Slabo komunikativan monolog

Feljton: Nekomunikativne alegorijske vizije ili rat je posvuda (1. dio)



  • Postoje autori koji oduvijek pišu mračne slike suvremene stvarnosti (tzv. distopijske slike stvarnosti), kao npr. Asja Srnec Todorović, koja je od samog početka u dramama prikazivala noćne more junaka u nekom nedefiniranom prostoru i bez jasnog uzroka ili povoda tome (Mrtva svadba, Teatar ITD, 1990.). Nakon rata ona je te slike još više obezličila i još više zamračila, odnosno dodala opise konkretnog nasilja. U drami Odbrojavanje 2002. deset likova govori o mržnji i nasilju koje su doživjeli ili sami počinili pa jedan po jedan nestaju iz scene u scenu. U drami Diši! 2014. postoje 24 slike smrti, a jedna je od njih mučenje zatvorenika. Te su dvije drame široka paleta nasilja, najrazličitijih scena mučenja. Iako su ta mučenja nekad prepričana, a nekad vrlo realistično opisana (od paljenja obraza cigaretom do bodenja ljudi nožem), sve je u fragmentima, bez oznake prostora i vremena, bez jasne motivacije zla i nasilja, bez definiranja likova jer su oni samo brojevi ili samo tipovi (u Odbrojavanju: Supruga Najvažnijeg, Studentica, Djevojka A, Serijski ubojica itd... ili u Diši XY, XX, XXY). Njene su drame slabo komunikativne (jedino shvaćamo da je to suvremeno vrijeme i ljudi poput nas danas), a „naša” stvarnosti prešla je u neku općenitu mračnu stvarnost ljudskog roda. Kako kaže Leo Rafolt: (...) prizori se mogu čitati sekvencijalno zasebno neovisno jedni o drugim čime se postiže dojam univerzalnosti zločina (podc. S. N.). (...) dramski su likovi redovito bezimeni, svedeni na funkcije, opće imenice, a predstavljaju ljušture mogućih nasilnika jer je nasilje – ako se posluša autorica – u prirodi čovjeka. (podc. S. N.)

    Takvim se odnosom prema zlu poništava bilo kakva mogućnost razumijevanja problema (jer je nasilje u biti čovjeka pa je svako zlo koje lik doživi ne samo univerzalno nego i zasluženo!). No teoretičari je vole, uvrštavana je u antologije, objavljivana i igrana u Francuskoj.

    Ipak, najeksponiranija autorica tog tipa drame koja je krajem dvijetisućitih doživjela intenzivnu međunarodnu recepciju na valu našeg umjetničkog „odgovora na ratnu stvarnost” jest Ivana Sajko. Njena drama Žena-bomba praizvedena je u Malthouse Theatreu iz Melbourna 2006., u Hrvatskoj je igrana u ZKM-u 2009., a do 2016. imala je dvadesetak međunarodnih izvedbi i, kako kaže Leo Rafolt, jedan je od najzanimljivijih tekstova hrvatske dramske književnosti u zadnjem desetljeću 20. i početka 21. stoljeća.



    Žena-bomba
    je stilistički visoko poetski ali slabo komunikativan monolog žene koja se sprema raznijeti bombom u terorističkom napadu. Radi se očito o arapskoj ženi jer mi takve ljude-bombe nismo imali ne samo u Domovinskom ratu, ili ratu na prostorima biše Jugoslavije, nego niti u cijeloj Europi. To jednostavno nije tipično za europski način ratovanja pa zato teško shvaćamo motivaciju tih osoba. Ali očito je njezina osnovna motivacija pisanja bila vlastiti rat u vlastitoj zemlji koji je „dopunila” svjetskom dimenzijom i to baš terorizmom koji je postao in tema nakon 2001. zbog napada na njujorške blizance.

    Kao slika upravo našeg rata drama se doživljava i u svijetu, kako piše Stephanie Jug koja je istraživala međunarodnu recepciju te drame, od Njemačke (Kritičarka Martina Wunderer u njemačkoj izvedbi Medeje iz 2010. godine prepoznaje ratna iskustva autoričine okoline, učitavajući u tekst povijesno političke odnose regije: „Nebrojene su žrtve u bivšoj Jugoslaviji a samo rijetko prekidaju šutnju i pričaju o svojoj patnji i svojem sramu.”) do Australije (Fiona Scott-Norman u kritici izvedbe Žene-bombe 2005. u Melbourneu naglašava filozofsku kompleksnost rada ujedno podsjećajući na autoričino iskustvo balkanskih ratova kao moguću povijesnu pozadinu za interpretaciju.). Ta ista Fiona Scott-Norman predstavu je i najavila i to je najbolji primjer povezivanja te drame s „našim” ratom u razgovoru s Ivanom Sajko: „Stvarno sam željela govoriti o terorizmu. Zaima me situacija gdje ako gledate s jedne strane imate kriminalca koji ranjava druge osobe, ali ako promijenite perspektivu imate junaka koji radi herojski čin.” kaže Sajko koja je bila srednjoškolka za vrijeme Balkanskog rata kada bi učenici aktivirali suzavac u razredu da izbjegnu ispite.  Iako za takve slučajeve prekida nastave nisam čula, moguće je da se tako nešto dogodilo u nekoj zagrebačkoj školi, ali ovdje je odličan marketinški trik to više što povezuje dvije bombe – onu iz naslova predstave (Women-bomb) i onu od suzavca (tear-bomb)!

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević