Naizgled paradoksalni spoj
Igor Tretinjak, Fenomen Pinklec - Od rituala do igre: 30 prvih godina Kazališne družine Pinklec, Centar za kulturu Čakovec, 2017.
-
Nakon već odavno izašlih monografija o Dr. Inatu i Studentskom teatru Lero, s kojima dijele djelomično sličnu suputničku poziciju ali i poetičko-estetske dodirne točke, ove godine je u kontekstu obilježavanja tridesetogodišnjeg djelovanja Kazališne družine Pinklec, pod umjetničkim vodstvom Romana Bogdana, iz tiska izišla i monografska studija u izdanju Centra za kulturu Čakovec koju autorski potpisuje Igor Tretinjak. Fenomen Pinklec: Od rituala do igre s podnaslovom 30 prvih godina Kazališne družine Pinklec konačno predočuje i nudi široj javnosti povijesni pregled (iščitavajući različite faze i mijene u radu skupine), estetiku, poetiku i repertoarnu politiku ovog posebnog i u kontekstu hrvatske kazališne kulture iznimnog i specifičnog kazališnog kolektiva.
Valja odmah na početku reći kako se struktura i sadržaj monografije razlikuje od uobičajenih monografskih izdanja ovakvog tipa, koja su često samo prigodno-dokumentarna djela te u tom smislu donose dokumentarne fotografije, kraće isječke iz novinskih tekstova, već objavljivane tekstove, intervjue i slično. Nasuprot tomu, na osnovu niza razgovora s Romanom Bogdanom (vođenih u više navrata između srpnja i prosinca 2016. godine) i koristeći se različitim arhivskim materijalima, Tretinjak studiji nastoji dati i vlastiti kritički pečat, s težnjom da fenomen Pinkleca mapira u cijelosti i iz koliko-toliko različitih vizura. Težište je ipak postavljeno na linearno-kronološki slijed interpretativnih prikaza, u nizu od predstave do predstave: od predstave Krokodil turist iz 1987. zaključno s predstavom Puž muž iz 2016. godine. Sadržajno, Tretinjak djelovanje Pinkleca razlučuje i predstavlja kroz tri odjelite, a zapravo statusno-produkcijski utemeljene faze, čime su ujedno formirana i ključna poglavlja knjige. Prva faza obuhvaća nastanak Pinkleca kao važnog eksperimentalno-amaterskog kazališta osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojoj se velika pažnja posvećuje interpretaciji formiranja specifične pinklecovske poetike. Druga faza, nazvana neizvjesne nezavisne vode, možda je iz današnje, naknadne perspektive čitatelju i najzanimljivija jer pojedine predstave dobivaju ovdje i svoju prvu kritičku analizu uopće, dok posljednja obuhvaća pregled i kritički prikaz profesionalnih produkcija Pinkleca od 2006. godine, kada su institucionalizirani prvenstveno kao kazalište za djecu i mlade. Uz uvodno i zaključno slovo, navedena glavna poglavlja prelomljena su nizom brojnih, nerijetko slikovito-duhovitih ili teatrološki pregnantnije formuliranih podnaslova (kao što su npr. Teatar okrutnosti u vremenima okrutnim, Podjela sudbe klete i sl.). Na kraju, uobičajeno, slijedi pinklecografija odnosno popis svih predstava s temeljnim teatrografskim podatcima i korištenom literaturom uz popis svih nagrada u profesionalnoj produkciji.
Jedna od svakako važnijih i zanimljivijih značajki Tretinjakova teksta je i podjednaki tretman predstava za djecu i odrasle. Upravo u tom suživotu (a kritički uvijek slabije iščitavanom opusu predstava za djecu, pogotovo u medijskom okružju) i međuutjecaju, Tretinjak vidi specifičnost i osobitost Pinkleca i na tome iščitava ili temelji kontinuitet rada skupine, koji se poetički uvijek kreće u pravcu ludizma i zaumnosti donoseći upečatljivu kolektivnu scensku energiju s posvećenim glumcem kao središnjom osi traganja za totalnim teatrom. Nastojeći istaknuti kontinuitet kao provodnu liniju tridesetogodišnjeg djelovanja, Tretinjak ističe i detektira ključne odrednice pinklecovske estetike kao naizgled paradoksalni spoj - s jedne su strane posvećenost i ustrajnost u produbljivanju vlastite vizije artaudovskog teatra okrutnosti, a s druge, okvirom brechtijanskog, epskog kazališta (lišenom društvene funkcije) inspirirani metateatralni aspekti igre i teatra u teatru, osobito u predstavama za djecu, što su ujedno i ključne poetičke odlike redateljskog rada Romana Bogdana. Posebna pažnja posvećena je i analizi elemenata lutkarskog kazališta u prikazivanju različitog raspona korištenja lutke u predstavama. Informativno i dosljedno bilježeći tijek fenomena Pinklec, Tretinjakov tekst posebno je zanimljiv u interpretativnoj dionici s povremenim detaljnijim kontekstualizacijama suodnošenja predstava spram društveno-povijesnih okolnosti, što omogućava produbljeniju kontekstualnu analizu predstave. Činjenica da pojedine predstave (kao npr. Prva velika hrvatska izložba iz 1993. ili Kozmički žongleri iz 1998.) tek danas dobivaju svoju temeljitiju kritičku recepciju pa i naknadnu revalorizaciju, govori ne samo o dugogodišnjoj rubnoj poziciji skupine nego i o nerijetko problematičnim sustavima vrednovanja u poremećenim kontekstima domaćeg kazališta. No i zakašnjela recepcija u takvim okolnostima, pa i s današnje distance, ne gubi bitku s vremenom nego naprotiv - dobiva na cijeni.
Formalizacija profesionalnog statusa donosi zaokret u repertoarnoj politici skupine; ne izvode se više - osim na početku, predstave za odrasle, no formiran je stalni glumački ansambl, a Pinkleci se sve više okreću i koprodukciji, te Bogdan više nije isključivi redatelj. Pomak je to ujedno iz rubne pozicije prema većoj kritičkoj vidljivosti, ali katkad i gubitku vlastitih uporišta, uz pokoji zalutali scenski promašaj. U tom kontekstu, osobitost je ovog izdanja i u tome što se Tretinjak ne libi i ne ustručava kritički progovoriti o ponekim nespretnim ili nepromišljenim scenskim rješenjima, nedostatku izvedbene energije i slično, što knjigu svakako čini zanimljivom iznimkom na polju slične literature; u prigodnim se situacijama uobičajeno naime nižu hvalospjevi i zataškavaju promašaji.
Kao jedini, eventualni nedostatak izdanja moglo bi se navesti to što su sve fotografije reproducirane u crno-bijelom izdanju, dok bi reprodukcije u boji donijele i dodatnu vizualnu dinamiku i obogatile dublji uvid u predstave, no to je vjerojatno rezultat financijske konstrukcije. U svakom slučaju, pojavu ove monografije svakako valja pozdraviti, a Pinklecima poželjeti još niz uspješnih i izazovnih predstava.
© Ana Gospić, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2017.
Piše:

Gospić