Spoj dokumentarnog, epskog i političkog teatra

Toneelgroep Amsterdam: Simon Stone prema Henriku Ibsenu, Ibsen huis, red. Simon Stone



  • Od fragmenata različitih dramskih ostvarenja Henrika Ibsena, Simon Stone sagradio je u amsterdamskom Stadsschouwburg teatru s kazališnim ansamblom Toneelgroep Amsterdam Ibsen huis (Ibsen house). Predstava je to koja u tri i pol sata, koliko traje, doslovno uvlači publiku u radnju, rušeći cijelo vrijeme četvrti zid i igrajući se s vremenskim i prostornim dimenzijama. Stoneu, inače Australcu, ovo nije prvi put da režira u Nizozemskoj ili se bavi Ibsenovom ostavštinom, ali se Ibsen huis ipak po mnogočemu razlikuje od njegovih dosadašnjih uradaka. Osim što je predstava prepuna intertekstualnih elemenata, sporadično koketira s filmskom i televizijskom industrijom, odajući dojam nevjerojatno dobro povezanog mozaika u kojem je baš svaki od nepovezanih komadića posložen na pravo mjesto i postavljen u pravom trenutku.

    Nelinearnu radnju nosi obitelj Kerkman koja je obilježena monstruoznim ponašanjem Ceesa, supruga Johanne i oca Lene i Sebastiaana. Cees, po zanimanju arhitekt, sin je Frederique i Corneliusa te ima brata Thomasa koji je pak oženjen za Birgit. Thomas i Birgit imaju troje djece: Vincenta, Caroline i Daniela. Daniel, Ceesov nećak, također se bavi arhitekturom, a tijekom radnje saznajemo da su zasluge za koje je sve nagrade pokupio Cees zapravo Danielove. U obiteljsko su stablo obitelji Kerkman upisani još Jacob, Lenin suprug i Fleur, njihova kćer. Ceesova nećakinja Caroline udana je za Arthura, a njih dvoje imaju kćer Pip. Problemi u obitelji Kerkman počinju od najstarije loze, odnosno Frederique. Majka Ceesa i Thomasa u mladosti je napustila obitelj, a taj njen postupak nemoguće je ne asocirati s onim jednog od najpoznatijih Ibsenovih likova, Norom. Frederique se od Nore ipak razlikuje jer se u odmakloj dobi vraća obitelji te pokušava naći opravdanja za svoje postupke (ili možda jednostavno više ne može sama pa prijetvorno pokušava izgladiti odnose). Osim krvi, sve likove povezuje i kuća za odmor u kojoj se jedino svi susreću i koja je epicentar svih događaja u drami.

    Ukupno je 53 godine povijesti obitelji Kerkman (najstarije događaje pratimo iz 1964., a sve završava u svibnju 2017. godine) nekronološki prikazano na pozornici. Svi su vremenski punktovi u suštini motivirani i povezani Ceesom, pedofilom koji je silovao svoju djecu, nećakinju Caroline, a u poodmakloj dobi i unuke. Za svoje monstruozne radnje nije nikad odgovarao iako se za njih znalo; ugled koji je imao u društvu bio je jači od trauma njegovih žrtava, a traume njegovih žrtava „pretihe“ i „nevidljive“. Radnja je strukturirana u tri dijela, od kojih se posljednji simbolično zove Inferno. Referenca na Danteovu Božanstvenu komediju više je nego očita, a to je ujedno i najimpresivniji dio. U njemu se, uvijek u istoj kući, susreću preživjeli članovi obitelji, ali i duhovi onih ranije umrlih. Likovi doživljavaju svojevrsnu katarzu, a posebno su dojmljivi dijalozi između istih likova u različitim vremenskim fazama života (primjerice razgovor desetogodišnjeg Sebastiaana s onim dvadesetogodišnjim, u kojemu jedan drugome konačno priznaju da su homoseksualci). Dio je to u kojem konačno svi jasno artikuliraju svoje istine i traume i u kojem dolazi do eskalacije tragičnosti obitelji Kerkman.



    U maniri prave ibsenovske građanske drame, centralno je mjesto na sceni zauzela kuća za odmor (a koja je izgrađena prema nacrtu samoga Ceesa) na dvije etaže koja se okreće kako se mijenjaju scene i time simbolizira razbijanje kronologije vremena. Tijekom predstave kuća se više puta preuređuje i mijenja, ali uvijek ostaje središnje mjesto iz kojega izviru sve nevolje. Većinu pročelja kuće čine golema stakla, što omogućuje gledateljima da cijelo vrijeme prate što se događa u svim sobama (glumci gotovo uopće ne napuštaju scenu), a istovremeno i upućuje na providnost njihovih postupaka i ponašanja. Simbolički okretanje kuće upućuje i na brojne perspektive s kojih je moguće promatrati priču i njene protagoniste – svaki je okretaj zapravo samo jedna od mogućih interpretacija onoga što vidimo, kao i svega onoga što ostaje skriveno. Ta je kuća lutaka središnje mjesto okupljanja članova obitelji, Ceesovih zločina i tragičnih završetaka likova (Lena i Jacob ostaju u njoj zarobljeni u požaru 2004. godine).  Impresivan je sam kraj, kad ponovno obnovljena kuća (dio se renovacije doslovno događa pred gledateljima) doista počinje gorjeti na sceni te tako i simbolički i doslovno u dim odlaze svi preostali tragovi pedesetogodišnjeg horora jedne disfunkcionalne obitelji. Izvrsnu scenografiju potpisuje Lizzie Clachan, kojoj ovo nije prvi put da surađuje sa Stoneom, a asistent je scenografkinje Bart Van Merode.

    Žanrovski bi se predstava mogla odrediti kao spoj dokumentarnog, epskog pa i političkog teatra, dok se sama radnja može opisati i kao mučna obiteljska saga. Premda se čini kako se govori samo o životima likova i vremenu u kojem žive, Stone vješto implicitno progovara i o nizozemskom (europskom) društvu ovdje i sada. Tako primjerice kada Caroline u Infernu želi prenamijeniti obiteljsku kuću u prihvatilište za izbjeglice, nailazi na žestoko neodobravanje okoline. Ističe se tu i licemjerni gradonačelnik koji tobože želi pomoći Caroline u realizaciji projekta, ali koji istovremeno strahuje od reakcija građana pa klasičnim politikantstvom jednostavno odgađa stvarno suočavanje s problemom. Stone se ovdje odlučio za tipičan dramaturški postupak političkoga kazališta – dok su sva svjetla uperena u publiku (James Farncombe potpisuje oblikovanje svjetla), Caroline nam se izravno obraća, proziva nas jer smo licemjerni i u potpunosti dokida ionako labavi četvrti zid, čime i mi prestajemo biti samo pasivni promatrači i postajemo akteri.

    Na tragu suptilnog feminizma koji se prikrada u Kući lutaka, Heddi Gabler, ali i gotovo svim ostalim Ibsenovim djelima, Stone postulira jake, samosvjesne ženske likove koji kontrapunktiraju onima zarobljenim u i dalje dominantno patrijarhalnim mikro (obitelj) i makro (društvo) zajednicama. S jedne strane imamo Frederique, ženu koja je odabrala sebe umjesto obitelji te se tako izložila gnjevu ostatka patrijarhalnog društva koje je ženu prvenstveno vidjelo kao majku i domaćicu, a tek onda (ako uopće) kao osobu koja ima pravo na karijeru i samoostvarenje. S druge pak strane stoji lik Johanne, žene koja je cijelo vrijeme znala što joj muž čini, ali je odbijala poduzeti bilo kakvu akciju kako bi tobože sačuvala čestitost obiteljskog imena. Važan je i lik Caroline (u zreloj je dobi tumači sjajna Janni Goslinga), jedne od Ceesovih žrtava, koja od buntovne djevojke koja ima problema s alkoholom i drogom postaje ona koja jedina još može donekle promijeniti budućnost obitelji pa se stoga ne libi sukobiti s okolinom i ukazati na njeno licemjerje. Na samome početku pak Lenu njen partner oslovljava s „lutkice“, čime se jasno oslikava odnos snaga između muškaraca i žena u obitelji, ali i cjelokupnom društvu.




    Stereotipizirani kostimi (kostimografkinja je An D'Huys, a u izradi joj je kostima pomogla Fauve Ryckebusch) u potpunosti odgovaraju karakterima likova, ali i vremenskom periodu u kojem se određena scena događa. Glazba (Stefan Gregory) je posve suptilna, no pridonosi filmskom doživljaju predstave, a vrlo je upečatljiva jedna od posljednjih scena u kojoj Sebastiaan uzima mikrofon i u maniri Joy Divisiona pjeva „Heaven is a place I'll never know“. Cijelu predstavu nosi izvrstan ansambl glumaca Toneelgroep Amsterdama - Aus Greidanusjr, Bart Slegers, Celi Nufaar, Fred Goessens, Hans Kesting, Hélène Devos, Janni Goslinga, Maria Kraakman te gosti Claire Bender, David Roos, Eva Heijnen, Maarten Heijmans. S obzirom na dijakronijsko praćenje radnje, ponekad je teško pratiti tko je koji lik jer mlađe i starije verzije istih likova tumače različiti glumci, no u konačnici se nakon gotovo četiri sata vrlo lako može razumjeti viđeno. Obitelj Kerkman sama je sebe ugušila uporno odbijajući razbiti mučne bedeme Ibsenove kuće.

    Redatelj: Simon Stone
    Dramaturg: Peter Van Kraaij
    Scenografkinja: Lizzie Clachan
    Kostimografkinja: An D'Huys
    Oblikovatelj svjetla: James Farncombe
    Asistentica redatelja: Nina de la Parra
    Asistentica kostimografkinje: Fauve Ryckebusch
    Asistent scenografkinje: Bart Van Merode
    Autor glazbe: Stefan Gregory
    Premijera 9. svibnja 2017.

    Glume:
    Aus Greidanusjr, Bart Slegers, Celia Nufaar, Fred Goessens, Hans Kesting, Hélène Devos, Janni Goslinga, Maria Kraakman, Claire Bender, David Roos, Eva Heijnen, Maarten Heijmans

     ©Anja Nežić, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2018.  

kritike i eseji