Precizna režija i dosljedna dramaturgija

Drama Plus Zadar, Ivor Martinić Moj sin samo malo sporije hoda, red. Vinko Radovčić

• 
  
  Premijerom predstave po drami Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda zadarska kazališna skupina/udruga Drama plus pod vodstvom Vinka Radovčića hrabro je iskoračila u inscenaciju jedne od najboljih hrvatskih postmodernističkih drama (koja je od 2011. uspješno igrana i na španjolskom jeziku u Argentini, Paragvaju, Urugvaju, Venezueli i Meksiku). Omiljeni toposi dramskog pisma 21. stoljeća - poput intimizma, disfunkcionalne obitelji, potrage za identitetom, kod Martinića zadobivaju ikonografski značaj i njihova je provedba tipično postmodernistička kroz sklonost naizgled trivijalnom intimizmu, prigušenoj događajnosti i akcentuaciji protoka vremena kroz obveznu razradu odnosa starost/mladost, zdravlje/bolest, žudnja/stvarnost i utopizma kontra okoštale rutine. Martinić to ne realizira kroz strukturalističke binarne opozicije nego kroz suživot suprotstavljenosti kojem je cilj akcentuacija krhkosti međuljudskih odnosa i melankolije koja vlada u njihovom svijetu. Svi ovi dramaturški slojevi omogućavaju i slojevitu vizualizaciju i upravo je to naglašeno u režiji Vinka Radovčića i u produkciji komada.

  Sam redatelj ujedno je i autor scenografije, kostimografije i odabira glazbe (izradu istih potpisuju John Čolak, Nataša Perović i Vernada Stipaničev) i u svim tim scenskim komponentama Radovčić je pokazao izuzetnu minucioznost i ujednačenu estetiku koja možda neće svima ući pod kožu, ali predstavlja koherentan autorski obol. Scenografsko rješenje s nizom objekata na sceni (stolice, krletka, plinska boca, zahodska školjka i udovi manekena) koji bivaju konopima podignuti iznad same scene i ostaju tamo visjeti do kraja predstave i dramaturški i ikonološki je opravdano, a poslužit će Radovčiću i za razdvajanje nekoliko scenskih planova - prednji s glumcima u akciji, gornji sa simbolikom objekata i stražnji sa slikom oblaka i ljestvama na kojima glumci povremeno kontempliraju. Kostimografija s naglašenom zelenom i smeđom bojom kao kontrastima ružičastom namještaju također služi istoj svrsi - naglašavanju dojma slojevitosti kroz vizualne planove. Odabir glazbe utilitaran je prema navedenim odrednicama i također akcentuira melankoliju, utopizam ljubavi i mladosti kroz antologiju hrvatske zabavne glazbe kasnih 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća - Ive Robića, Jimmyja Stanića, Drage Diklića i drugih (oblikovanje tona potpisuju Mate Petričević i Darko Predragović). Zabavni šlageri upareni s ružičastim namještajem i eleviranim objektima na konopima odaju dojam očuđenja koje ide u slog s toposnom preokupacijom Martinićevog predloška. Glazbena podloga ipak u nekoliko navrata volumenom odudara od svrhe, pa bi se matrica u narednim izvedbama ipak trebala djelomično utišati. Oblikovanje svjetla koje potpisuje Frane Papić efektno kombinira kolor filtere, nekoliko uspjelih profila i također naglašava plansku estetiku pozornice.

  
  
  Glumački ansambl, iako vrlo mlađahan i relativno izvedbeno neiskusan, pokazao se spremnim za gotovo dvosatnu izvedbu drame (koja kombinira elemente humora, egzistencijalizma i tragike) i njihova je auditivna i korporalna uigranost vrlo pohvalna. Radovčićeva režija precizno razdvaja i naglašava različitost prizora, kombinirajući navedene planove na vrlo koherentan način. U glumačkom ansamblu posebne pohvale idu Domagoju Ikiću koji je utjelovio lik bake Ane, igrajući u crnohumornoj maniri pogrbljenosti i falseto glasu koji je dosljedno sproveo tijekom cijele izvedbe. Luka Knez i Sanda Pinter u ulogama sina i majke emocionalniji su dio izvedbe i njihov je suodnos i katarzični filtar događajnosti na sceni, posebice naglašen bipolarnošću prirode odnosa bolesnog sina i odgovorne majke. Energičniji dio ansambla predstavljaju Iva Prgić ulogom Sare, čija je uloga 25-godišnjakinje ipak prijemčivija adolescentskoj vrckavosti te Ema Pestić u ulozi Doris koja naglašava mladenačku opsjednutost izgledom i zaljubljivanjem. Ostatak glumaca u tipskim ulogama muža Roberta (Matej Frakin), djeda Olivera (Josip Rain), tete Rite (Mia Bujan) i prijatelja Tina (Ivan Vidović) utilitarno se povezao u koherentno režiranu i dosljedno dramaturški provedenu izvedbu, premda treba napomenuti kako se sporedni likovi u nekoliko navrata doimaju plošno i plitko karakterizirani, što međutim više naznačuje sam predložak nego režijsko čitanje.

  Predstava je izvedena na velikoj sceni HNK Zadar, gdje će se - nadajmo se, odigrati više puta s obzirom da je riječ o ponajbolje režiranom komadu klasičnog kazališta u Zadru u proteklih desetak godina. Radovčić i Drama plus pokazali su iznimnu umješnost i sposobnost inscenacije komada koji podrazumijeva preciznu režiju i dosljedno provedenu dramaturgiju. Iako će nekima vizualna estetika prizora i scene biti preeksponirana u odnosu na performativ, Radovčić je u svojoj viziji dosljedno sprovodi kroz preciznost režije i dramaturgije.  Zbog svega toga, opet se ponavlja kako u Zadru bolje predstave režiraju i izvode neprofesionalni ansambli i redatelji izvan institucionalnog kazališnog okvira, što bi istom trebalo poslužiti kao zvono za uzbunu.
  
  
  
  Redatelj: Vinko Radovčić
  Scenograf i kostimograf: Luka Lang
  Oblikovatelj svjetla: Frane Papić
  Oblikovatelji tona: Mate Petričević i Darko Predragović - Dabi
  Kazališna maska: Bernarda Grbeša
  Izrada kostima: Nataša Perović i Vernada Stipaničev
  
  Glume:  Sanda Pinter, Domagoj Ikić, Luka Knez, Josip Rain, Ivan Franko, Iva Prgić, Mia Bujan, Ema Pestić, Matej Frakin, Ivan Vidović i Luka Kajić
  

   © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2018.

Piše: