Na granici fantazma i grozničave sadašnjice

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Alexandre Dumas Sin, Dama s kamelijama, red. Damir Zlatar Frey

• Iako pripada izdanku francuske društvene drame iz druge polovice 19. stoljeća u kojoj su zamjetni, iako doduše tek u povojima, i prvi nagovještaji realizma (ili pak bolje naturalizma) – o Dumasovoj se Dami s kamelijama često govori (ne i bez razloga) u okvirima istančane poetike romantizma. Tako ova tragična ljubavna priča što u pojedinim dijelovima prelazi u naglašeni sentimentalizam, današnjega čitatelja može zarobiti okvirima naivne patetike ili pak pretjerane sladunjavosti. Svjestan opasnosti pred kojom se nalazi redatelj je Damir Zlatar Frey kroz stalno prisutni dualizam (ljubav/život-smrt) te scenski izraz koji svoju realizaciju dobiva tek kategorijom sna nastojao izbjeći isključivo melodramatski karakter koji se uprizorenjem ovakvoga djela zapravo sam po sebi i nameće.
  
  Međutim, nastojanje da se pod svaku cijenu izbjegne erupcija spomenute sladunjavosti postaje i osnovom scenske zaokupljenosti koja u pojedinim prizorima nažalost pribjegava dojmu dramske neujednačenosti. Zaodjenuta formom koreodrame ova riječka Dama s kamelija (usput spominjemo kako je predstava tijekom prošlosti igrana tek dva puta u Rijeci; 1899. kada je glavnu ulogu igrala slavna Sarah Bernhardt te 1956. u izvedbi Talijanske drame) tako s jedne strane egzistira u strahu od mogućega fijaska, a s druge pak tek nagoviješta polje nesvjesnoga u kojem se kroz kategoriju sna sramežljivo naziru obrisi zavidne scenske interpretacije. Postavivši u središte tzv. životni trokut Armand–Marugerite–Smrt kojega karakterizira (ne)moralnost malograđanskoga društva, Frey ovdje pribjegava arhetipskim kategorijama u kojima i traži ključ scenskoga izraza. U tom je kontekstu i moguća ljubavna priča što svoju realizaciju nastoji ostvariti isključivo režimom fantazma koji princip logike upravlja simbolima. U takvoj je sceni i moguća narativna intervencija (dramaturginja Dora Delbianco) u liku Liječnika-Sudbine-Smrti kojega u predstavi tumači riječki glazbenik Damir Urban. Zanimljiv svojom tjelesnom pojavnošću, a prihvativši ulogu Odsutnoga koji svojom prisutnošću kanalizira scenski proces otkrivajući pritom smisao i značenje dramskih događaja, Urban u potpunosti opravdava Freyev izbor.
  
  Poetika sna kojoj predstava uvelike pribjegava rezultira stvaranjem naizgled rascjepkanih prizora i detalja kojima je intencija u naglašenoj proturječnosti. Analogno snu prizori se tako nižu bez cezure, a događaji se ponavljaju te traju dugo i sporo. Psihoanalitičkim jezikom glasova, glazbe i pokreta Marguerite i Armand tako izražavaju život koji lebdi na granici sna i stvarnosti, a trenuci ljubavi poput onoga u prizoru koji priziva Margueritin boravak na selu, vrlo su rijetki. U takovu kontekstu Sudbina i Liječnik konstantno nagovještaju dolazak Smrti.
  
  Međutim, u tom izlaganju slijedom brižljivo odabranih zvučnih i vizualnih prizora povezanih asocijativnom logikom (a ne razvojem kauzalnog zapleta), uporabom audiovizualnih ikonografskih motiva (u tom kontekstu valja spomenuti scenografske elemente u obliku masivnih zidova koji kruže asocirajući tako na životni ritam; te raskošnu kostimografiju i zanimljivu koreografiju koja vrhunac doživljava u liku Psihe, figurice s noćnih ormarića kojega izvanredno interpretira brazilski plesač Vladimir de Freitas Rosa; a sve u Freyovom potpisu), naglašavanjem značenja prostora igre, brisanjem oštre granice stvarnosti i fantazije – nedostaje kategorija grotesknoga koja je slijedom navedene analogije u principu neizostavna. Izostankom toga naglašenog suprotstavljanja grotesknoga pa i stravičnoga onome idiličnome i skladnome, predstava u pojedinim sekvencama (primjerice u prizorima u kojima gospođicu Gautier gledamo kao kurtizanu, a osobito u prizoru ekshumacije inače vrlo važnom odjeljku romana koji mogli bismo reći pribjegava i kategoriji gotičkoga) gubi ujednačenost što je bez obzira na asocijativnost izlaganja i te kako nužna.
  
  Žanr koreodrame u prvi plan dakle postavlja izuzev spomenute vizualne kategorije i glumačku ekspresivnost. Intenzivan rad s glumcima, stalni naglasak na spoju pokreta, glazbe, oblikovanju svjetla (Raffaele Cavarra), a na koncu i riječi (Georges Duval čiji glas interpretira Adnan Palangić) specifičnost je Freyeva prosedea uopće, a u Dami s kamelijama kroz potpuno aktiviranje glumčeva osjetila taj postupak još više dolazi do izražaja. Tako su tragičnu priču Marguerite Gautier koju u predstavi tumači Tanja Smoje i Armanda Duvala odnosno Jasmina Mekića scenskim pokretom u potpunosti korektno upotpunili i članovi ansambla Zbora Opere i Baleta HNK Ivana pl. Zajca. Međutim, sva je težina glumačkoga posla koja osobito u koreodrami dobiva svu svoju specifičnost – usredotočena na odnos Tanja Smoje–Jasmin Mekić.
  
  Izbjegavanjem pogleda i glumom usmjerenom prema gledatelju njihov zadatak nije proizvoditi emociju već kroz pokret i mimiku o toj emociji progovoriti. Svojom izvanrednom interpretacijom, a vjerojatno i pod teretom veličine prethodnica poput primjerice Grete Garbo (u filmu Camille G. Cukara iz 1936. godine) ili pak spomenute S. Bernhardt – Smoje ne želi izazvati suosjećanje, već svoju nesreću proživljava sama. Na koncu tako i umire, a Mekić odnosno Armand ne dolazi (čime je učinjen zanimljiv iskorak u odnosu na predložak) jer sretan završetak u cinizmu današnjega doba teško prolazi. U ovom nam je kontekstu potrebno još spomenuti i Anastaziju Balaž Lečić kao Olympe koja pred završnu scenu u ulozi Duvalove ljubavnice pokreće zanimljiv prizor što uz pratnju izvrsne glazbe Marjana Nećaka podsjeća na srednjovjekovni danse macabre kojim se proklinje Marguerite i priziva smrt.
  
  Tako tragična sudbina ostaje negdje u pokušajima ostvarenja metafizike trenutka, beskonačnoga traganja u sadašnjosti u kojoj ljubav ne pobjeđuje učmalost modernoga čovjeka. I bez obzira na spomenuti nedostatak logičnosti u (ne)logičnom/asocijativnom nizanju događaja ova riječka Dama s kamelijama donosi tipičnu Freyevu scensku poruku o potrebi za emocijom i istinom kao (meta)kategorijama svevremenskoga trenutka rasterećenoga od kauzaliteta i potrebe za opredmećivanjem.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 5. listopada 2008.

Piše: