Marginalizirana ratna tematika

Feljton: Kazališta glavne struje za vrijeme rata ili Preblizu je to



  • Domovinski rat je službeno završio 1995., hrvatskom vojnom pobjedom i međunarodnim priznanjem samostalnosti države, ali je ratna atmosfera i strah od rata trajao sve do kraja devedesetih. Bez obzira na pobjedu u vojnoj akciji Oluja kojom je Hrvatska vratila okupirani teritorij,  nije se znalo hoće li i kako Srbija reagirati i sve do smjene Slobodana Miloševića u Srbiji  (2000.) i njegovog izručivanja Haškom međunarodnom sudu za ratne zločince taj je strah imao osnove. Zato su tek  dvijetisućite postale u pravom smislu riječi mirnodopske jer je tek tad bilo jasno da rata više neće biti.

    Unatoč tomu što je u ratno vrijeme za napadnute dijelove zemlje kazalište bilo iznimno važno, što je postojao normalni kazališni program i postavljale su se ratne teme (kao što je opisano u prethodnom poglavlju), pisci pisali ratne drame (kao što će se analizirati u idućem poglavlju) – centar zemlje i tzv. kazališta glavne struje nisu odgovorila na isti način ni za vrijeme, a osobito nakon rata.

    Kad kažem kazališta glavne struje (engl. mainstream), a ponekad se koristi i termin in kazališta, to znači kazališta koja imaju svu medijsku pažnju i najviše novca, međunarodnu suradnju i pristup velikim europskim festivalima, dakle kazališta koja kreiraju i usmjeravaju kulturnu politiku. To su HNK Zagreb, DK Gavella, ZKM, uglavnom važna zagrebačka kazališta te veliki i skupi, državni festivali kao npr. Dubrovačke ljetne igre. Pripadnost centru drugih zagrebačkih kazališta (Teatar ITD, SK Kerempuh...) ili ostalih triju HNK-a (Rijeka, Split, Osijek) varira. Spomenuta međunarodna suradnja posljedica je činjenica da su kazališta glavne struje u cijeloj Europi umrežena u važne festivale i koprodukcije te da dijele i isti status, poetiku ali i proklamirano poslanje „savjesti društva” koja reagira na važne događaje u društvu kritičkom oštricom.

    Za vrijeme rata, dakle, ta zagrebačka kazališta glavne struje nisu uopće postavljala drame koje se bave ratom. Tek 1994. postavljene su drame koje su najavljivali kao ratne iako nisu imale puno veze s njim. Bila je to drama Bore Radakovića Dobrodošli u plavi pakao u SK Kerempuh (13. 5. 1994.) koja se zbiva u zagrebačkoj obitelji s dna društva i zagriženim bedblubojsima kao protest suvremenoj politici s konkretnim povodom – promjenom imena Nogometnog kluba Dinamo. Rat je pozadina priče: spominju se ludi branitelji koji ubijaju pištoljem u kafiću i bombom u frizeraju, sestra glavnog junaka prostituira se s unproforcem, a za jedan lik kaže se da je bio „na Kupi”, ali to sve skupa nema veze s obitelji jer je ona takva (disfunkcionalna i nesposobna za normalan život) zbog nekih drugih a ne ratnih razloga (pokvarenosti društva kao takvog i njihovih osobnih nesposobnosti) pa ide u kategoriju političkih drama.

    Druga predstava bila je Posljednja karika Lade Kaštelan u DK Gavella (31. 10. 1994.) koja se najavljivala i percipirala kao odjek naše ratne stvarnost i Marija Grgićević, pišući o njoj, kaže: U novoj drami Lade Kaštelan Posljednja karika ne čuju se topovi i ne zavijaju sirene, nema krvi ni zbjegova ali je pritisak rata stalno nazočan u nesavladivom osjećaju blizine smrti i stapanja vremena u neprozirno statičnu masu trajne beznadnosti (podc. S. N.).

    Spomenuta statična masa trajne beznadnosti jest prisutna u drami, ali s Domovinskim ratom ima još manje veze od Radakovića. Sama autorica ovako opisuje sadržaj svoje drame: Na svoj trideset šesti rođendan, u svibnju 1994., nakon majčinog sprovoda, Ona, suicidalno raspoložena, trudna i napuštena od svog Ljubavnika, u organizaciji smrti u liku Služavke, poziva na večeru svoju Majku i Baku u dobi od trideset šest godina. Majka dolazi sa svojim Ljubavnikom, Baka s Mužem, a obje sa sobom donose i vrijeme u kojem su imale trideset šest godina – Baka ratnu 1944., a Majka 1972. Tijekom tog susreta, prilikom kojeg se vode obični razgovori, pije, jede i pleše, Ona, podsvjesno uspoređujući svoju sudbinu s Majčinom i Bakinom, polako odustaje od namjere da nasilno prekine lanac života, a u tome je podrži i nenadani dolazak Njenog Ljubavnika.

    Rat je ovdje posredno prisutan jer su žene imale muževe vezane uz rat (djed iz 1944.) ili politiku (otac iz 1971.), a glavna junakinja ratna je reporterka iz 1994., no tu činjenicu sama autorica nije stavila u sadržaj drame, jer to – nije važno. Drama se bavi drugim temama, odlukom junakinje o tome treba li roditi dijete i nastaviti lanac života i sagledavanju života iz intimne ženske perspektive u kojoj junakinja pronalazi snagu. Ne samo da nema rata kroz koji je zemlja prolazila (a Marija Grgičević lijepo je definirala elemente ratne zbilje u početku citata), nego nema ni politike. Njene su drame, pa i Posljednja karika, kako to kaže Boris Senker, apolitične.

    Sve ostalo što se igralo bili su kazališni rubovi (Hrvatske ili grada Zagreba) ili Hrvatski radio. Mene fascinira to kako su redatelji i glumci glavne struje surađivali s ratnim kazalištima za vrijeme rata, postavljali ratne teme u privatnoj produkciji iz potrebe da progovore o ratu za vrijeme rata, profesionalni pisci pisali su drame, ali u glavnu struju te su teme teško prodirale. Mnogi su se kazališni ravnatelji (a i pisci) meni, kao tadašnjoj novinarki i kritičarki Večernjeg lista, doslovno ispričavali govoreći da su slike na televiziji „prejake” i da „se ne može jednako snažno odgovarati umjetničkim izrazom”, da je to ratno iskustvo „preblizu a umjetnost traži distancu”. Vrlo često uz molbu: „ali nemoj to napisati”!



    Istina, postoji jedna iznimka, spomenuta predstava Smrt Vronskog. HNK Ivana pl. Zajca, pod vodstvom tadašnjeg intendanta Darka Gašparovića, imalo je potrebu reagirati pa su pozvali Nedjeljka Fabrija na suradnju. Nedjeljko Fabrio tada je bio predsjednik Društva književnika Hrvatske i putovao je po cijeloj zemlji zgrožen ratnim razaranjima koje je vidio. Napisao je prvi hrvatski roman o ratu Smrt Vronskog 1994. Kao deveto poglavlje Ane Karenjine. Očajan nakon Anine smrti, Vronski odlazi u rat i kreće u pomoć pravoslavnoj braći, stiže u Beograd, a zatim završi u Vukovaru. Kako prolazi vrijeme, sve više shvaća koliko je prevaren i kako to nije obrambeni rat, nego napadački i zvjerski okrutan. Taj je roman izazvao velik odjek, a Darko Gašparović odlučio je postaviti ga na scenu. Pozvao je Ivicu Boban koja je napravila pravi autorski projekt temeljen na romanu, spektakl-predstavu koja je kombinirala roman ali i dokumentarne dijelove vlastite stvarnosti. Premijera je bila u svibnju 1995. Iako velik i značajan projekt, bila je to iznimka u kazalištima glavne struje. Prema mišljenju Hrvoja Ivankovića, bila je to jedna od rijetkih hrvatskih predstava koje su se usudile izravno govoriti o tom ratu ali nije naišla na primjerenu recepciju. Predstava je igrala za vrijeme rata za prognanike (pet puta za vukovarske prognanike i izbjeglice u Crikvenici koji su, kako je svjedočila redateljica, proživljavali katarzični doživljaj), ali se nakon rata vrlo brzo pokušala zaboraviti, čemu je Ivica Boban posvjedočila 2001. u razgovoru za časopis Kazalište. Naravno, jer je nastupilo poratno vrijeme i njegova drukčija pravila igre. Darko Gašparović otišao je s mjesta intendanta 1998. godine, a nova pravila igre tako su striktna da na stranicama HNK-a Ivana pl. Zajca više nema ni spomena o ovoj predstavi.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević