Pametno, lijepo i iz srca

Gradsko kazalište Zorin dom iz Karlovca, Male priče o nestašnoj Sonji, po motivima ruske priče Andreja Usačeva Pametni psić Sonja, red. Ljudmila Fedorova

• 
  
  Gradsko kazalište Zorin dom iz Karlovca gostovalo je u Osijeku s lutkarsko-glumačko predstavom Male priče o nestašnoj Sonji nastalom po motivima ruske priče Andreja Usačeva Pametni psić Sonja. Prijevod (uz Giulia Settima), dramatizaciju i režiju potpisuje Ljudmila Fedorova, likovnost predstave Natalia Burnos, glazbu Damir Šimunović te oblikovanje svjetla Robert Pavlić.

  Mala Sonja (Giulio Settimo) nestašna je, razigrana i nadasve znatiželjna kujica koja živi sa svojim vlasnikom Gazdom (Giulio Settimo). Kako Gazda svaki dan odlazi na posao, Sonja ostaje sama kod kuće te u svojoj razigranosti doživljava brojne zgode i nezgode. Jednom, nakon stresnog dana na poslu, Gazda se vraća kući i zatiče Sonju koja je u stanu obavila nuždu. Nervozan i ljut, Gazda se istresa na Sonju te ona pobjegne od kuće. Shrvan od boli, tuge pa i srama što je tako naprasno reagirao, Gazda kreće u potragu za Sonjom uz pomoć dvije Susjede (Maja Lučić Vuković i Petra Cicvarić). U nemogućnosti da ju pronađe, Gazda će se s dvije susjede prisjećati svih divnih trenutaka koje su on i Sonja proveli zajedno, dok će Sonja paralelno doživljavati nove i lude avanture, sve dok na kraju ne dođemo do sretnog završetka i ponovnog spajanja Sonje i Gazde.

  

  Ljudmila Fedorova je evidentno toplu, poučnu i dirljivu priču uz pomoć ansambla i cijelog tima učinila i scenski funkcionalnom i vizualno privlačnom, uspjevši sve elemente objediniti u izvedbenoj harmoniji. Sama radnja je sadržajem i trajanjem primjerena djeci, protkana pjesmom, plesom, duhovitošću, gegovima u maniri slapsticka, Charlie Chaplina i slow motiona, drži pažnju od početka do kraja. Osobito dojmljiv je vizualni dio izvedbe koji se sastoji od nekoliko kocki koje predstavljaju zgrade u pastelnim bojama te se nalaze na kotačićima, a stranice se još mogu i otvarati pa se tako mogu kombinirati spajanjem, stvaraju se potpuno nove pozadine ili se prikazuje sadržaj unutar kocke (hladnjak), a kad na kraju uz prigušeno svjetlo svi prozorčići na zgradama zasvijetle u šarenim bojama, dojam je potpun. U pozadini scene na visini se nalaze povješani krovovi zgrada koji stvaraju dojam dubine, a i zadržavaju iluziju mjesta događanja kada se zgrade (kocke) transformiraju u površinu za animaciju.

  Svemu navedenom pridonosi i glazba koja dodatno boja atmosfere i situacije, a meki tonovi svjetla upravo dovoljno osvjetljavaju sve što je potrebno, dajući već toploj priči i dodatnu svjetlosnu toplinu. Jednako dojmljive su i iznimno simpatične stolne lutke malog psića Sonje, nekoliko metara dugačkog jazavca, buldoga i kokera te zajedno s navedenim tvore pravu dječju vizualiju u kojoj svi mogu uživati. Usprkos svemu pozitivnom, moram napomenuti i nekoliko manjih sitnica koje su me zasmetale. Sam kraj predstave je pomalo zbrzan i nerazrađen, a nekoliko scena traju mrvicu predugo. Kraćenjem se tako mogla izbjeći repetitivnost viđenog, a otvorio bi se dodatni vremenski prostor koji bi se mogao iskoristiti za kraj. Osim toga, potpuno nelogična i nerazumljiva mi je i kratka scena u kojoj Sonja gleda televiziju, a iz televizora izlazi spodoba dugačke kose kao u horor-filmu Krug. Čemu to?

  

  Ansambl predstave je, poput i ostalih elemenata, evidentno pomno biran pa je tako spojen tim koji iza sebe ima povijest i lutkarskih i glumačkih nagrada. Upravo takvi su bili i potrebni jer predstava ima glumačke i lutkarske dijelove, likovi su zahtijevali i glasovne stilizacije i fizičke transformacije, a brz ritam s različitim fizičkim radnjama poput slapsticka ili slow motiona nije im olakšavao zadatak. Svo troje lutkara/glumaca pokazali su zavidnu vještinu u svim elementima; bili su uvjerljivi, otvoreni za scensku suigru, fokusirani na zadatke, precizni u transformacijama, zanimljivi u glasovnim stilizacijama, a animaciju su odrađivali upravo onako kako treba – precizno u impulsu, nenametljivo i neprimjetno sa svim lutkama s kojima su se izmjenjivali ili ih zajednički animirali.

  Predstava Zorin doma iz Karlovca primjer je kakav produkt nastaje kada se okupi izniman tim ljudi i napravi predstavu iz srca, jer ovakve se predstave ne mogu raditi bez srca. Svi mališani, ali i njihovi roditelji trebali bi pogledati ovu predstavu jer iz nje mogu puno naučiti jedni o drugima, svojim ljubimcima ili drugim ljudima. U današnjem užurbanom svijetu u kojem nemamo razumijevanja za potrebe drugih te su naše reakcije često ishitrene i emotivne, Sonja i njezin Gazda pravi su primjer koliko nepromišljene riječi mogu zaboljeti, a prazninu koja nastaje u srcu nakon toga, teško je popuniti.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2017.

   

   

   

Piše: