Reakcija na stvarnost

Feljton: Slijedimo trendove: nova europska drama ili nemotivirano nasilje bez duše



  • Prikazivanje nasilja odlično se uklopilo u europske kazališne trendove. Naime, krajem devedesetih u Europi se počela „nositi” dramska slika pod imenom nova europska drama.

    Bile su to slike hladnih, nasilnih ljudskih odnosa. Slike su bile bezlične jer nisu se mogli prepoznati ni prostor događanja, a ni likovi. Puko prikazivanje isječka života prepuno međusobnog mučenja i maltretiranja likova na sceni za koje se ne zna ni tko su ni zašto su takvi rezultiralo je praznim dramama. Razlog postavljanja tih djela službeno je bio: „iskreno i bespoštedno prikazivanje realnosti s namjerom da se publika osvijesti i djeluje”, ali uskoro se vidjelo da bez prikazanog konkretnog svijeta likova, motivacije njihovih postupaka ili emotivne reakcije na njih, prvotni razlog dokida sam sebe. Niti nam prikazuje stvarnost koju možemo prepoznati, niti nas potiče na djelovanje. Nas ne zanima kako netko nekog muči, nas zanima ljudska duša i njezin odgovor na to, kako se čovjek u toj situaciji našao i kako reagira na nju i zašto. Teza „čovjek je takav” kao razlog nasilja nas pacifizira, deprimira ili jednostavno odbija. Nakon početnog odbijanja publike i kritike, te su drame umjesto okretanja duši ili barem nudeći prepoznavanje definiranjem likova/prostora/vremena, sve više pojačavale dozu nasilja pokušavajući tako provocirati reakciju publike. Zahvaljujući redateljskom pritisku, upravo su takve drame ušle u modu i devedesetih vladale Europom, a drame glavnih predstavnika (Sarah Kane, Mark Ravenhill i Marius von Mayenburg) doslovno su nametane kao uzor cijeloj Europi. Taj tip drama nagrađivao se i pozivao na festivale, izrijekom se tražio na prevoditeljskim i autorskim radionicama kao i u propozicijama festivala. Zato su ih europska kazališta kojima je stalo biti u trendu i dijelom europske glavne struje tražila među svojim piscima.



    I kod nas su se našle takve drame ili su ih redatelji u izvedbi prilagodili tom trendu, samo što bi još spomenuli. Tako smo jednim udarcem ubili tri muhe: odgovorili na trend, odgovorili na interes svijeta dajući im „prikaz naše ratne zbilje”, a odgovorili i na domaće zahtjeve za „reakcijom na stvarnost“! Kako je trend jačao u Europi tako su naše in produkcije dodavale sve više nasilja u tekstovima ili izvedbama. No mjesto događanja bilo je uvijek prilično bezlično i ne nužno „naše”. U drami dominira statična masa trajne beznadnosti, kako bi to rekla Marija Grgičević, a prikazuje se i obavezno nasilje, samo što je njegova trendovska motivacija „čovjek je takav” kod nas „začinjena” i proširena: „znate, kod nas je bio rat”!

    Najčešće su to bili poratni urbani prostori. U didaskalijama se uglavnom navodi upravo Zagreb, ali tako bezlično prikazano da se moglo događati bilo gdje. Pravi rat (branitelji, izbjeglice, sve ostale teme) bili su, ako ih je bilo, vijesti na TV-u, iz druge ruke spomenuti likovi ili usputne veze s glavnim likovima. Ta se bezličnost tumačila potrebom da se o ratu progovori općenito i da se dobije jedna opća slika koju će razumjeti svi, a ne samo oni koji su rat izravno doživjeli. Kako je to rekao Davor Špišić, stavljanjem konkretnih toponima bi se ograničio doživljaj tragedije u drugih ljudi, koji su proživljavali tragediju na drugim mjestima.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević