj u produkciji Kazališta Moruzgva i režiji Ivana Lea Leme na sceni Male dvorane KD Vatroslava Lisniskog. Nastala na temelju istraživanja i razgovora sa stvarnim, kako ih često apersonalno nazivaju, korisnicima domova, Kako život temelji se na iskustvu i želi to iskustvo kazališno uobličiti u tekst bez mnogo interpretacije u vidu autorskog programa, koji bi davao naknadnu kontekstualizaciju i stvarao dodano značenje specifičnim situacijama, kakve se kreiraju u domskom životu.
  
  Tri korisnika, troje staraca različitih životnih priča, Branko (Vinko Kraljević), Mila (Biserka Ipša) i novopridošlica, a sve donedavno liječnik i bonvivan Kekez (Siniša Popović), popraćeni djelatnicom doma (Ana Begić i Ecija Ojdanić, u alternaciji), prisutnom i u njihovoj svakodnevici prisnom, kreiraju koloplet različitih događanja, životnih priča, običnih i svakodnevnih, ali baš zato zanimljivih i potrebnih kazališnog promišljanja i, moguće, identifikacije. Upravo to, identifikacija i promišljanje životnih trenutaka koji neće biti zapamćeni po svojoj neobičnosti, nego izviru iz običnosti, onog životnog tijeka koji je neupitan i stalan, a čiji se utjecaj zanemaruje i u sjećanju sistematizira ispod neobičnih trenutaka, intimno izvanrednih i velikih događaja, što je i razlog zbog kojega ih pamtimo, prostor su u kojem se kreće ova drama.
  
  I baš kao što se promjene događaju u nekim jedinstvenim trenucima, tako one neupitno, polako, ali sigurno, dolaze i u redovitom tijeku stvari, starenju, što je zasigurno najvidljivije u staračkim domovima, zamišljenima kako bi to starenje olakšali i učinili ugodnijim. Reakcija na promjenu, na starenje, može biti i jest različita, u čemu se nalazi i jedan od glavnih trenutaka profilacije likova Nine Mitrović, koja tako gradi dramu na nečem neminovnom, lako identificirajućem i svima poznatom, a opet (ili baš zbog toga?), kazališno vrijednom i potrebnom adresiranja. Dosljedno se tako, i u izboru teme, i u kreaciji likova i rezultirajućih odnosa na sceni, promiče princip jednostavnosti u onom neminovnom, bez artificijelnosti i potrebe za brojnim autorskim pojašnjavanjima, ili čak uopćavanjima u apstraktno, kako bi bilo pogodno za što širu identifikaciju i internalizaciju.
  
  Nina Mitrović odabrala je dakle dramu o neminovnom te je uspješno oblikovala, postavivši tako ono obično, o čemu se, zbog pomisli na reakciju, često izbjegava misliti te jednostavnim zahvatima, upisujući u likove samo ono što ih čini identificirajućima, a ne i nositeljima autorskog programa ili komentara, uspjela ostvariti dramu bez artificijelnosti, tek naoko jednostavno o istom takvom, tek naoko jednostavnom i običnom, ali neminovnom.
  
  Statičnost i dinamičnost, kao antonimi, pojavljuju se i u reakcijama na proces starenja likova Nine Mitrović. Osjećajući kako se starenje neminovno odvija, njezini likovi reagiraju želeći ostvariti ono što u životu, na ovaj ili onaj način nisu, a istovremeno, rekreiranjem onog što je prošlo, zadržati vrijeme i odgoditi starenje te tako prikazati sebe sebi kao drukčije, one koji su htjeli biti, nasuprot onima koji jesu. To dovodi do međusobnog zaljubljivanja, vjerovanja u dolazak djece koja ne dolaze, raspadanja dugogodišnjeg braka, čime se, prilično nevino i dobronamjerno, kreira svijet koji ne postoji, ili je barem, pod utjecajem neminovnog starenja, prestao postojati. Adresiranje tog, još jednog konstitutivnog, često i bolnog, elementa starenja, zapravo odnosa onoga koji stari prema tom procesu, čini likove Nine Mitrović u ovoj drami potpunijima i zadržava ih u okviru neartificijenosti, životnosti i stvarnosti čiji je, uspješno ostvaren, zadatak kazališno adresiranje i gledateljsko internaliziranje procesa koji se događaju svima i svugdje, na različite načine, ali jedinstveno u potrebi razumijevanja, suočavanja i, u konačnici, prilagođavanja.
  
  Tematski univerzalna i usmjerena identifikaciji, ova predstava je ostvarena u jednostavnom slogu scenografije (Vesna Režić) koju čine tri kreveta (s pripadajućim ormarima), stolovi i stolci te aparat za kavu i pepeljara, naznačujući tako svojevrsna središta domskog života u svakoj takvoj ustanovi, čime je afirmirana ideja o svijetu koji ima svoje razloge i načine okupljanja, evocirajući tako onaj izvandomski, identificirajući svijet u publici. Redateljska koncepcija Ivana Lea Leme nastavlja se na scenografsku i dobro koristi te objekte domskog okupljanja i života, no, želeći vjerojatno evocirati protek vremena, često zapada u jednoličnost i gotovo mehaničku izmjenu prizora, čime se granica između kazališnog i stvarnosnog, onog identificirajućeg u drami, pomalo nepotrebno, na trenutke ponovno uspostavlja.
  
  No, glumačke kreacije, naprotiv, realiziraju se sasvim zanimljivo i uigrano, pri čemu svaki član ansambla uspijeva profilirati svoj lik. Vinko Kraljević kao gunđalo i zapravo nesretan starac, no ipak još uvijek lucidan; Biserka Ipša kao žena čiji je život prošao u brizi, a sada želi tu brigu zamijeniti nekim životnim zadovoljstvima, no ipak joj se vraća, dok je Popović kreirao lik koji je svoj život proživio uz mnogo ugađanja samome sebi, a sada je nespreman za promjenu, a Ana Begić kao službenica doma ona je koja razgovara i pomaže starcima, ali i oni njoj. Sve su kreacije točne i realizirane sretnim spojem profilacije kroz suigru, za što zasigurno zasluge ima i predložak, koji to omogućuje.
  
  U konačnici, realizirana je predstava vrlo identificirajućeg i za upisivanje univerzalnih iskustava otvorenog tematskog sloja, predstava o starenju i onome što ga prati. Tek uz poneki nedostatak u tempu i plastičnosti izvedbe, uzrokovan koncepcijom izmjene prizora u jednoličnom slijedu, pokazala se kao istovremeno simpatična i duhovita, a za identifikaciju i zapitanost otvorena suigra o starenju nekih, ali i svih.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2016.
  
  Nina Mitrović
  Kako život
  redatelj Ivan Leo Lemo
  premijera 16. listopada 2016.
  dramaturgija Nina Mitrović, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, asistent redatelja Robert Orhel, oblikovanje tona i glazba Willem Miličević, oblikovanje svjetla Elvis Butković
  izvode: Biserka Ipša (Mila), Siniša Popović (Andrija Kekez), Vinko Kraljević (Branko), Ana Begić/Ecija Ojdanić (Suzana)

Piše: