Umjetnički doživljaj rata

Feljton: Besprizorni mladi ljudi ili znate, kod nas je bio rat



  • Prvi krug takvih drama govori o besprizornim, izgubljenim mladim ljudima. Kada je Ivan Vidić napisao Ospice, bio je već afirmiran dramski autor, a drama je postavljena u DK Gavella (režija Krešo Dolenčić, premijera 17. 10. 1997.). U drami nema ni spomena rata, govori o nekoj vrsti „buđenja proljeća” srednjoškolaca i njihovu otkrivanju vlastite seksualnosti pri čemu sve završi u raznim varijantama smrti, a može se događati u bilo kojem gradu na svijetu. Ali hrvatski kritičari misle drukčije: U „Ospicama” generacija suočena s traumatičnom ratnom stvarnošću odrasta ne uspijevajući pobjeći pred realnošću, očajnički tragajući za izlazom.

    Budući da je svijet bio zainteresiran isključivo za naš umjetnički doživljaj rata, tu su Vidićevu dramu poslali u svijet kao primjer naše ratne suvremene drame. Tekst je kao Measles postavljen u londonskom Gate Theatreu u režiji Rufusa Norrisa 1998. kao prvi hrvatski tekst na britanskoj sceni. Kritika je nakon londonske premijere isticala: nasilje među ljudima kao prikaz ratne zbilje u Hrvatskoj. Očito su Englezi Vidića izabrali jer je bio iz ratne Hrvatske i jer ih je zanimala slika rata, ali je to istodobno i razlog neuspjeha predstave i pisca. Iako je Gate Theatre malo, tzv. off-off kazalište, u pitanju je profesionalna produkcija i vrlo važna prva stepenica engleskog kazališta u ispitivanju novih tekstova. U slučaju uspješne produkcije na toj razini, često slijede druge, veće produkcije. S Vidićem se to nije dogodilo. Budući da se radi o iznimno talentiranom autoru, ne mogu se oteti dojmu da je kriva recepcija njegova dramskog pisma spriječila njegov daljnji put po engleskim scenama.

    No kazališta i dalje, kraj postojećih ozbiljnih tekstova ratne tematike kojih do 2000. postoji šezdeset, uporno traže tekstove koji bi im se „uklopili u sliku”. Na koricama knjige drama Filipa Nole Bosiljka Brajčić ustvrdila je za dramu Juxebox, Melita, čija je premijera bila u Teatru &TD, 2002., da je: Inspiraciju za tu suvremenu komediju Nola našao u neposrednoj prošlosti. To su ratne devedesete godine (podc. S. N.) koje ostavljaju mnoge tragove na psihi mladih, a na nju se neposredno nastavlja neizvjesna i nesiguran sadašnjost, vrijeme opterećeno prijevarama. Iako drama govori o zagrebačkom umjetniku koji želi postaviti neku šašavu instalaciju pa zato traži okolo novac, a s ratom nema nikakve veze ni umjetnik, ni instalacija.



    Taj nam je trend ostao živjeti i u dvijetisućitima, a i do danas – s jednom razlikom. Sada autori formalno povezuju radnju s ratom (najčešće je to sin branitelja ili dijete rođeno u ratno doba) ali sama drama (tema, radnja, likovi, motivacija itd.) i dalje nemaju veze s ratom. Ali drama se najavljuje upravo preko ratne poveznice, najmanje važnog obilježja drame. A postoji još jedna razlika. Dok prve drame tog trenda, čak i kad su govorile o smrti, nisu bile nasilne (Vidić), s vremenom se može pratiti količina dodanog nasilja kao i u glavnom trendu (Kane, Ravenhill). Očito smo slijedili uzore.

    Snajper Damira Karakaša (ZKM, Zagreb, 2014.) postavljen je kao prikaz života besprizornih mladih ljudi koji se može događati bilo gdje. Mladić i njegova trudna djevojka žele pobjeći iz svoje korumpirane i zle zemlje u Pariz, gdje se nadaju boljem životu. Da bi nabavili novac za kartu, moraju snajperom s prozora praznog stana ubiti predsjedničkog kandidata. I dok se oni spremaju na to, u sobu im upadne student koji traži stan. Zatim krene nasilje nad tim studentom, djevojkom itd. Nasilje je nemotivirano, ali se ono povezuje s ratom jer je mladić razočarano dijete branitelja. Međutim, ta ratna poveznica nema velikog utjecaja na radnju i likove jer bi se oni tako ponašali i da mladićev otac nikad nije vidio rata.

    Zato Tomislav Čadež kaže da je to skica dramskog teksta koji je i režijski postavljen kao kakav pamflet protiv negativnih pojava u društvu bez dubljih konotacija. Naslov kritike Anđele Vidović „Trenutak u kojem nedostaje dubine” u kojoj kaže da unatoč autorovoj želji da piše živo kazalište o problemima koji nas tište Karakaševoj stvarnosti nedostaje emocije, ljudi postaju hladniji, površniji, upitno motivirani. Ipak je upravo taj tekst iduće godine Ivica Buljan izabrao postaviti u Obali Bjelokosti u međunarodnoj koprodukciji čak triju zemalja (Slovenija/Hrvatska/Obala Bjelokosti)! Bez obzira na negativne kritike praizvedbe, Karakaš i tema su odabrani, a i dalje se koristio „ratni mamac” za odlazak u svijet.



    Predstava S(i)nu bez s(i)nova Srđana Sandića puna je nasilja, gubljenja dobnog i spolnog identiteta, a nasilni otac bio je na ratištu. Međutim, on je i prije i poslije tog odlaska jednako nasilan i zao tako da rat ni u ovoj predstavi nije dramaturški element nego mamac za publiku, odnosno pokušaj da se naoko, kako Boko kaže, odgovori na „aktualne teme”.

    Ista je situacija s ratnom temom u još jednoj predstavi mladog pisca. Pret/posljednja panda ili o statistici Dine Pešuta je drama o četvero mladih koji su rođeni 1990. u Sisku. Njihovo nerazdvojno djetinjstvo povezano je mitskom pričom koja se zove: rođenje države iz užasa rata. kako piše na web-stranici ZKM-a. Međutim, tema je njihov život s problemima seksualnog identiteta, osjećajem ugroženosti u društvu odraslih i nasiljem o kojem se govori, a koje je „posljedica” rata. I slike društva i ratnu poveznicu likovi izbacuju kao parole u zrak.

Piše:

Sanja
Nikčević