Podvojeni osjećaji

Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca, Marc Camolleti: Boeing, Boeing, red: Nina Kleflin

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca 8. rujna 2018. izvelo je svoju prvu ovosezonsku premijeru, komediju Boeing, Boeing francuskog dramatičara Marca Camolletija. Režija i dramaturgija povjerene su Nini Kleflin, kostimografija i scenografija Larisi Vukić, dok glazbu potpisuje Nikolina Belan.

  Marc Camolleti vrsni je francuski dramatičar, najzapamćeniji upravo po djelu Boeing, Boeing koje je doživjelo brojne izvedbe širom svijeta (ušlo je u Guinessovu knjigu rekorda kao najizvođenije francusko djelo), osvojilo brojne nagrade te doživjelo nekoliko ekranizacija, a slavonska publika pamti ga još iz 2009. kada je HNK Osijek postavilo izvrsnu premijeru njegove Pidžame za šestero. Radnja je naizgled jednostavna. Mladi i bogati francuski arhitekt Bernard (Dorian Paulić) odluči uživati u životu punim plućima pa tako pije skupa pića, uživa u ekstravagantnim jelima, ima domaćicu Berthu (Sanja Toth), prekrasan stan s panoramskim pogledom na Pariz, ali ono najekstravagantnije su njegove zaručnice. Ima ih čak tri: Gloriju (Matea Grabić Ćaćić), Gabriellu (Matea Marušić) i Gretchen (Katarina Krištić). Kako to uspijeva? Vrlo jednostavno. Sve tri su kabinsko osoblje (stjuardese) različitih aviokompanija, što mu otvara prostor za minuciozno planiranje njihovih slijetanja i polijetanja te tako vješto sjedi na tri stolice, sve dok jednog dana jedna kompanija ne stupi u štrajk, druga stjuardesa odluči doći ranije kako bi ga iznenadila, a treća je već kod njega u stanu. U kolopletu zavrzlama, laži, zabuna i neočekivanih obrata Bernard će neočekivanu pomoć pronaći u dolasku davno izgubljenog prijatelja Roberta (Vladimir Andrić). A kako će se klupo razmotati, pogledajte sami u vinkovačkom kazalištu.

  
  
  Nina Kleflin djelo je žanrovski odredila kao komediju, miješajući i elemente farse i vodvilja koji se u izvorniku nameću kao temeljne konvencije. Likovi su stereotipi (bogat mladić, sposobna sluškinja u funkciji pomagačice, tri praznoglave ljepotice…), humor se većinom temelji na gegovima, prvoloptaškim šalama, zabunama, skrivanju i otkrivanju, tempo bi trebao biti brz i matematički precizan s brojnim ulazima i izlazima - što nekad i jest, a nekad baš i nije. Otegotna okolnost je što predstava ima dva čina s pauzom te traje preko dva i pol sata. što ovakav oblik komedije teško podnosi. Naime, potrebno je puno više truda i matematičke preciznosti i u planiranju i u izvođenju. Osim toga, stanka između činova ne nosi ništa više od predaha za glumce jer na sceni ne dolazi do apsolutno nikakve promjene te se čini kao nepotrebno razbijanje ritma. Puno bolja opcija bi bilo kraćenje djela i igranje u komadu. Time bi se izbjegao pregršt suvišnih replika, ubrzala radnja te zgusnuli izvrsni trenutci, kojih evidentno ima ali su raštrkani kroz duljinu trajanja.
  
  Problem u ukupnom dojmu očituje se i u nedovoljno razrađenom mizanscenu i glumačkim izvedbama, pa tako likovi ne vide jedni druge dok se nalaze i/ili prolaze na pola metra; oni koji se nalaze u sobama ne čuju vrištanje, kričanje i ino komešanje onih u dnevnoj sobi, pa izlaze iz sobe naizgled potpuno nesvjesni situacije; ulazi se u sobe ili kupatilo s bukom i lupanjem a likovi unutra to ne čuju... S obzirom na konvencije žanrova, scenografija je okarakterizirana čistim linijama i jednostavnošću te prohodnošću, pa se tako na sceni nalaze dva stola, kauč, stolica, fotelja, tepih i komoda, dok pozadina scene obiluje vratima (šest). Međutim, problem nastaje u ukupnom vizualnom dojmu i vremenskom značenju scenografije i kostimografije koje zbunjuje. Kostimi Bernarda, Roberta i Berthe su suvremeni, dok boje kostima stjuardesa ne odgovaraju današnjim bojama aviokompanija nego onima iz 60-ih godina; likovi imaju mobitele i laptope, a stan stilskim izričajem izgleda starije.

  
  
  Podjednako šarolike su i glumačke izvedbe, a kao pokretačke osovine nametnuli su se Sanja Toth u prvom činu i Vladimir Andrić u drugom. Sanja Toth je neizmjerno šarmantna u ulozi lukave i sposobne pomoćnice koja pomaže Bernardu opsluživati tri zaručnice. Izvrsno se snašla u pjevnim dijelovima (iako ih ima vrlo malo i dramaturški su nepotrebni), što i ne čudi kad znamo da je prvakinja opere HNK Osijek, ali važnije je da je pokazala sposobnost snalaženja u dramskim situacijama i iako se nekad čini malo statična u držanju i pokretu, poentirala je sve situacije te uskladila govorne i fizičke radnje. Vladimir Andrić u prvi je čin ušao pomalo nesigurno i suzdržano, a na trenutke je bio i nerazumljiv, međutim kako je vrijeme odmicalo, suvereno je ovladao likom Roberta te nosio cijeli drugi čin držeći pažnju publike. U drugom je činu bio jasan i precizan u govoru i glasu te iznimno duhovit u gesti i mimici, iako su mu evidentan problem pravile ubrzane scene s puno pokreta u kojima se činio usiljen, kao i svi ostali sudionici. Čini se kako su svi u takvim scenama previše pazili da sve odrade apsolutno točno pa su gubili prirodnost i lakoću pokreta.
  
  Dorian Paulić nova je akvizicija vinkovačkog kazališta te se iz pokazanog čini kako su napravili dobar izbor. Lik Bernarda kreirao je nepatvoreno, a odlikuje ga čista dikcija (iako mu se katkad potkrade bosanskohercegovački naglasak), otvorenost za suigru s partnerima i scenska dojmljivost u pojavi te ostaje za vidjeti kako će potencijal iskoristiti u budućnosti. Tri stjuardese imale su najviše problema u ansamblu, za što krivnja podjednako leži i na redateljici i na glumicama. Igranje stereotipnih praznoglavih ljepotica bez čvrstih temelja u psihologiji lika i ponekim ubacivanjem stranih riječi otišlo je u potpunu karikaturu okarakteriziranu skičanjem, skvičanjem, skakanjem, vrištanjem i ispuštanjem životinjskih glasanja. Usprkos silnom trudu, tri glumice u ovakvoj konstelaciji zadanosti likova nisu imale s čime raditi. Ukupnom dojmu nisu pomogle niti pogreške u koncentraciji, pa tako Katarina Krištić često zaboravi njemačku govornu stilizaciju, izbija joj kontinuirano bosanskohercegovački naglasak, odlazi u sobu zvati oca a mobitel joj ostaje na stolu. Problema s glasovnom stilizacijom i koncentracijom imala je i Matea Marušić, dok kod lika Matee Grabić Ćaćić nikako nisam bio siguran je li šupljoglava ljepotica ili proračunata manipulatorica.

  
  
  Nova sezona vinkovačkog kazališta tako počinje s predstavom nakon koje ćete napustiti kazalište s podvojenim osjećajem. S jedne strane morat ćete priznati da ste se nasmijali i uživali u pojedinim individualnim glumačkim proplamsajima, a s druge se nećete moći oteti dojmu da sve skupa predugo traje te da se moglo puno bolje pripremiti.
  
  Režija i dramaturgija: Nina Kleflin
  Kostimografija i scenografija: Larisa Vukić
  Glazba: Nikolina Belan.
  Fotografije: Kristijan Cimer
  
  Glume: Dorian Paulić, Sanja Toth, Vladimir Andrić, Katarina Krištić, Matea Grabić Ćaćić, Matea Marušić
  
  

  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. kolovoza 2018.     

   

Piše: