Igra privida i zbilje

Glumačka družina Histron, Zagreb: Peter Quilter, Famozna, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Kada je 2015. na 39. danima satire Fadila Hadžića gostovao beogradski Atelje 212 s uspjelom komedijom Glorious! (prevedenom kao Slavna Florence) Petera Quiltera u režiji Đurđe Tešić i sa sjajnom Goricom Popović u naslovnoj ulozi, malotko je u nas znao za Florence Foster Jenkins (1868– 1944) koja je postala kultnom figurom popularne kulture na engleskom govornom području kao „najgora pjevačica svih vremena“. Njezin neobičan život i karijera, koja je paradoksalnim vrhuncem završila rasprodanim nastupom u slavnom Carnegie Hallu, privukli su veću pozornost tek kada ju je 2016. utjelovila Meryl Streep u filmu Florence Foster Jenkins uglednog Stephena Frearsa. No, možda je čak i zanimljiviji bio tek nekoliko mjeseci ranije snimljen francuski film Marguerite koji je ovih dana prikazivan u Hrvatskoj na jednom od specijaliziranih filmskih kanala. U njemu je redatelj Xavier Giannoli na atraktivan način prebacio radnju u Pariz dvadesetih godina prošlog stoljeća, a iako je promijenio ime protagonistice (uspješno i s više emocija tumačila ju je Catherine Frot), njen karakter a i ključne točke fabule ostale su iste.

  Sličnost radnje tih filmova s Famoznom nije posljedica korištenja Quilterovog teksta nego istih činjenica o najuzbudljivijem dijelu života Florence Foster Jenkins. Za njih su se odlučili i brojni dramatičari koji su u njoj mnogo prije filmaša vidjeli zanimljivu protagonisticu. Među njima je daleko najuspješniji bio Peter Quilter, provjereni tvorac uspješnica prevedenih na tridesetak jezika i izvođenih u četrdesetak zemalja. Famozna, praizvedena 2005., bila je sljedeće godine nominirana za najznačajniju britansku Nagradu Laurence Olivier u kategoriji najbolje nove komedije. Usredotočena je na razdoblje u kojem, nakon angažiranja novog klavirista Cosméa Mc Moona, Florence zahvaljujući velikom novcu kojeg je naslijedila uspijeva pjevati u sve prestižnijim dvoranama, a vrhunac joj je nastup u Carnegie Hallu. Quilterov komad je u teatrima diljem svijeta privukao više od milijun gledatelja i time nadmašio ne samo svoje kazališne konkurente nego po svoj prilici i broj prodanih ulaznica za filmove inspirirane tom čudesnom životnom pričom. Često su mu izvedbe bile bogato producirani spektakli s vrhuncem u sceni nastupa Florence u Carnegie Hallu, ali je broj kazališta i gledatelja znatno proširen i komornom verzijom, svedenom na samo troje glumaca koji tumače pjevačicu i njenog pijanista Cosméa McMoona, dok sve tri sporedne ženske uloge tumači ista glumica, a izbačen je lik Florenceinog ljubavnika St. Claira (tu je verziju izvodio Atelje 212).

  
  
  Dolenčić je međutim izbjegao takvo smanjenje broja glumaca i zadržao središnje mjesto nastupa u Carnegie Hallu, pokazavši iznimnu redateljsku inventivnost u oblikovanju te scene u okviru skromnije produkcije. Oslonivši se na povijesnu činjenicu da su (posebice u SAD-u) gotovo svi važni događaji negdje od tridesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća prenošeni širokoj publici putem radija, Dolenčić taj najvažniji događaj u protagonističinom životu prezentira tako da ona prije izlaska na scenu dolazi pokazati svoj anđeoski kostim koji je sama kreirala prijateljima, koji potom izvedbu prate radioprijenosom kojem sugestivnost daje i vrsna glasovna interpretacija Olivera Mlakara, ali i kreiranje atmosfere i zvukova majstora tona Marka Vodeničara. Taj se prijenos nastavlja i nakon završetka koncerta, opisom reakcija i situacijom izvan zgrade (ispred koje je ostalo dvije tisuće ljudi koji nisu uspjeli doći do ulaznica), tako da se slavlju stižu priključiti i Forence i Cosmé. U tom se posebnom ozračju dodatno otkrivaju komplicirani odnosi među licima koja su kod Dolenčića kompleksnija no u Quilterovom (s pravom u ovakvoj koncepciji kraćenom) tekstu. To je i po preciznosti igre i njenoj mnogoznačnosti pandan prvom vrhuncu predstave u uvodnoj sceni u kojoj se uspostavljaju svi odnosi.

  I u jednom i u drugom prizoru Anja Šovagović uspijeva fascinantno oblikovati Florence - ne samo impresivnim kreštanjem opsjednute netalentirane osobe bez glasa i sluha nego i kao toplo, drago ljudsko biće koja je spremno dio svog bogatstva podijeliti s onima koji će podržavati njezinu iluziju o iznimnoj vrijednosti njenog pjevanja. Quilter je tu simpatičnu ljudsku crtu ugradio u lik Florence ponajviše da ne bi bilo očito kako i njegova komedija teži privući publiku istim, etički zasigurno dvojbenim načinom kojim je stvarna Florence pridobijala pozornost gledatelja – uživanjem u izrugivanju drugačijih i osjećanju vlastite nadmoći nad njima i njihovom ograničenošću, pojačanima i svojevrsnim osjećajem zadovoljenja neke imaginarne pravde time što niti svemogući novac ne može pomoći u stvaranju prave sreće i moći.
  
  

  Dolenčić je tu emocionalnu toplinu koja pomalo klišeiziranu komediju obogaćuje elementima melodrame potencirao u svojoj zaigranoj režiji tako da ta prilično jednoznačna „opravdanja“ postaju pokretač scenskih događanja za koje gledatelj nikada nije posve siguran koje im je značenje, a uz to pružaju mogućnost svim glumcima (a ne samo protagonistici) da u suradnji s preciznom i ritmički besprijekornom režijom ostvare vrhunske, kompleksne i nimalo pojednostavljene role. Takav pristup iznimno je efektan u prvoj sceni u kojoj omogućuje izvanrednu glumačku bravuru Fabijana Komljenovića koji je po vokaciji glazbenik, a ne glumac. On tumači Cosméa McMoona koji nakon sviranja u baru dostatnog za puko preživljavanje dolazi po prvi put kod Florence da bi postao njen dobro plaćeni pratitelj na glasoviru, za što ga je angažirao St. Clair ne upozorivši ga kako Florence pjeva.
  
  Kad se nakon ugodnog čavrljanja pri upoznavanju prijeđe na prvu probu, Komljenović nakon prvih vrištavih tonova briljantno odigra Cosméovu zapanjenost, ali i količinu napora koji je potreban da je prikrije i tako unatoč svemu zadrži dobro plaćen posao. Međutim, ni nakon toga Komljenović ne prestaje iznenađivati svojim izrazitim glumačkim darom, pronalazeći niz nijansi kojima pokazuje kako sve više voli i cijeni svoju poslodavku jer u njegovim očima njene ljudske kvalitete nadmašuju užas njenog pjevanja, a čak se u nekim trenucima čini da mu imponira i njezina potpuna predanost svojoj opsesiji. No, u ponekom se trenutku može nazrijeti i stanoviti ironični odmak i prema Florence, ali i prema samom sebi, a posebice prema često mehanički ponavljanoj formuli kako je za uspjeh na pozornici (ali i životu uopće) nužno do kraja se predati svojim najdubljim osjećajima i porivima.
  
  

  Takvo balansiranje između dva suprotna moguća tumačenja većine prizora, te intrigiranje potencijalnim skrivenim značenjima s očitim užitkom koriste i ostali interpreti u stvaranju svojih lica. Zoran Gogić kao Florencein partner St. Clair dojmljivo karikira sjaj engleskog džentlmena koji mu služi da bi objasnio kako - jer se Amerikanci ne razumiju u umjetnost, kao vrhunski engleski glumac ne može u SAD-u naći angažman, pa dok na to čeka iz čiste ljubavi pomaže Florence. Ali kada je spremi na spavanje (da bi sačuvala glas!), obilazi lokale i pokazuje da mu nisu mrski ni alkohol niti druge žene, te se čini da je s Florence samo zbog novca. Međutim, u nekim prizorima prema njoj iskazuje iskrenu nježnost, a i bliskost i razumijevanje koji proizlaze iz toga što niti njegove umjetničke sposobnosti zapravo nisu mnogo veće.
  
  Vanja Matujec kao prijateljica Dorothy efektnu komiku ostvaruje ne samo pretjeranim povlađivanjem Florence nego i naglašenim staranjem za vlastitu ugodu (financijsku, mondenu, zavodničku), a Marija Sekelez postaje respektabilna antagonistica silnim intenzitetom iznošenja optužbi protiv Florenceina uništavanja umjetnosti, da bi se ipak otkrilo da je njena briga za moral i umjetnost tek licemjerno moraliziranje u stilu Vojske spasa. Najkomičnija je epizoda kućne pomoćnice Marije koja (kako se čini) govori samo španjolski (i to nevjerojatnom brzinom) i radi sve po svome, pa tako nije otišla ni kada je dobila otkaz jer nije razumjela što joj se kazalo. Nju u izvanrednom tempu s mnogo duha i humora tumači Ivana Lazar koja nije glumica nego nagrađivana sopranistica sa scenskim iskustvom solistice Opere HNK-a Zagreb, što dojmljivo koristi u nekoliko prilika - kada sama ili pred Cosméom vrhunski zapjeva.
  
  

  Time je zaokružena redateljska igra oko privida i zbilje na sceni, što je Quilterove komediografske sposobnosti obogatilo nadilaženjem okvira zabavne predstave koja publiku privlači prvenstveno mogućnošću poruge lošijem od sebe. Famozna GD Histrion nudi mnogo kompleksniju i  nijansiraniju zabavu zahvaljujući Dolenčićevom znalačkom uživanju u poigravanju svim elementima scenskog izraza, ne samo dramskog nego i glazbenog, što je ponijelo i izvanredne interprete, a i ostale suradnike – Teu Bašić koja se na svoj način poigrala varijacijama na (fotografski zabilježene) kostime Florence Foster Jenkins i odjeću četrdesetih godina prošlog stoljeća, Irenu Kraljić koja je s nekoliko sjedalica, glasovirom i brojnim žaruljicama uspješno (uz suradnju oblikovatelja svjetla Dražena Dundovića) stvorila prostor koji je mogao asocirati na razne ambijente – od Florenceinog stana do prostora iza pozornice Carnegie Halla, a i koreografkinju Ljiljanu Gvozdenović i glazbeno-vokalnu mentoricu Martinu Tomčić (posebice u falšanju protagonistice). Svi su oni precizno usklađeni i vođeni Dolenčićevom režijom ostvarili iznimno uspjelu i vrlo zabavnu komediju.
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2018.

Piše: