Knjiga festivalskog spomenara

Jelena Obradović Mojaš: Svjedoci Mnemozine (Plavi razgovori o Igrama i Gradu), Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 2017.

  • Dubrovačke ljetne igre dokaz i trag svog trajanja i značaja, uz ostalo, crpe i u brojnim najraznovrsnijim medijskim bilježenjima kojih je svih ovih godišta bilo u primjerenom obujmu razasuto u mnogim prigodnim i raznim drugim izdanjima. Onim monografskim festivalskim, nužno istaknutim u monografijama umjetnika, njihovim kronologijama, brojnim zapisima, ispisima, komentarima, svjedočenjima, obrazloženjima, stručnim, publicističkim, memoarskim i novinarskim raznim izdanjima i zbornicima. Međutim, rijetka su izdanja koja ciljano sumiraju i koncentrirano zbrajaju svjedočenja umjetnika koji su svoje talente, kronologije pa i biografije ugradili u festivalsku povijest koja obvezuje. Svjedoci Mnemozine upravo je takva knjiga koja logikom teme, motiva i protagonista ima festivalski empatijski zagovor Dubrovačkih ljetnih igara, grada koji ih je iznjedrio i, napokon, novinarskog traga ugrađenog u alibi autorice koja je knjigu osmislila, napisala i, dopisujući joj stranice godinama, na kraju potpisala.

    Knjiga Svjedoci Mnemozine. Plavi razgovori o Igrama i Gradu Jelene Obradović Mojaš objavljena je u godini kada smo mogli i kada smo trebali slaviti 75. godišnjicu Radio Dubrovnika. Obvezujući datum, bogata radijska  povijest, značajna činjenica i ne samo dubrovačke medijske scene i važan datum povijesti elektroničkih medija u Hrvatskoj. Radio Dubrovnik od svojih početaka, od svojih izvorišnih nakana, želja prvih entuzijasta, prvih profesionalnih novinara, redakcija i programskih shema sustavno je bilježio mijene podneblja koje ga je iznjedrilo, osobe koje su ga obilježile, događaje kojima je svjedočio. Njegovi novinari, urednici i suradnici ostavili su važan trag u kulturnoj slici Dubrovnika. Upućenost Dubrovačkih ljetnih igara i Radio Dubrovnika ima  dugu i sadržajnu povijest. Radio je starije za nekoliko godina, ali i Igre su u respektabilnim godinama.



    Najstarija emisija iz kulture Radio Dubrovnika bila je Festivalska panorama, posljednji put emitirana 2016. godine. Prvi pisani trag ove emisije može se naći na završnim stranicama prve programske knjižice prvog izdanja Dubrovačkog festivala 1950. godine. Na posebnim su stranicama označeni programski rasporedi Radio Dubrovnika „povodom festivalskih dana“. Tako je zapisano da se emisija Dubrovački festival izvodi svakog dana od 12 do 13 sati, počevši od 4. do 24. rujna. Festivalski program uređivala je Redakcija Radio Dubrovnika. A, uz ostale, suradnici su bili: Dragutin Roller, Bogdan Krizman, Mihovil Kombol,  Kruno Prijatelj,  Vojislav Đurić,  Cvito Fisković, Rudimir Roter, Ugo Luksio, Stijepo Stražičić, Vinko Foretić, Luka Beritić, Jorjo Tadić, Dragoljub Pavlović i Milivoj Petković. Kao potvrda tezi o dubrovačkom radijskom kreativnom, inicijacijskom, umjetničkom i intelektualnom nukleusu koji je ostavio tada i kasnije važan trag u kulturnoj slici grada jesu potpisi većine njih i u festivalskom katalogu (s fotografijama Toše Dabca) a kao „redaktori edicije“ (180 stranica) potpisani su: Cvito Fisković, Mihovil Kombol i Marijan Matković i kao „tehnički redaktor“ Josip Depolo. Objavljena je i obavijest čitateljima i posjetiteljima Dubrovnika i Festivala: „Sve informacije dobivaju se u kancelariji Dubrovačkog festivala na Placi, telefon 678.“

    Među emisijama Radio Dubrovnika, pa onda i Hrvatskog radija koje su se izborom gostiju fokusirale na ozračje i tradiciju Igara, jest i emisija Plavi razgovori. I ne slučajno. Pozivajući u emisiju znanstvenike, umjetnike, zaslužne Dubrovčane i goste Grada, otvarajući kulturološke teme povijesnog i suvremenoga Grada, Plavi razgovori bili su i ostali stalnom radiofonijskom pozornicom biranih protagonista. Ona, slušateljima okrenuta, radijska ponuda s vjernom publikom i uvijek istom matičnom frekvencijom i to u kontinuitetu. U cjelogodišnjem terminu redovito su u Plavim razgovorima gostovali, pa ga onda i posredno kreirali, umjetnici koji su bili dijelom festivalskih ansambala. Činilo se važnim ovo izreći da bi se pojasnio i naslov i, posebice, podnaslov po svemu drugačije, novinarske knjige: Plavi razgovori o Gradu i Igrama. Knjige koja sabire novinarske i uredničke godine Jelene Obradović Mojaš, njene programske izbore, sugovornike, zagovornike, godine Radio Dubrovnika i sezone Igara. U radijskoj shemi već 25 godina su Plavi razgovori, emisija koja tjedno slušateljima nudi promišljen izbor sugovornika, ciljani izbor tema i zagovor medija koji želi biti i informativan, zanimljiv i poučan, podsjećajući i na neki način ozbiljno preporučujući. Nježno elegičan i koliko treba nostalgičan. U rastućem razuđenom medijskom prostoru punom frivolnih, površnih, lakih, improviziranih i žutih izbora i radijskih, kako se to kaže, formatiranih programa, Plavi razgovori nešto su sasvim drugo. Reklo bi se, jedan od sve rjeđih, pokazalo se i ne uzaludnih pokušaja da se održi dignitet i medija i autora i sugovornika i afirmira izvrsnost. Ona urednička i novinarska, ali i ona umjetnička i osobna koja je bila i osobnom iskaznicom umjetnika s Jelenom Obradović Mojaš u studiju i pred mikrofonima Radio Dubrovnika. I kad je bio u Vili Dubravka i otkad je na novoj adresi. Što god to značilo.

    Evo i ispisa umjetnika i godina kad su razgovori snimani: Mato Baković (1994.), Izet Hajdarhodžić (1994.), Villim Matula (1995./2014.), Mia Begović (1997.), Maxim Krasnovski (1997.), Žarko Potočnjak (1997.), Marco Lully (1998.), Alma Prica (1998.), Žuža Egreny (1999./2015.), Ivo Grbić (1999./2015.), Bojana Gregurić (1999.), Joško Juvančić (1999.), Marija Kohn (1999.), Ivica Kunčević (1999.), Pero Kvrgić (1999.), Miše Martinović (1999.), Nada Subotić (1999.), Bobo Jelčić (2003.), Predrag Vušović (2005.), Dragan Despot (2006.), Goran Grgić (2008./2014./2015.), Vlasta Knezović (2008.), Sreten Mokrović (2008.), Damil Kalogjera (2009.), Krešimir Dolenčić (2010.), Jelena Miholjević (2011.), Saša Božić (2012.), Nataša Rajković i Bobo Jelčić (2013.), Lada Čale Feldman (2014.), Doris Šarić Kukuljica (2014./2015.), Helena Buljan (2015.), Maro Martinović (2015.), Dubravka Miletić (2015.), Dubravka Tomšić Srebotnjak (2015.), Marin Gozze (2016.), Rakan Rushaidat (2016.). Od prvog direktora Dubrovačkih ljetnih igara do prvaka hrvatskog glumišta, neponovljivih interpreta Držićeva teatra, fotografa, redatelja i drugih koji su ostavili važan trag u novijoj festivalskoj povjesnici. U pogovoru knjige (Vjetrovi sjećanja) njena urednica Željka Turčinović, uz ostalo, zapisuje: „Radio je akustička senzacija koja se u ovoj knjizi verbalizira kroz pitanja i odgovore, reminiscencije i sjećanja, stvarajući sjetne memorabilije i spomenare uspomena o jednom vremenu, ljudima i pojavama koje su obilježile Igre kroz Grad i Grad kroz Igre. Razgovori su vrlo emotivno obilježeni, gotovo svaki od sudionika naglašava kako je velika čast biti pozvan i sudjelovati na Igrama, mnogi traže bilo kakvu vezu s Dubrovnikom, svoje korijenje, sjećanje na neko davno bivanje ili prijateljske poveznice, svatko od njih želi, na neki svoj način, biti stanovnik Grada, privremeni, virtualni, ljetni ili zimski, ali BITI.“

    Svu čaroliju radijske emisije teško je prevesti ili izmjestiti u pisano štivo. Najavni signal, uvod, glazba, neposrednost, boja glasa, smijeh, nenadane reakcije i usputni komentari, skučenost studija i pogledi tonskog snimatelja, ali i osobni unutarnji dijalozi - urednički i novinarski, razgovori prije i poslije snimanja, reakcije istih i slušatelja nakon emitiranja - zrcale osobnost i novinara i sugovornika ali i daju ton, dubinu, ležernost, zagovor i boju razgovorima. Koji onda, u ovom slučaju, postaju plavi. Razgovori objavljeni u knjizi su iz emisija i snimani su isključivo za radio, što znači svedeni na termine, programske sheme, dosluhni repertoarnim festivalskim ljetima, aktualnim susretištima oko Igara i, naravno, afinitetima i zagovorima same urednice. Oni su, dakle, prvenstveno radijski a onda, pokazalo se mogućim, potrebnim, zgodnim pa i obvezujućim štivom. Ostaviti ih zabilježene i ovako prepisane i transkribirane. U spomen ljetima, u slavu radija, zagovoru Igara i kronologiji profesionalnih novinarskih prepoznavanja. Kao štivo prizivajućih plavih korica s plesom Romea i Giuliette i Merczuia i Capuletija i Montecchia na Skalinima od Jezuita jedne tople ljetne festivalske večeri na fotografiji Željka Šoletića s grafičko-dizajnerskim potpisom Nore Mojaš.

    U obilju snimljenih emisija i onih rijetkih sačuvanih na magnetofonskim vrpcama u Plavim razgovorima ostavili su svoj dubrovački trag brojni uglednici, znanstvenici, umjetnici, znani i važni sugrađani. U ovom izboru, u prvi svezak Svjedoka Mnemozine izabrani su oni koji su bili glasni, prepoznatljivi i neponovljivi akteri i protagonisti „rogobora u Dubravi“. U ljetima festivalskim, dubrovačkim, našim i njihovim. Jedan impozantan svefestivalski umjetnički ansambl koji ne nudi ravnodušnost, podsjeća, ne zaboravlja i koji obvezuje. To je i najveća vrijednost ove knjige. Otrgnuti zaboravu, oživjeti uspomene, otvoriti spomenare i u ime nas i njih ponoviti samo, i za njih i za nas, onu amblematsku rečenicu iz ceremonijala otvaranja Igara, ali i za povijest: „Neka uđu!“. I nek ne iziđu! Još jednom. I zavazda.

    Cijela jedna intrigantna galerija zanimljivih osobnosti koja je ulazila eterom u domove slušatelja sad će i ovom knjigom ponoviti svoje nezaborave. Kao da se, kad se saberu godine i prelista popis gostiju u emisijama, sama božica Mnemozina (majka Muza) umiješala, htijući ne zaboraviti i sudjelovati. I neće joj biti svejedno kad sazna da je i sama, ne hoteći i ne dvojeći, u autorici ove knjige našla „posestrimu vilu“ u plavetnilu kojim se dotjeruje i zavodljivo nudi.  I onda, kada nas ovo libro od uspomena i spominjanja zatekne nostalgične u festivalskim ljetima spremne smjesti negdje gdje nam je lijepo između svojih korica.

    © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2018.

Piše:

Davor
Mojaš