Uspješna sinergija

Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca, Tennessee Williams: Staklena menažerija, red: Dražen Ferenčina

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca 29. rujna 2018. godine izvelo je svoju, već drugu, ovosezonsku premijeru (prva je 8. rujna bila komedija Boeing Boeing), dramu Tennesseea Williamsa Staklena menažerija. Režija, dramaturgija i izbor glazbe povjereni su Draženu Ferenčini, kostimografija Davoru Molnaru i Draženu Ferenčini, scenski pokret Maji Huber, izbor kostima Zvonku Majdišu te oblikovanje svjetla Tomislavu Kobiji.

  Tennessee Williams planetarno je popularan američki dramatičar kojemu je upravo drama sjećanja (termin koji je sam osmislio) Staklena Menažerija (značenja: zvjerinjak, zbirka figurica, neučinkovita i nepotrebna skupina ljudi) postala prva kazališna uspješnica i zauvijek ga upisala u anale svjetske dramske književnosti. Williams pripada takozvanoj velikoj trojci subverzivne američke drame (uz njega još Eugene O'Neill i Arthur Miller) čiji se likovi ne uspijevaju ostvariti na privatnom i društvenom planu. Takve drame opisuju nepomirene suprotnosti, likove koji zbog nemogućnosti ispunjena željenog i očekivanog postaju izolirani i ogorčeni te na kraju od silnih unutarnjih prelamanja završavaju slomljeni. U tom tonu kreće se i Staklena Menažerija. Williamsova žanrovska odrednica - drama sjećanja, izvrsno opisuje formu drame (a i simbolizira Williamsovu autobiografsku poveznicu jer mu je pravo ime Thomas Lanier Williams III.) koja se ostvaruje kroz naraciju Toma Wingfielda (Vladimir Andrić). Tom se na početku drame pojavljuje kao narator te nas obavještava kako ćemo svjedočiti njegovom sjećanju u kojem će dijelom prepričavati i komentirati događaje, a dijelom aktivno sudjelovati. On je glava obitelji te mu je zadatak brinuti se za majku Amandu Wingfield (Areta Ćurković) i sestru Lauru (Matea Marušić) nakon što ih je napustio otac koji se u drami ne pojavljuje. Cjelokupna obitelj je disfunkcionalna i nezadovoljna životom te se žele ostvariti na privatnom i društvenom planu, u čemu ne uspijevaju. Tom ne želi vječno skrbiti o obitelji i raditi u skladištu cipela, te svoje snove ispunjava kroz pustolovne filmove i alkohol, sanjajući kako će pronaći novi posao i napustiti ih. Amanda živi u davno prošloj mladosti, kada je živjela u dobrostojećoj južnjačkoj obitelji te poriče Laurino stanje, inzistirajući da Tom nađe ženika za Lauru. Laura (koja pokazuje naznake psihičkih tegoba, nema formalno obrazovanje, a uz to i šepa) vrijeme najradije provodi u samoći sa svojom zbirkom krhkih staklenih figurica, od kojih joj je najdraža ona najrjeđa - jednorog koji simbolizira nju samu. Napokon, jednog dana Tom dovodi kolegu s posla Jima O'Connora (Ivan Vukelić) na večeru te se čini kako će obitelj Wingfield napokon u nečemu uspjeti...
  
  

  Ferenčina je u ovom uprizorenju obavio izvrstan posao. Poštujući u glavnini izvornik, uspio je iskoristiti svu simboliku i prenijeti upisanu atmosferu, dodatno je obogativši evidentno dobrom suradnjom s ostatkom tima. Scenografija je praktična, simbolična i uklopljena arhitektonski u scenu vinkovačkog kazališta. Središnji dio se sastoji od nekoliko stolova i stolica, komode s gramofonom, ograde koja se uklapa sa stepeništem scene i čini vanjski ulaz i tri pozadinska, visoka i pravokutna platna povezana s tri člana obitelji Wingfield. Jedno predstavlja Lauru (cvjetna, nježna pozadina na kojoj se pojavljuju projekcije Laurinog lica kad se nalazi u svojoj staklenoj menažeriji), drugo Amandu te je okarakterizirano davno prošlom, sada istrošenom raskošnosti i praznim okvirima za slike te treće, Tomovo, koje je sazdano od praznih kutija za cipele, na kojem se nalazi i očeva fotografija (dvije figure skrbnika od kojih je jedan napustio obitelj, a drugi to planira). Osim toga, izgrađen je izbočeni dio scene koji se proteže s lijeve strane do četvrtog reda partera i na kojem se nalazi staklena menažerija - mjesto gdje se Laura osjeća najsigurnije, ali i mjesto koje simbolizira njezin stakleni zatvor, izgrađeno od polikarbonata koji omogućuje publici da vidi njezine obrise. U Ferenčininu viziju izvrsno se uklopila i glazba, svjetlo i scenski pokret, pa glazba tako dodatno boja emotivne scene bez riječi, svjetlom se rješava naznačavanje različitih vremenskih točaka situacija, a scenski pokret zamjenjuje riječi u sceni u kojoj Jim i Laura plešu cijelu točku ne odvajajući usne. U redateljsku viziju pripada i trenutak u kojem Laura, nakon što joj Jim kaže da ne može biti s njom jer je zaručen, odlazi na kišu, skida se u toples i ispire lažnu nadu u ljubav sa sebe. Taj trenutak je iznimno emotivan i simboličan te se odvija izvan prostora i vremena scenskog događanja (nitko nije svjestan da je mokra i obučena u drugu haljinu kad se vrati među ostale likove), predstavljajući Laurino unutarnje pročišćavanje.

  Ansambl predstave pokazao je zavidnu razinu sposobnosti i spremnosti uhvatiti se ukoštac s ovako teškim djelom. Posebno je iznenadila mlada Matea Marušić, koja je kao 25-godišnjakinja uspjela shvatiti svu kompleksnost i rastrganost lika Laure. Njezina uloga je bila izvrsna u svim elementima glumačke umjetnosti, pa nije bilo traga nesigurnosti u govoru i glasu te pokretu, a dojmljive su bile i njezine fizičke, glasovne i mimičke transformacije. Vladimir Andrić još je jednom pokazao da zna i može kad hoće, pa je njegov Tom bio nepatvoren u emociji i scenski uvjerljiv, a najviše se istaknuo u sceni pijanstva, emotivne svađe s majkom i završnom monologu koji je rasplakao publiku. Areta Ćurković također je izvrsno utjelovila glasnu, pretjeranu, propalu južnjačku ljepoticu koja je iznutra zapravo tužna i neutješna supruga i majka koja samo želi najbolje za svoju djecu. Ivan Vukelić svoju je ulogu također izvrsno odigrao te fino gradirao od blago zainteresiranog posjetioca, emotivno preplavljenog ljubavnika do britkog reza i posramljenog zaručnika.

  
  
  Druga ovosezonska premijera vinkovačkog kazališta jedna je od najboljih predstava u zadnjih nekoliko sezona (uz Vrzino kolo) te mi je drago da su napokon našli međusobnu sinergiju svih sudionika u izvedbi, što mi je vratilo vjeru u budućnost vinkovačkog kazališta, a posebno me raduje uzimanje u angažman mlade i evidentno sposobne Mateje Marušić, koja zasigurno ima još puno toga za pokazati.
  
  Redatelj: Dražen Ferenčina
  Kostimografija: Davor Molnar, Dražen Ferenčina
  Scenski pokret: Maja Huber
  Izbor kostima: Zvonko Majdiš
  Oblikovanje svjetla: Tomislav Kobija
  Fotografije: Kristijan Cimer
  
  Glume: Areta Ćurković, Matea Marušić, Vladimir Andrić, Ivan Vukelić
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2018.  

Piše: