Zrcalo suvremenih strahota

Teatro VeRRdi, Zadar: William Shakespeare, Othello – Nezakonita liturgija, red. Zlatko Paković (gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Mali prostor za izvedbu Othella, tek inspiriranog Shakespeareom, s tri je strane omeđen gledalištem a na četvrtoj je veliki stol raznih namjena – od bračne ložnice do oltara nezakonite liturgije, kako je svoje vrlo originalno viđenje klasične Shakespeareove tragedije podnaslovio jedan od najintrigantnijih suvremenih srpskih kazališnih redatelja Zlatko Paković. On je u ovoj predstavi i dramaturg, ali uz to i neprekidno na sceni - kao kor koji ne samo komentira odnose ili sažima radnju nego postaje vodič kroz predstavu i skrivena značenja koja pronalazi u Shakespeareovom tekstu; ponekad i kao redatelj koji daje upute protagonistima kako da odigraju pojedinu scenu ili kao sveznajući i svemogući autor koji ulazi u sukob s licima da bi im objasnio prave motive njihovog djelovanja, kojih nisu svjesna.

  Predstava počinje tako da na scenu izlaze Paković i jedinih dvoje glumaca – Hrvojka Begović kao Desdemona i Juraj Aras kao Othello (a svatko od njih u ponekom trenutku preuzima i ulogu Jaga). Oni se, kao na svršetku predstave, klanjaju da bi dobili pljesak, u čemu i uspijevaju. Iako se čini tek dosjetkom, i to je - kao i svi detalji predstave, do kraja promišljeno i dotjerano. Ovo je znak da je Shakespeareov Othello završen prije Pakovićeve predstave i da će redatelj, razlažući ga na sastavne dijelove i tražeći u njima ono što je malotko zamijetio, naći građu za stvaranje ostvarenja koje će biti više njegovo no autorovo. Uskoro će to Paković potvrditi i svojim govorom na sceni u kojem iznosi uvjerenje da za vrijednost dramskog djela nije bitna fabula, jer da su fabulu od drugih nerijetko posuđivali i najveći dramatičari - od starih Grka do samog Shakespearea a i Brechta, kojeg Paković drži najvećim dramatičarem dvadesetog stoljeća. Već tu je bilo jasno da će Paković posuditi glavne elemente fabule od Shakespearea da bi stvorio jednu varijaciju brehtijanske društveno angažirane i didaktične predstave.

  

  Iako nisam pretjerano sklon objašnjenjima prije (ili kao ovdje za vrijeme) predstave o tome što bi ona trebala prikazati ili značiti, a niti didaktičnom (pa makar i brehtijanskom) teatru, taj Pakovićev scenski nastup ipak mi je bio vrlo zanimljiv. On je i iz teksta - koji se doima poput neke vrste originalnog predavanja, zapravo uspio stvoriti efektan dio kazališne izvedbe svojom interpretacijom koja na svojstven način zadržava odmak kako od glume, tako i od predavanja. Kada se obraća gledateljima, to je razgovor u kojem on uvjerljivo obrazlaže svoja stajališta, a kada kontaktira s interpretima stvara dramsku situaciju punu napetosti i sukoba, nastupajući ne kao glumac nego kao tumač teksta, redatelj, autor ili jednostavno kao znatno bolje upućeni analitičar i razbijajući tako čvrstinu snažnih, u početku na tradiciji utemeljenih tumačenja Desdemone i Othella.

  Na tom postupnom rušenju slike o vjernoj Desdemoni kao žrtvi Jagove spletke i Othellu kao idealiziranom časnom, Mletačkoj republici i kršćanstvu odanom  ratniku, Hrvojka Begović i Juraj Aras ostvaruju fascinantne uloge, uranjajući u dubinu kako Shakespeareovih junaka tako i vlastite glumačke osobnosti i stvarajući dojmljivu tragediju ljudi suočenih s uvidom u to da je sve ono što su vjerovali i mislili o sebi zapravo općeprihvaćena konvencionalna slika sredine o njima, dok im Paković kao redatelj i sudionik scenskog događanja pokazuje nešto mnogo mračnije i teško prihvatljivo. Crnac Othello zapravo je  kolaboracionist koji se u službi bijelih imperijalista bori protiv vlastitog naroda i islama kojemu je i sam pripadao, te ne ubija Desdemonu zbog ljubomore nego zato jer se ona - da bi se iz ljubavi udala za njega - pobunila protiv mletačke vlasti, što se on sam nikad neće usuditi, a ne može podnijeti da je netko to ipak mogao učiniti. Desdemona pak stradava zato jer se nije pobunila i protiv druge nepravde – patrijarhalnog poretka u kome je „muškarac prvotni, a žena uvijek drugotna“, te supruga smatra i gospodarom, pa se prema tome ne smije buniti protiv gospodareve (makar i nepravedne) nakane da je ubije.

  

  Konačno Desdemonino priznavanje poraza i mirenje sa sudbinom Hrvojka Begović okončava iznimnom pjevačkom interpretacijom 66. Shakespeareovog soneta Sit(a) svega toga, kojeg je uglazbio Pero Gotovac. I Juraj Aras dramatično predsmrtno spoznavanje prave Othellove prirode započinje pjevanjem Othellovog crnolabuđeg pjeva po glazbi Bachove Muke po Ivanu, a završava u kavezu od žilet-žice kakvom današnji Mađari zaustavljaju bliskoistočne migrante. Aras je uz uspješnu glumačku interpretaciju predstavi pridonio i kao producent te glazbenom obradom, oblikovanjem tona i svjetla, a i  koautorstvom (s Ivom Ivićem) Jagovog korala. I time je znatno pridonio realizaciji svih redateljskih i autorskih originalnih zamisli Zlatka Pakovića koji se uz vrlo inventivnu uporabu glazbe, tona i svjetla ipak ponajviše oslonio na predan rad s interpretima i tako dobivene velike glumačke kreacije da bi uspio napraviti predstavu iznimno visokih dometa u kojoj je na originalan način kroz Othella pokazao svoj odnos prema nekima od najtežih problema suvremenog svijeta - od migracije i kapitalističkog obespravljivanja većine čovječanstva do još uvijek žilavog patrijarhalnog svjetonazora.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2017.

Piše: