Izvan dogmatskih okvira

HNK Split: William Shakespeare Kroćenje goropadnice, red. Ivan Plazibat



  • U tekstovima programske knjižice autorski tim predstave naslovljene Kroćenje goropadnice, dramaturginja Mila Pavićević i redatelj Ivan Plazibat dijelom se ograđuju od istoimene drame iako njihova predstava uistinu prati siže Shakespeareove drame, čime opravdava naslov. Čitajući najavu, potencijalni se gledatelj mora zapitati zašto je ekipa odlučila raditi na tekstu drame ako ona, može se iščitati, nije svevremenska i aktualna, te zašto preuzima naslov pisca čije se djelo u izvedbi javlja tek kao draga i daleka uspomena; nije li to onda posve novo djelo inspirirano Kroćenjem goropadnice ili se pak radi samo o mamcu za publiku?

    Već nakon prvih minuta gledanja otkriva se da je predstava temeljena na Shakespeareovoj drami (u prijevodu Milana Bogdanovića) i ne možemo govoriti o radikalnoj preradi teksta. Radi se o redateljskoj i dramaturškoj odluci da se naglasak stavi na određene elemente u tekstu, a pojedine dijelove koji ostaju nedorečeni ili nedovršeni (nezapisani) autorski tim slobodno nadopunjava. Drama je u najvećoj mjeri jezično prilagođena i prepričana u jezični (i mjestimice društveni) kontekst suvremenog Splita, ali sadržaj ostaje u glavnini isti.

    Suvremeni jezični dijelovi funkcionalna su podloga na kojoj se pojavljuje Shakespeareov stih, a klasična forma komedije zamijenjena je podjelom predstave na dva stilski različita dijela. Prvi - uspješniji, kroz koji se odvija uvod i zaplet, izrazito je razigran i dinamičan, donosi svijet viđen kroz vizuru krotiteljā koji svoje akcije percipiraju i predstavljaju kao zabavu, nestašluk.  



    U prvom dijelu predstave naglasak je stavljen na elemente commedie dell’arte, lakrdijaško dokoličarenje i smicalice mladih putnika, studenata i plemića te njihovih slugu koji su se našli u Padovi. Na tom sloju počiva poveznica sa današnjim Splitom, koji se ljeti pretvara u slično putničko sastajalište. Komične scene kroz koje se donosi radnja gomilaju se u prvom dijelu i ostvarene su kroz uglavnom preciznu izvedbu glumaca te funkcioniraju kao prvi, lepršavi i simpatični sloj koji publika s lakoćom prihvaća. Ritam se pri kraju pomalo narušava dugotrajnim nizanjem gegova, što se pojačava uvođenjem mikrofona te iznenadnih trash-situacija kojima se kroz element iznenađenja želi približiti mlađoj publici.

    Drugi, dublji sloj daje se kroz koreografije (Damir Klemenić) naglašene tjelesnosti koje prizivaju ono arhetipsko, primordijalno, a to je u predstavi muški princip kao nositelj erosa, pokretač.  

    U drugom se dijelu donosi obrat, posljedice svega što je nasmijavalo publiku podastiru se kao gotov čin – preobrazba Katarine (Katarina Romac) koja je nakon udaje mučenjem na imanju svoga supruga Petruccia (Goran Marković) utišana do jezive neprepoznatljivosti. Katarinin monolog s kraja drame o svrsi žene koja se pronalazi u služenju mužu Mila Pavićević prekodira u ironijski modus, međutim čini mi se da je dio publike otišao s predstave s nejasnom predodžbom o poslanoj poruci. Goran Marković izvrsno je odigrao Petruccia, suptilno balansirajući između nestašluka i okrutnosti, dok je nedosljednoj Katarini Romac trebao partner poput Markovića koji će nositi scene. U prvom dijelu se dobro snašla u ulozi šašave grubijanke, kako je odigrala svoju Goropadnicu, u scenama sa sestrom Biancom i Petrucciom. Problem nastaje u monolozima, preteškima čak i za njezin govorni aparat; tako se dijelovi izgovorenoga gube u neartikuliranim šaptanjima. Katarininu sestru Biancu izvrsno je odigrala Ana Marija Veselčić kao naivnu slatkicu, i uspješno ostvarila suptilnu transformaciju u ponešto proračunatu djevojku kroz koju lik prolazi. 



    Izvrsni su plesni dijelovi, kojima se sestre predstavljaju publici kroz asocijacije na objektivizaciju tijela, tijelo u žudnji i tijelo ovisnika, koje upućuje i na party-pozornicu u koju se dio Splita ljeti pretvara. Taj dugi, izrazito fizički uvod u predstavu divan je temelj za daljnji razvoj i ujedno njezin najbolji dio. Na njega se prirodno nadovezuju scene u kojima se predstavljaju muški likovi. Nikša Arčanin istaknuo se preciznošću izraza i pokreta u realizaciji Trania te unošenjem pravilnog ritma na scenu, Stipe Radoja bio je dosljedan zavodnik Lucenzio, kao i Nenad Srdelić Gremio; Pere Eranović vrlo je razigrano igrao Hortensia. Katarinin otac Baptista Minola (Filip Radoš) posve gubi talijanski štih i plošno je oblikovan kao seljak dalmatinske zagore.

    Scenografija Ozrena Bakotića izvrsno funkcionira u prvom dijelu predstave te podržava dinamiku izvedbe, dok se drugom dijelu gotovo i ne koristi, a ostatak scene oblikuje se funkcionalnim svjetlom Srđana Barbarića.

    Pohvalan je odabir kostima Ane Marin, neutralno odijelo (kao paralela neutralnom kostimu renesanse) te ogromna krinolina za ukroćenu Katarinu koja pojačava dojam izgubljenosti u kojoj se lik nalazi.

    Već odavno smo trebali prestati misliti o kazalištu isključivo u okvirima devetnaestostoljetne konvencije postavljanja djela na scenu i uistinu mi je drago da u Plazibatovoj realizaciji možemo vidjeti pravo promišljanje teksta s kojim radi te jasnu motivaciju postavljanja djela u ovom vremenu i prostoru. U ovoj produkciji Shakespeareov duh je itekako živ, štoviše mnogo življi nego u mnogim izvedbama koje se dogmatski drže kanona.



    Redatelj:     Ivan Plazibat
    Prijevod: Milan Bogdanović
    Dramaturgija /adaptacija prijevoda: Mila Pavićević
    Scenograf: Ozren Bakotić
    Kostimografkinja: Ana Marin
    Autorska glazba: Damir Šimunović
    Izbor glazbe: Ivan Plazibat
    Scenski pokret: Damir Klemenić
    Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
    Oblikovatelj tona: Marko Mandić
    Inspicijent: Frane Smoljo

    Glume: Filip Radoš, Katarina Romac, Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić, Ana Marija Veselčić, Nenad Srdelić, Pere Eranović, Stipe Radoja, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Vicko Bilandžić

     © Marina Barun, KAZALIŠTE.hr, 11. lipnja 2018.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji