Nespretno prostorno-scenografsko rješenje

Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, Eugene O Neill Dugo putovanje u noć, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Dugo putovanje u noć jedna je od najvažnijih američkih drama 20. stoljeća i daleko najutjecajnije djelo nobelovca Eugenea O'Neilla, kako zbog posthumnog objavljivanja (drama je napisana 1941-1942, no izdana je tek 1956. - tri godine nakon autorove smrti) tako i zbog auto-referencijalnog iskaza i autobiografizma sadržaja koji prezentira dekadenciju i urušavanje obitelji Tyrone u Connecticutu. Nakon svjetske premijere u Stockholmu 1956. u režiji Bengta Ekerota, slijedi i brodvejski debi iste godine s izuzetnim nastupom Florence Eldrige u režiji Joséa Quinteroa – specijalista za O'Neilla. Estetika važnih europskih uprizorenja naglašeno je ogoljena od scensko-prostornog mimezisa, koji je naglašen u brodvejskim produkcijama Dugog putovanja u noć, i usmjerena više na često citirani pojam realizam duše koji nije usmjeren na reprezentaciju stvarnosti kroz mimezu nego na reprezentaciju duševnih auto-refleksija kroz dijegetičku narativnost (bez obzira što je riječ o dramskoj dijaloškoj formi).

  Uspjeh izvedbi ove drame uvijek je stoga više u domeni međuigre ansambla, duetima/duelima karakternih glumaca koji su u stanju iznijeti malignost naznačenu u fabuli nego u vizualnom dekoru. Nedavno gostovanje predstave Dugo putovanje u noć grupe Toneelgroep Amsterdam u režiji Iva van Hovea na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu 2013. pokazalo je pravac  u kojem je uputnije uprizoriti O'Neillovu dramu u 21. stoljeću: ogoljena scena bez scenografije, korištenje dubine prostora kao arene za glumačke i karakterne duele, približavanje auditorija izvođaču i rušenje linearne i kulisne perspektive. Zadarska predstava, premijerno odigrana na sceni HNK Zadar u režiji Dražena Ferenčine, ipak se ne odlučuje za gore navedeni model nego igra na sigurno, smještajući dramu u klasičan suodnos izvođača, scenografije i frontalnog auditorija.

  
  
  Odabir proscenijske izvedbe možda je u bitnom umanjio iskustvo auditorija koji bi u poziciji traversnog (s poprečno postavljenim auditorijem na obje strane) postavljanja daleko bolje doživio dramu. Ferenčina se kroz režiju i Ana Prolić kao dramaturginja odlučuju za brodvejski model (čini se da je nedavni brodvejski revival ovog komada skupine Roundabout Thetare s Jessicom Lange i Michaelom Shannonom utjecao i na vizuru zadarske produkcije) u kojem dominira scenografija,  namještaj  i popratna rasvjeta u obličju stolnih lampi, koji mijenjaju dramaturšku putanju izvedbe u nekoliko ključnih elemenata. Ponajprije, scena zadarskog kazališta neprimjereno je skraćena postavljanjem golemog drveno-staklenog izloga s ležaljkama za plažu i prepariranim galebom, čija je svrha s jedne strane označiti mjesto radnje - Monte Christo Cottage u Connecticutu (što je efemernog značenja) i s druge strane – poprište je finalnog monologa Mary Tyrone koja se pojavljuje s dešperatno-nostalgičnom kodom koja nosi simboliku O'Neillove auto-refleksije.

  Masivna scenografija, koju potpisuje Ljerka Hribar, izlišna je s obzirom na to da glumcima ostavlja neprirodno plitak horizontalni koridor u kojem moraju igrati ne odlazeći pritom sa scene nego se povlačeći u vlastite prostore naznačene stolićima, lampama, ogledalima, knjigama i ladicom za viski. Taj isti viski postaje ikonološki centar u tako skučenom prostoru, tako da je većina humora i tragičnosti povezana s napajanjem/napijanjem viskijem u središtu scene. Mora se priznati da je suodnos režije, scenografije i rasvjete nespretan i da je u produbljivanju scene i redukciji scenografije cijela izvedba mogla biti znatno utilitarnija. Dizajn svjetla, koji potpisuje Ivo Nižić, onemogućen je upravo plitkošću proscenija, nepotrebnom upotrebom lateralne rasvjete u obliku lampi i onemogućenom bočnom rasvjetom zbog nesretnog odabira scenografije i koridora za glumačke izvedbe.

  
  
  No unatoč tome, ogoljene scene s Edmundovim solilokvijem i duel braće uz bocu viskija s rasvjetnim vertikalama i zatomljenim izlogom u pozadini, vrhunci su zadarske izvedbe. Zbog okolnosti scenskog postavljanja drame u ovakvom formatu, ponajviše štete je učinjeno glumačkom ansamblu koji je mimo toga odigrao vrlo nadahnuto i s visokom dozom sinergije među glumcima. U tome prednjači Davor Jureško u ulozi pater familiasa Jamesa Tyronea, čija je međuigra pijanstva i patosa uparenog sa zatomljenom patologijom ličnosti, odigrana na visokom nivou. Posebice to vrijedi za njegove duele s Jasnom Ančić u ulozi Mary Tyrone – posesivne i depresivne majke i ovisnice o morfiju, u kojima je Ančić odigrala vrlo dobre prijelaze različitih psiho-patoloških stanja. Njihovu djecu Jamiea i Edmunda suvereno su odigrali Alen Liverić i Ivan Vukelić. Tragikomičnost, koja se često vezuje uz ovaj komad, najbolje se ogleda u Liverićevom igranju Jamiea koji je u isto vrijeme notorni pijanac koji zbija opscene šale i manijakalno posesivni brat sklon destrukciji. Vukelić je kao Edmund zapravo lakmus-papir maligne opsesije obitelji Tyrone i jedina prava žrtva koju je Vukelić fino portretirao, s naglaskom na melankoliju i duševno-tjelesnu slabost. Tipska i stereotipna uloga služavke Cathleen pripala je Žani Bumber koja ju je pokušala odigrati s dozom zdravoseljačkog humora, no previše uštogljeno i neprirodno za tip služavke.

  Dugo putovanje u noć u produkciji HNK Zadar stoga pokazuje dva nesukladna lica. Prvo je nespretno i nesretno prostorno-scenografsko rješenje koje pokazuje loš odnos režije i dramaturgije: publika biva uskraćena za potpuniji doživljaj glumačkih izvedi, rasvjeta je narušena scenografskom redukcijom scene i izdvajanjem horizontalnog koridora koji nepotrebno ostavlja glumce na sceni nakon završenog prizora. Scenografija je predominantna i skreće pažnju s dijaloga, čime diskurzivni i gestualni performativi bivaju nepotrebno moderirani. S druge strane pak izvedba ansambla je uigrana, skladna i naglašeno teži izvesti dekadentnu melankoliju, u čemu najvećim dijelom uspijeva, no s obzirom na to da kazalište mora pokazati sklad svih aspekata produkcije, ne mogu se oteti dojmu da bi redukcijom scenografije, postavljanjem publike u drugačiji suodnos i korištenjem dubine scene izvedba bila znatno snažnija i dojmljivija. Nažalost, to je već priča za neku drugu režiju i drugu predstavu drame Dugo putovanje u noć.

  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2017.

   

   

Piše: