Kazalište kao život
Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Zaboravi Hollywood, red. Miroslav Međimorec
-
Miro Gavran napisao je Zaboravi Hollywood prije dvadeset godina, a od tada je izvođen na pozornicama više zemalja. Komad duhovito i zabavno, a uz to i značenjski kompleksno oblikuje odnose renomiranog glumca i profesora glume na kazališnoj akademiji Gabrijela i talentiranog amatera, inače gimnazijskog profesora Mateja koji nastoji upisati studij glume i pritom želi da ga baš taj poznati glumac sprema za prijemni ispit. Ova nova predstava zbiva se u prostoru kojeg je scenografkinja i kostimografkinja Jasmina Pacek uredila jednostavno i funkcionalno, stvorivši nevelikim pomacima od realizma vrlo atraktivan scenski okvir. Nekoliko uobičajenih komada namještaja (uz pomalo zbunjujući element nalik malom postolju za dijeljenje medalja sportskim pobjednicima) određuju ga kao sobu u kojoj je od zidova vidljiv tek onaj stražnji na kojem je niz dugih i uskih okvira neuobičajenih za slike ili fotografije. Neobičnost pojačava i to što površine unutar okvira svijetle tako da se tek naslućuje kako uglavnom predstavljaju prizore iz predstava, pa to uz vješalicu s kostimima i perikom pomalo asocira i na svojevrstan hram kazališne umjetnosti ili kao što će tijekom predstave postajati sve jasnije svetištem koje je vlasnik stana Gabrijel uredio za jednog jedinog glumca – samog sebe.
Predstava počinje Gabrijelovim monologom iz Richarda III i već tu postaje jasno kako će i tekst i njegova izvedba graditi scensku privlačnost i slojevitost smisla na stvaranju neočekivanih opreka. Tako se od iznimnog komičara Željka Königsknechta koji je i u ne tako čestim interpretacijama dramskih uloga pokazao veliko glumačko umijeće moglo očekivati da će iskoristiti priliku i pokazati vlastitu vrhunsku interpretaciju Shakespearea. Međutim kada se usred prizora javi na telefonski poziv postaje potpuno jasno da on uspješno tumači ne svog nego Gabrijelovog Richarda III, nedovoljno artikulirajući riječi. Shvatljivo je to za glumčevu privatnu interpretaciju, ali Königsknecht istodobno pokazuje kako Gabrijel sam sebi želi dokazati vlastitu veličinu, ali u tome ne uspijeva, jer se iscrpljuje u površnoj samodopadnosti, ne uspostavljajući dublji odnos prema liku koji igra. To je već prva, ne previše primjetljiva naznaka da Gabrijel i nije tako velik glumac kakvim se stalno nastoji predstaviti ili bar da više ne uspijeva doseći nekadašnje visoke domete. Königsknecht fascinira virtuoznim poigravanjem u prelaženju razina na kojima Gabrijel funkcionira – predstavljanje sebe kao velikog glumca, pohlepa za lakom zaradom koja uključuje i neiskren odnos prema kazališoj umjetnosti, lažljivost mentora koji u svom učeniku jasno vidi veliki talent, ali ga baš zbog toga kao mogućeg konkurenta želi zaustaviti, iako izigrava njegovog prijatelja.
Ravnopravnog partnera ima u Jakovu Gavranu koji na početku Mateja prikazuje potpuno zbunjenim nespretnjakovićem, a to najavljuje i prije ulaska na pozornicu pozivom s Cvjetnog trga, jer ne zna naći put do Gabrijelovog stana na Preradovićevom trgu kao da mu nije poznato da se oba naziva odnose na isti prostor. Kada konačno stigne taj dojam pojačava gotovo dječačkim divljenjem Gabrijelovom vrhunskom glumačkom umijeću i preklinjanjem da mu takav umjetnik postane mentorom. Da Matej možda ipak tu naivnost glumi može se naslutiti na način kako Gabrijelovu odluku da ga odbije mijenja načinom na koji mu nudi veliki honorar, a još više kako brzo usvaja Gabrijelove primjedbe na recitacije i uloge kojima mu se predstavlja. Jakov Gavran složenost svog lika gradi postupnim otkrivanjem velikih Matejevih glumačkih potencijala, uspijevajući dodatno zaintrigirati gledatelja nagovještajem da Matej ima i neki drugi cilj osim učenja glume koje mu uz sve pokazano očito i nije neophodno.
Zato i nije neobično da poduka iz glume ustupa mjesto Gabrijelovim probama uloga za koje se sprema, a Matej vrlo uvjerljivo se transformirajući glumi sve moguće njegove partnere (pa i partnerice). Pritom se uz preciznost replika između likova dramske literatura uspostavlja i kompleksan, na trenutke naizgled i prijateljski odnos između glumca veterana koji je prešao svoj zenit i mladog talenta koji je na putu prema veličini. Miroslav Međimorec koji se od nekadašnje vizualne atraktivnosti svojih režija okrenuo prema maksimalnoj usredotočenosti na točnost i iskrenost glumačke interpretacije u suradnji s dvojicom sjajnih glumaca uspio je svojim viđenjem Gavranovog komada Zaboravi Hollywood sugestivno pokazati ispreplitanje glume na sceni i glume u životu kao važan element zavodljivosti kazališne umjetnosti i glume kao njezine bitne sastavnice. Dojam o uspjeloj predstavi osnažuje i odmak od potpune teatralizacije zbilje sačuvan kao slutnja u pozadini dojmljivih interpretacija Željka Königsknechta i Jakova Gavrana sve do neočekivanog obrata na kraju kada konačno izbija u prvi plan, obogaćujući izvedbu dodatnim značenjima odnosa između dva zanimljiva lika, a isto tako i zbilje i njezine teatralizacije.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. ožujka 2017.
Miro Gavran
Zaboravi Hollywood
redatelj Miroslav Međimorec
premijera 27. siječnja 2017.
scena i kostimi Jasmina Pacek, dramaturg Miro Gavran, izbor glazbe Neven Zebić, oblikovanje svjetla Mario Vnučec, oblikovanje tona Neven Zebić, šminka Zdenka Mihelj, producentica Mladena Gavran
izvode: Željko Königsknecht (Gabrijel), Jakov Gavran (Matej)
Piše:

Kurelec