Osviještena aktualizacija

GDK Komedija, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Opreka metropola – provincija, duh metropole i navodna iznemoglost koja rezultira sveopćim gubitkom pozitivnih kriterija u provincijskim krugovima vlasti, nasuprot metropolskoj borbi za moć i prevlast, a zapravo prilično truloj želji za vlastitim probitkom pod svaku cijenu, dobro su poznati fenomeni svakome tko se našao u slučajevima promatranja stvarnih, oprimjerenih provincijskih i centralnih upravitelja i upravljača. Iako stereotipna, ova opreka stalno pronalazi opravdanje u novim situacijama, u novim stvarnostima sustava upravljanja različitih vrsta i konteksta nastanka. Upravo tematiziranje tih i takvih i njihovih karikatura, razlog je trajne aktualnosti Revizora Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i njegovog stalnog postavljanja u novim i novim produkcijama, što je potvrdilo i zagrebačko kazalište Komedija, premijerno izvevši Revizora 20. listopada u režiji Dražena Ferenčine.

  Poznat i prepoznatljiv slijed događaja - dolaska peterburškog nadzornika u pregled administracije grada negdje u dubini ruske provincije, Gogolj oblikuje u slogu koji svakako barata humorom, karikaturom i svim nijansama ironije i sarkazma, no nikako ne staje na tom ugođajnom i žanrovskom određenju. Iako pokazuje značajke i naočigled djeluje kao primjer vrsnog korištenja komike situacije i osobnosti, provincijskog gradića, njegovih moćnika i s druge strane peterburškog službenika željnog zabave koji iskorištava njihovu lakovjernost i strah pred revizorom, beskrajno se pritom zabavljajući, ovaj se Gogoljev dramski tekst nikako ne zaustavlja na ocrtavanju tih karakteristika. U autorskom komentaru vlastitoga djela, zapravo uputi o načinu njegova izvođenja - Prilozima uz Revizora, Gogolj govori o tome kako je u svakom slučaju u izvedbi ovoga djela potrebno izbjegavati karikaturu i želju za postizanjem zabave kod publike glumačkim sredstvima tipičnima za repertoar lake, neobvezujuće komedije.

  

  Gogoljeva komedija, naprotiv, obvezuje i preispituje. Obvezuje publiku koja, ako je želi prihvatiti, mora promotriti i svoj kontekst, prostorni i vremenski okvir u kojem se kreće izvan kazališta kada dolazi u njega gledati Revizora. A oni koji ga izvode moraju omogućiti pogled u taj kontekst, ne zamagljujući ga željom za zabavom na svaki način. Tako Revizor zapravo postaje idealnim aktualizacijskim tekstom koji, zbog tematskih odrednica ali i načina na koji je potrebno pristupiti im u inscenaciji, može funkcionirati kroz identifikaciju u svakom socijalnom kontekstu. Istovremeno korumpirani i ustrašeni pred vlašću, nedodirljivi pred onima ispod njih a servilni do krajnosti prema onima iznad, provincijski moćnici koji u najavi dolaska revizora čine sve kako bi se prikazali upravo suprotnima onome što zapravo jesu i čine, prisutni su i bit će prisutni ovdje i sada i, vjerojatno, u budućnosti. Njihovim karikiranjem i korištenjem u želji za kreiranjem neopterećene zabave, umjesto razotkrivanja dobiva se zamagljivanje stvarnosti i otežavanje identifikacije. Naime, ti i takvi prepoznatljivi su i oblikovani u društvenoj aktualnosti, a ako se u njoj ne mogu ili ne žele tražiti, zasigurno se nalaze u kolektivnoj memoriji i tako postaju objektom identifikacije, čak i autoreferencijalnosti, čime Gogoljev Revizor ostvaruje svoju funkcionalnost i opravdava postavljanje u svakom društvu, bez obzira na njegovu kanonizaciju u povijesti dramske književnosti. Dakle, postavljati ovu predstavu kao komad čiji će cilj biti zabaviti i relaksirati publiku odvajajući je od stvarnosti, ili čak samo zbog njezine važnosti u razvoju dramskog pisma, bilo bi zapravo onemogućavanje potpunog razvijanja potencijala aktualizacije, identifikacije i, posljedično, komentiranja socijalnih odnosa prisutnih u publici, koja prati konkretnu inscenaciju.

  Unatoč citiranju Gogoljeve upute o igranju Revizora u programskoj knjižici i očitom pozivanju na nju, Komedijina inscenacija većim se dijelom kretala u registru upravo takvog, ograničenog korištenja potencijala predloška. Već okvir predstave, postavljen u sceni i kostimima koji malo analiziraju a mnogo karikiraju, navodi na pomisao kako identifikacija i gledateljsko (samo)prepoznavanje nisu u središtu njezina oblikovanja. Naime, Gogoljevi likovi čine se pomalo zastalima odnosno zatvorenima u okvire kostimirane predstave smještene negdje daleko - i vremenski i prostorno, što može pridonijeti doslovnosti prenošenja stanja u ruskoj provinciji prije dva stoljeća, no već na prvoj razini ne pridonosi gledateljskim mogućnostima identifikacije. Istu logiku slijedi i scenografija, puna slikanih panela, namještaja i devetnaestostoljetnih rekvizita, čime se predstava mnogo više upisuje u slog rekreiranja društva u nekom zamišljenom ambijentu ruske provincije nego što Gogoljevoj drami omogućava pokazivanje njezine univerzalne aktualnosti. I onda kad bi ove značajke mogle pridonijeti identifikaciji, uglavnom se definiraju kao načini karikiranja a ne pronalaženja dodirnih trenutaka predstave i stvarnosti njezinih gledatelja.

  

  Dakako, aktualizacija nije i ne mora biti isključivo u intervencijama u vizualnu komponentu predstave, niti se mora nalaziti u dramaturškim preinakama i dopisivanjima teksta. Naprotiv, takvi postupci često dovode do anakronih rješenja koja ne mogu korespondirati ni s predloškom ni s publikom. Ova Ferenčinina inscenacija Revizora upravo tu pokazuje mogućnost i potencijal za razvoj u aktualizaciji, dobro prepoznajući nepotrebnost takvih postupaka, posebice kod Gogoljevog predloška koji se sam nalazi u vrlo aktualnom i gledatelju prepoznatljivom okviru. No, ona u tome uglavnom zastaje i tek se rijetko kreće prema suptilnoj aktualizaciji bez nametanja, ostajući uglavnom u okvirima zabavljanja karikiranjem pojedinih tipova moćnika i lokalnih vlastodržaca. U tome, trajući gotovo tri sata, nakon nekog vremena postaje čak i zamorna, gubeći ritam odnosno iscrpljujući potencijal zabave koji takva karikatura nudi. Ipak, određeni trenuci u kojima je ostvareno upravo ovakvo sintetiziranje razumijevanja i poštovanja izvornika i njegove aktualizacije, koncentrirani uglavnom na početku i, posebice, u završnoj sceni predstave, pokazuju mogućnosti Gogoljeva teksta i njegovu mogućnost ostvarivanja komunikacije sa svakovremenim gledateljem s jedne strane i potencijalne mogućnosti redatelja u oblikovanju predstave koja će biti istovremeno afirmativna prema predlošku i sasvim prezentna u vremenu igranja.

  U ostvarivanju tog i takvog zadatka značajno je i razumljivo oslanjanje na glumačke realizacije, koje su se dominantno oblikovale na način koji podržava karikaturu i svakovrsno prenaglašavanje osobina likova. Damir Lončar u ulozi Dmuhanovskog, upravitelja grada, u nekim je situacijama uspio u oblikovanju svog lika i njegovog značenja i drugim sredstvima, dok se ostatak brojnog ansambla predstave uglavnom kretao u okvirima karikature i stremljenja zabavljanju publike na svaki način, oduzimajući si tako mogućnosti oblikovanja kompleksnijih scenskih osobnosti, pogodnih za aktualizaciju i ostvarivanje potencijala predloška na sceni. Konačno, ovaj Revizor predstava je koja prepoznaje Gogoljevu aktualnost i potrebu reakcije na nju - ne sredstvima radikalnih redateljskih i dramaturških zahvata, nego osviještenih aktualizacija. No u njima zastaje, oslanjajući se većim dijelom na karikaturu.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2017.

Piše: