Ambicija s pokrićem
Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Parovi, red. Robert Raponja
-
Teatar Gavran, privatno kazalište posvećeno izvođenju djela svog umjetničkog voditelja i vjerojatno najizvođenijeg suvremenog hrvatskog dramskog pisca Mire Gavrana, postavilo je novi tekst svoga kućnog autora naslovljen Parovi u režiji Roberta Raponje. Iako žanrovski određeni kao komedija, Parovi se ne iscrpljuju u opravdavanju tog određenja, nego izlaze iz njega, prikazujući živote mnogobrojnih parova u mnogobrojnim, uglavnom životnim i svakodnevnim situacijama, stvarajući tako niz skica međuljudskih odnosa i njihovih socijalnih odraza. Od ljetovanja, preko pokušaja samoubojstva, do otpuštanja i organizacijskih promjena u poduzeću, Gavran kreira galeriju likova i situacija, spretno ih dramaturški povezujući u cjelinu, koju igra šest glumaca. Provodni motiv u tome su, dakako odnosi parova, bračnih, mladenačkih, zaručničkih i ostalih, ali ne samo i isključivo oni, dok je glumačka tehnika dominantno, ali nikako ne jedino, posvećena izražajnim sredstvima svojstvenima komediji.Gavran gradi predstavu sastavljenu od skica odnosa, čiji je izraz stalna i postojana mijena situacija, likova i odnosa, ujedinjenih oko tematskih odrednica prikazivanja međuljudskih odnosa u svakodnevnim, običnim ili malo manje običnim situacijama. Izvodi to dramaturški spretno, kombinirajući i spajajući, naizgled bez reda, mnogobrojne linije situacija u kojima se nalaze likovi iz njegove galerije. Potpomognut redateljskim rješenjima i glumačkim izvedbama, Gavran se zapravo služi mnogo puta iskušanim, a u njegovom tekstu, kao opravdanju vještine i umješnosti pisanja za scenu, potvrđenim, postupkom glumca koji na sceni ne staje na okviru lika, nego svojom kreacijom igra galeriju, tada skiciranih, ali za potrebe autorovih zamisli pogodnih skica, u kojima se poentira uglavnom scenskom umješnošću i tako, na svojstven način, glumcu daje mogućnost preobrazbe, a autoru proširivanja tematskih okvira drame.
Parovi se tim postupkom služe dosljedno, od početka do kraja, u nelinearnom ritmu i bez očitih poveznica, osim onih tematskih, zbog čega su upravo autorova umješnost provedbe svih zamišljenih skica u zaključenu cjelinu te glumačka preobrazba kao temeljni zadatak, karakteristike ove predstave. Od početka moguće pomalo nejasno, u prvim prijelazima i zamjenama situacija i konteksta, vrlo brzo u predstavi taj ritam, zahvaljujući tekstu, ali i režijskim postupcima Roberta Raponje, postaje ne samo jasan i vidljiv, nego i spretno te vješto izveden, čuvajući u sebi dovoljno mogućnosti da ne postane jedini, dominantan proces na sceni, nego omogućujući da se tematski, pa i komičarski sloj predstave otvaraju u različitim segmentima. Preklapanje slojeva, onog tematskog, kojim se ironiziraju, satiriziraju, a time i propituju, životni i svakodnevni odnosi u okviru partnerskih, ali i drugih (poput poslovnih ili roditeljskih) veza, onog komičarskog, usmjerenog na zabavljanje publike, opravdavanje žanrovskog usmjerenja predstave i održavanje ritma te onog u kojem se ispreplitanje koristi kao temeljni dramaturški postupak, provedeni su uglavnom glatko, uz tek poneko preglasavanje, u kojem komični, pa čak i karikaturalni element nadilazi ostale, pretvarajući tako predstavu u komediju situacije.U konačnici, Gavranova spisateljska umješnost i Raponjino znalačko korištenje redateljskih postupaka u prijelazima (zamrznuti prizori, izmjena rasvjete i jednostavnih te značenjski polivalentnih, ali funkcionalnih scenografskih panela), koji su dovoljno dinamizirani i različiti kako predstavu ne bi učinili monotonom izmjenom prizora, a dovoljno neprimjetni i uvježbani kako je ne bi odugovlačili i nepotrebno odvlačili pozornost od ostalih slojeva, uz najvećim djelom dobro ugođen balans između humora i propitivanja situacija svakodnevice, a u kojima se ironijski odmak koristi kao najčešće izražajno sredstvo, pomogli su da Parovi ostanu predstava koja je istovremeno vrlo gledljiva, zabavna, a koristi se nekim vrlo složenim i potencijalno zahtjevnim dramaturškim postupcima, usto uspijevajući postići i upitanost nad onime što skicira.
Glumci, njih šestoro (Ivan Jončić, Mladena Gavran, Sara Moser, Ana Vilenica, Jakov Gavran i Ivan Glowatzky), na sceni su se, u okružju velikog broja likova i situacija u kojima se nalaze, snalazili uglavnom dobro, uz tek poneku nesukladnost u izrazu, najizraženiju u trenucima kada je komičan, zapravo komičarski sloj prelazio u trenutačne anakronosti ili pretjerivanja. No, zahvaljujući dobroj mogućnosti preobrazbe i izmjene, potpomognute tekstom te redateljskim i koreografskim rješenjima (scenski pokret Sanele Janković Marušić), realizirana su vrlo zanimljiva rješenja koja, baš kao i predstava u cjelini, ne gube tempo nego ostaju svježa do kraja predstave.Parovi su uvelike opravdali najavu svog autorskog tima, pokazavši se najambicioznijom predstavom Teatra Gavran u njegovom četrnaestogodišnjem uspješnom postojanju obilježenom uglavnom komedijama Mire Gavrana, čime je ta umjetnička organizacija realizirala predstavu koja je istovremeno zabavna i komična u jednostavnosti, a ambiciozna u otvorenosti dramaturškim rješenjima, što joj omogućuje zanimljiv scenski život.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2017.
Miro Gavran
Parovi
redatelj Robert Raponja
premijera 27. studenoga 2016.
scena i kostimi Jasmina Pacek, izbor glazbe Neven Zebić, scenski pokret Sanela Janković Marušić, oblikovanje svjetla Mario Vnučec, oblikovanje tona Neven Zebić, šminka Zdenka Mihelj
izvode: Ana Vilenica, Mladena Gavran, Ivan Glowatzky, Ivica Jončić, Jakov Gavran, Sara Moser
Piše:

Žganec-Brajša