Jednosmjeran proces

Teatar &TD, Zagreb: Vedrana Klepica, Bijeli bubrezi, red. Vedrana Klepica

• 
  
  Bijeli bubrezi, drama Vedrane Klepice, u autoričinoj režiji izvedena u Teatru &TD, predstava je koja tematizira život žene u, kako autorica sama piše u programskom letku predstave, „društveno-ekonomskim uvjetima u kojima su žene kroz povijest kontinuirano i grubo podređene“. Tematski bi se, dakle, Bijeli bubrezi mogli, na prvi pogled, odrediti kao feministički rad, čija je potreba, još jednom, ali s razlogom daljnjeg postojanja u svakim društvenim uvjetima, progovoriti o položaju žene u socijalnom kontekstu koji je okružuje.
  
  No, predstava Vedrane Klepice ne zaustavlja se na feminističkoj poanti iako je svakako sadrži. Naime, Hana, Maša, Daša i Anđa, kako naziva svoje ženske likove, nipošto nisu samo autorski glasovi u oblikovanju ženske borbe za uklanjanje barijera koje postoje u razvoju njihove društvene emancipacije, nego su i slika žene čiji je odgovor na neemancipiranost i svakovrsne predrasude rezignacija, odnosno umnažanje predrasuda i shvaćanje kako je mirenje sa situacijom i podržavanje odnosa u kojima se nalaze način (samo)održanja i potvrđivanja vlastite društvene uloge. Tako jedna drugoj podmeću, odgovaraju na prepoznavanje nepravdi i nejednakosti ne solidariziranjem, nego isključivanjem i negiranjem postojanja stvarnosti u kojoj je uloga žene svedena na osobu koja treba slušati i strpljivo podnositi sve terete koje joj to i takvo društvo nameće, svjesno ili nesvjesno.
  
  Uopće, rezignacija kao prevladavajući moment ženskog odgovora na vlastitu poziciju u stvarnosti jedan je od najvažnijih slojeva ove drame, koji se uporno ponavlja pokazujući kako u trenucima kada jedna žena i pokuša nešto promijeniti ili ustati protiv dodjeljivanja podređene uloge, kao u tematiziranju odnosa oca, glave obitelji s ukućanima, majka, dakle ženski lik, ostaje potpuno pasivna, ponavljajući fraze o jelu i potpuno ignorirajući problem, koji vrlo brzo eskalira, bez obzira na njegovu sasvim realnu razornost po obiteljske odnose.
  
  Taj okvir jasnog tematskog određenja, u koji Vedrana Klepica smješta svu dramu i artikulira je, predstavljaju autorsko viđenje i shvaćanje procesa ženske emancipacije te funkcioniraju kao pokazatelj kako taj proces nikako nije jednoznačan, jednostavan i linearan. Način na koji se taj autorski program i stav prenio publici prilično je jasan, unatoč (ili baš zbog) apstraktnog ili, kako kaže autorica, distopijskog vremenskog i prostornog okvira bijelih bubrega. No, Bijeli bubrezi zastaju u trenutku komunikacije, prenošenja publici autorskih ideja koje sadrže, čime se pokušaji njihova spajanja u kazališnu cjelinu, u kojoj scenski znakovi neće postojati samo zbog jasne komunikacije autorskih misli, sadržanih u razmišljanjima o putovima i smjerovima ženske emancipacije, ne ostvaruju, nego zastaju.
  
  Predstava tako djeluje mnogo više kao jednosmjeran proces, koji postoji i ostvaruje se u potpunosti kroz autoričino prezentiranje publici određenih ideja, stavova i razmišljanja o temi kojom se bavi u svom dramskom tekstu, nego kao pokušaj da se taj dramski tekst bilo ostvari na pozornici u scenskom djelu čiji će sastavni dijelovi imati opravdanje u cjelovitom shvaćanju događaja na sceni kao prostora stvaranja prilika da gledatelji internaliziraju probleme na sceni, kroz gledanje predstave čija unutarnja logika potiče na njihovo razmatranje, suočavanje i promatranje vlastitih iskustava. Bijeli bubrezi, kao predstava snažnog tematskog usmjerenja u iskustveno i gledateljima poznato iz različitih, često vrlo osobnih doživljaja, a čijim se pozicioniranjem u apstraktni kontekst onemogućuje sužavanje te zapravo potiče takvo razmatranje tematiziranih problema, nisu se ostvarili u toj, važnoj dimenziji koju bi takva predstava mogla sadržavati, no funkcioniraju kao prikaz autorskog viđenja emancipacije i položaja žena u društvenim odnosima prikazujući strane kompleksnosti toga problema.
  
  Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Anđela Ramljak i Dado Ćosić, koji u predstavi igra i muške i ženske uloge, na okvir postavljen autorskim tematiziranjem emancipacije te radom na scenskim znakovima koji se često nalaze u prostoru apstraktnog tumačenja i prenošenja autorskih zamisli, odgovaraju visokom razinom izvedbe, koja ipak zbog ograničenja postavljenih koncepcijom predstave ne uspijeva postati mnogo više od korektnog komuniciranja određenih ideja publici i prometnuti se u cjelinu koja će samostalno izazivati potrebu za gledateljskom zapitanošću i misaonom reakcijom, čime glumačke izvedbe ostaju u prostoru realizacija bez značajne recepcije.
  
  Bijeli bubrezi predstava su snažnog i jasnog autorskog prikaza društvenih odnosa u apstraktnog kontekstu, čime ih se ukazuje na njihovu univerzalnu pojavnost. Ipak, ta se apstrakcija i ukazivanje nisu uspjeli ostvariti kao poticaj za značajnije gledateljsko razmišljanje i kontekstualizaciju viđenih problema, odnosno emancipacije žena i njezine fenomenologije, nego uvelike ostaje jednosmjeran proces.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2017.
  
  Vedrana Klepica
  Bijeli bubrezi
  redateljica Vedrana Klepica
  premijera 11. travnja 2017.
  scena i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin, asistentica scenografije Kasija Vrbanec, video Miro Manojlović, zvuk i svjetlo Bojan Gagić, dramaturška suradnica Nataša Antulov, suradnica za pokret Eni Vesović, asistentica režije Nina Križan
  izvode: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Milica Manojlović, Anđela Ramljak

Piše: