Bezlični alegorijski tekstovi

Feljton: Nekomunikativne alegorijske vizije ili rat je posvuda (2. dio)



  • Na jednom kongresu u svijetu susrela sam kritičarku iz Australije koja je gledala australsku praizvedbu. Kad je čula da sam iz Hrvatske, rekla je: Da, da, igrali smo „Ženu-bombu”. Potresna ratna drama. Onda je stala i malo razmislila kako formulirati nastavak da me ne povrijedi jer sam i ja iz te ratne zemlje: Na žalost, nismo baš puno razumjeli. Nisam sigurna da smo i mi puno više razumjeli pa ne čudi da ZKM-ova predstava nije bila dugog vijeka.

    Naime, iako govori o vrlo tragičnoj situaciji (žena sjedi na bombi 12 minuta i 36 sekundi prije negoli će se raznijeti) ta drama ne izaziva ni tijekom čitanja ni tijekom gledanja – emocije. Autorica čitavu svoju poetiku temelji na aktivizmu, odnosno na tome da nas djelima potakne na razmišljanje i djelovanje. Doista vjerujem u iskrenost njezine želje, ali to nastoji učiniti bez suvisle radnje koju možemo pratiti, bez likova koje prepoznajemo (tko je ta žena, jer ne samo da nije iz naše kulture, je ne prepoznajemo ni kao osobu iz islamske kulture koja ima taj oblik borbe), bez emocija, a i bez logične misli (postoji nekoliko različitih linija monologa uz brojne dokumentarne i privatne citate pa su teze i stavovi različiti, a često i kontradiktorni). Da ni sama nije znala predmet o kojem piše, najbolje dokazuje način na koji je dramu napisala: poslala je e-mail svojim prijateljima i pitala ih što bi radili da imaju još samo 12 minuta života, a zatim je iz tih odgovora, vlastitih stavova o životu i svijetu, teorijskih teza o nasilju i ratu i pročitanih stvari o ženama samoubojicama napisala dramu. Tako da se tragičnost prvotne situacije (koja u nama budi i zanimanje i empatiju) potroši vrlo brzo, gledateljska pažnja ni za što se ne može kasnije „uhvatiti” pa gledatelj vrlo brzo gubi interes i za lik i za predstavu. Kako je rekao Boris B. Hrovat u kritici: ostavlja nas ravnodušnima.



    Trend bezličnih alegorija s nasiljem „koje hrabro govore o društvu” traje do danas. Kao jedina premijera Splitskog ljeta 2017. postavljena je groteska Aziz ili svadba koja je osvojila zapad Predraga Lucića koji sam kaže da je to križanac Brechtova Pira malograđanina i straha od terorizma, jer kad na klasičnu malograđansku svadbu dođe tamnoputa osoba, iz straha od terorizma krene nasilje – ali s obje strane, a ne pomaže ni to što dolaze Tri kralja. I ova je predstava mišljena kao pouka društvu (da se uz pomoć ove „duhovite i mudre tragikomedije” makar kazališno odmaknemo od rasističkih predrasuda i sličnih gluposti), ali se može odvijati bilo gdje, kako kaže dramaturginja predstave Željka Udovičić: Tema kojoj se bavimo je važna za sve, kao što autor sugerira imenima likova, to je predstava koja može igrati u Splitu, Parizu u Londonu jer govori o strahu od različitog, drugog i o tome da mi u svakome tko nije jedan od nas možemo vidjeti terorista.

    Alegorijski tekstovi proširili su bezličnost pristupa ratnoj temi. U dramama nasilja prostor je bio neprepoznatljiv, ali barem definiran kao „naš”, a sada je priča o ratu „podignuta” u neki opći prostor (Asja Srnec Todorović), neki „bilo gdje” prostor (Aziz) ili na druge ratove (Ivana Sajko). Uz tezu „sve su to iste priče jer rat je svuda jednako tragičan”, još se više obezličila slika naše ratne ili poratne stvarnosti.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević