Pređin Držić

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Dugi nos (prema tekstovima Marina Držića), red. Ante Vlahinić

• U dubrovačkom Kazalištu Marina Držića u petak, 3. listopada prikazana je prva ovosezonska premijera: monodrama Dugi nos, koju je prema tekstovima Marina Držića osmislio i izvodi Predrag Vušović. Nakon što smo ove godine odgledali brojne predstave prema Držićevim tekstovima u raznovrsnim kontekstualizacijama, rekontekstualizacijama, reinterpretacijama i ekstemoporacijama, dubrovačko Kazalište novu sezonu počelo je, u suradnji sa Studentskim teatrom Lero (kao koproducentom), nastavljajući obilježavanje petstote godišnjice rođenja velikana hrvatske i europske renesanse. No, ne nekom novom postavom nekog od Držićevih tekstova, već monodramom Dugi nos Predraga Vušovića – glumca koji je u svojoj glumačkoj karijeri (osim Skupa) interpretirao gotovo sve Držićeve muške likove, uvelike pridonijevši suvremenom čitanju Držića. Između ostalih, Predrag Vušović Pređo bio je i antologijski Pomet na Pustijerni 1989. (Dundo Maroje u režiji Paola Magellija), bio je i Dundo Maroje na Gundulićevoj poljani 1995. (režija Krešimira Dolenčića), opet Pomet na Peskariji 2001. (režija Ivice Kunčevića), Grižula u Parku stare bolnice 2003 (režija Paola Magellija)... Nesumnjivi Njaranjasnik i Pometnik.
  
  Dakako da se i u praizvedenoj monodrami Dugi nos može osjetiti ilustrativna nit tih i drugih Vušovićevih interpretacija Držićevih likova. No, Dugi nos nije rekapitulacija niza uloga Predraga Vušovića u Držićevim predstavama – Vušović, uz pomoć redatelja Ante Vlahinića i skladatelja Nenada Stefanova, tek sa stolom s križem i stolcem na sceni, uranja u poznate nam i manje poznate Držićeve rečenice, Držićev tekst i podtekst, igrajući, ne likove i situacije, već dum Marina, ali i samog sebe. Glumac i autor, Vušović i Držić, postaju neodvojivo povezani u pomalo sjetnoj i kontemplativnoj predstavi.
  
  Čisti je to verbalni teatar u kojem Vušović može napraviti, ono što u svojim brojnim tumačenjima Držićevih likova i nije mogao – na površinu iznijeti ne samo sjajne Držićeve monologe, već ih začuđujuće povezati Držićevim rečenicama u cjelinu koja Držića predstavlja kao našeg istinskog suvremenika: lakomost, škrtost i ine mane, pa i glad koja se toliko osijeća u Pometovom monologu o trpezi, realnost su tadašnjeg, ali i današnjeg doba. Manje se koncentrirajući na smijeh, a više na dum Marinova unutarnja previranja, Vušović stvara suvremenu monodramu struje svijesti, u kojoj se oslobođen nužnosti situacijskog i tipiziranog, predstavlja kao istinski i veliki držićevski glumac.
  
  Trebalo je tu i nešto više dramaturške dorađenosti, poveznice pojedinih dijelova ostaju pomalo u zraku, očito je i redateljski predstavu trebalo snažnije razraditi i zaokružiti. Ipak, Dugi nos Vušovićev je osobni i osebujni dar Držiću i publici.
  
  Dubrovačko Kazalište Marina Držića sezonu nastavlja repriznim izvedbama predstava Planet Držić (režija Ivice Boban), Skup (režija Zlatka Boureka uz nadopune Luka Paljetka), Suton (režija Joška Juvančića), Dan od amora (režija Vlade Štefančića) i Pidžama za šestoro (režija Petera Farasga), a tijekom iduće godine bit će prikazane i nove premijere: Čelična magnolija u režiji Joška Juvančića te brodvejska uspješnica Pokojnikov mobitel koju će na scenu postaviti Nenni Delmestre.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 30. rujna 2008.

Piše: