Nasilje naše svagdašnje

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, HAU Hebbel am Ufer (Berlin), Wiener Festwochen (Beč), Slovensko mladinsko gledališče (Ljubljana), Kunstfest Weimar, Zürcher Theater Spektakel i Internacionalni teatarski festival MESS (Sarajevo): Naše nasilje i vaše nasilje (nadahnuto romanom Estetika otpora Petera Weissa), red. Oliver Frljić

• 
  
  U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku održana je hrvatska premijera autorskog projekta Olivera Frljića Naše nasilje i vaše nasilje, predstave nadahnute romanom Estetika otpora Petera Weissa. Time je zaokružena šestomjesečna turneja te predstave po Europi koja je podijelila publiku i kritiku. Frljić i tim predstave u Poljskoj su čak zaradili i kaznenu prijavu, a ništa manje burno nije bilo ni u ostalim gradovima gdje je predstava izvedena (u Sarajevu je izvedena pred publikom tek nakon insistiranja same publike). Iako je predstava najavljena kao „autorski projekt visokoga rizika“, uz napomenu da je „gledanje isključivo na vlastitu odgovornost“, u Rijeci su žešće reakcije izostale. Ispred HKD-a se na dan premijere okupila tek nekolicina veterana, a o sigurnosti su brinuli djelatnici MUP-a. Premda nije bilo ekscesa, doista je neobično i neprirodno pri ulasku u kazalište prolaziti kroz kordon prosvjednika i policije. Još je neobičnije to što prosvjednici prosvjeduju bez da su zapravo odgledali predstavu pa je vrlo legitimno pitati se zbog čega zapravo prosvjeduju. Osim što se godinama (ne)uspješno borimo s nasiljem na sportskim terenima, očito bi se trebali početi baviti i sve prisutnijim nasiljem u kulturi, i to ne onim na kazališnim daskama.
  
  Naše nasilje i vaše nasilje počinje eklektičnim bježanjem glumaca s jedne strane scene na drugu, praćenim histeričnom glazbom i bljeskajućim svjetlima. Kaos prestaje u trenucima kad se jedan po jedan od njih zaustavi na sredini pozornice i krene predstavljati. Svaki je od njih devetoro dijete useljenika s Bliskog istoka koje je danas integrirano u kozmopolitsko europsko društvo. Osim što govore otkud su, tko su im roditelji i čime se bave, svaki od njih objašnjava i kako je dospio u ovaj projekt, tj. gdje je upoznao Olivera Frljića. Tek što se predstave, poredani jedan do drugoga, počinju skidati svoje kombinezone upadljive narančaste boje i potpuno goli, tijela prošaranih arapskim pismom, počinju milovati jedan drugoga i lagano se gibati uz taktove Tihe noći na njemačkome jeziku. Ubrzo nastupa i čuvena scena koja objašnjava naslov teksta Vagina + zastava = prijava na policiju (u originalu Wagina plus flaga równa się zawiadomienie do prokuratury) Witolda Mrozeka objavljen 28. rujna 2016. u poljskim novinama Gazeta Wyborcza), a koji je golicao maštu s reklamnih plakata predstave. U prilično bizarnoj sceni, Nika Mišković izvlači iz vagine zastavu. U svakoj je državi upotrjebljena zastava te države, a u riječkoj je verziji konkretno riječ o hrvatskoj zastavi s grbom s prvim bijelim poljem i bez krune. U kontekstu predstave, scena je gotovo beznačajna, a govorimo li o bavljenju hrvatskim politikama i prilikama u predstavi, to je jedan od ukupno dva trenutka u kojima se predstava iole referira samo na Hrvatsku.
  
  Brutalno, mučno i traumatično nadovezuju se zatim scene ubijanja i odrubljivanja glava zarobljenicima u dobro poznatim narančastim kombinezonima. Oni se jedan po jedan odvlače od zida sagrađenog od naftnih karnistera gdje se uz prodoran zvuk likvidiraju. Premda u usporedbi s pokoljem zarobljenika minuta šutnje ne izgleda kao provokativno sredstvo, u predstavi je itekako iskorištena u tu svrhu. Prvo minutom šutnje odajemo počast žrtvama ubijenim u terorističkim napadima u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj, a onda još jednom beskrajnom minutom šutnje počast četiri milijuna ljudi koje smo mi, Europljani i Amerikanci, od devedesetih na ovamo pobili u Afganistanu, Iraku i Siriji. Time kreće eksplicitno upiranje prsta u nas, Europljane koji odlazimo u kazališta i držimo minute šutnje, a čija kvaliteta života ovisi o smrti ljudi na Bliskome istoku. Naša je krivica, poručuju nam, već samo to što smo građani Europe, što inerciju licemjerno liječimo tobožnjim humanitarnim radom, što nam ne smeta kada bareli i bareli nafte prelaze europske granice, ali nam smeta kada to čine ljudi. Ne moramo ništa činiti, dovoljno je da strepimo od terorizma i izbjeglica, a sve dok elitistički otpuhujemo smrad europske kolonijalne prošlosti okruženi žilet žicama u optimalno ugrijanim sobama vlastitog konformizma.
  
  Ni u jednom trenutku predstave nije previše ugodno sjediti u kazalištu, no to je ono što se već može nazvati tipično frljićevskim i njegovim viđenjem političkoga kazališta. Gotovo kao zaštitni se znakovi u njegovim predstavama pojavljuju naturalističke masovne scene (histeričnoga plesanja, brutalnog silovanja), glazba (koju je i za ovu predstavu Frljić sam odabrao) igra važnu ulogu, trivijalni tragično-komični momenti (poput onoga u kojemu izbjeglice pričaju crnohumorne viceve o sebi, pokazujući pritom srednji prst publici), a zanimljivo je i da je stol jedan od ponavljajućih motiva. Kao što i u Aleksandri Zec sve počinje razgovorom za stolom ili pak u Hrvatskom glumištu maltretiranje Srbina kreće od ugodnoga razgovora, tako i u najnovijem uratku degradiranje, maltretiranje i zlostavljanje Sirijca muslimanske vjeroispovijesti kreće nakon dužeg razgovora za stolom. Europljani koji sjede s njim za stolom razmeću se klišeiziranim frazama pa tako ironično konstatiraju da ne razumiju kako jedan Sirijac može doći na naše prostore, a ne govoriti naš jezik ili kako on to misli poštovati svoje muslimanske običaje u dominantno kršćanskom okruženju, ne misli li on valjda da će se oni njemu prilagođavati. Verbalne provokacije eskaliraju u fizičko maltretiranje pa mu tako počinju lijevati alkohol u usta i tjerati ga da jede svinjetinu.
  
  Ni sam kraj nije nešto dosad neviđeno u predstavama Olivera Frljića. Naslonjen na naftni zid, pojavljuje se Isus Krist, s lovorovim vjenčićem na glavi i istom onom spornom zastavom oko struka. Odjednom se počinju rušiti dijelovi zida, a postojan ostane samo dio u obliku križa. Iza ograde ostaju ljudi, ispaćene izbjeglice koje žudeći gledaju u obećanu Europu. Da ne bi sve završilo patetično, Isus silazi s križa i siluje muslimanku, a što se može protumačiti kao svojevrsna metafora kršćanskoga ugnjetavanja manjinskih religijskih i bilo kakvih drugih nereligijskih skupina koje njeguju neke druge vrijednosti i poštuju neke druge običaje, a što ih ne bi trebalo činiti osobama drugoga reda. I tako to otprilike završava, baš kako je i počelo, mučno, tužno, zabrinjavajuće, surovo realno.
  
  Najveći teret predstave nose izvrsni glumci koji kroz svoje likove postuliraju sve ono što nas treba brinuti, ono o čemu bismo trebali razmišljati i što nas na kraju krajeva treba isprovocirati i barem natjerati da se zapitamo ima li života izvan naše zone udobnosti. No nemamo se mi vremena baviti vlastitom savjesti i odgovornosti, biti društveno odgovorni i angažirani, poštovati i boriti se za svoja i tuđa prava. Ne dok nam je Oliver Frljić najveći problem.
  
  © Anja Nežić, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2016.
  
  Naše nasilje i vaše nasilje
  (nadahnuto romanom Estetika otpora Petera Weissa),
  redatelj Oliver Frljić
  premijera 29. svibnja 2016. (Beč), 22. studenoga 2016. (Rijeka)
  (uz podršku Njemačke federalne kulturne fondacije (Kulturstiftung des Bundes))
  dramaturg Marin Blažević, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Sandra Dekanić, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, asistentica redatelja Barbara Babačić, inspicijentice Sandra Čarapina, Ana Vidučić
  izvode: Barbara Babačić, Daša Doberšek, Uroš Kaurin, Dean Krivačić, Jerko Marčić, Nika Mišković, Draga Potočnjak, Matej Recer, Blaž Šef

Piše: