Reprezentativna slika izgubljene generacije

Zagrebačko kazalište mladih: Uglješa Šajtinac, Huddersfield, red. Rene Medvešek

• 
  
  Predstava se otvara efektnim prizorom u kojem Otac tjera iz stana svog sina Raca koji je prešao tridesetu, ovisnika o travi bez stalnog zaposlenja koji nešto novca zarađuje vođenjem emisije o književnosti na lokalnom radiju i davanjem instrukcija srednjoškolkama koje su mu važnije zbog seksa, dok predmet književnost objašnjava tako da njene protagoniste koristi za ilustraciju vlastitih stavova. Tako mu je Hamlet napušen tip kojeg je nesposobnim učinilo maltretiranje njegovog oca. Tog izgubljenog tridesetogodišnjaka koji nezadovoljstvo (dobrim dijelom opravdano) svojim životom, a i društvom u kojem živi, iskazuje cinizmom i odbacivanjem mogućnosti da čovjekovo postojanje ima ikakav smisao, izvanredno tumači Dado Ćosić, spajajući životnu uvjerljivost jasno i nijansirano profiliranog pojedinca i njegovu tipičnost kao predstavnika jednog znatnog dijela generacije koja je odrastala tijekom Domovinskog rata u kojem on kao niti u bilo čemu drugome ne vidi neke pozitivne vrijednosti. To dodatno ljuti njegovog oca, branitelja koji pati od PTSP-a (iako se to izrijekom ne spominje) i koji je također nezadovoljan i životom i društvom, ali to kompenzira alkoholizmom i agresivnošću. Damir Šaban vrsnu interpretaciju te uloge čovjeka koji želi nametnuti svoju važnost, u koju ponekad i sam sumnja, ostvaruje silnom energijom, postižući kompleksnost lika kontrapunktirajući toj energiji rijetke trenutke oklijevanja u kojima se naslućuje istinska nesigurnost i povremena izgubljenost.
  
  Taj prikaz specifičnih sukoba s dna hrvatskog društva početkom milenija (koje se ne razlikuje bitno od današnjih situacija) nastao je prema tekstu jednog od najrenomiranijih suvremenih srpskih pisaca Uglješe Šajtinca, kojeg je izuzetno uspješno adaptirao dramaturg predstave Tomislav Zajec, prebacujući radnju iz manjeg vojvođanskog grada (vjerojatno autorovog rodnog Zrenjanina) u Karlovac, dokazujući kako žestoka kritika tog teksta precizno ukazuje na mane postratnog društva i tranzicije ne samo u Srbiji nego i u ostalim državama nastalima raspadom Jugoslavije. Vjerojatno zbog te kritičnosti srpski teatri nisu odmah pokazali želju za uprizorenjem Huddersfielda, pa je praizvedbu imao u Leedsu, što pokazuje da ima što reći i publici koja nije izravno povezana s njegovom temom, a tek nakon uspjeha te izvedbe u sezoni 2004/2005. postavilo ga je beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, na čijem je repertoaru ostao više od desetak godina, postavši kultna predstava i odrednica položaja velikog dijela mlađe generacije.

  
  
  Iako se radi o nekim općim problemima ovih prostora, predstava ipak inzistira na realističnosti prostora i većine prizora. Međutim, na zanimljiv način i uvijek u funkciji svjetonazora predstave i njenog dramaturškog razvitka uvodi elemente koji od te realističnosti odudaraju i tako stvaraju stanovit odmak prema viđenom, obogaćujući ga dodatnim značenjima. U nastavku navedene uvodne scene sukob između oca i sina eskalira, ali on nije uobičajen međugeneracijski sukob u kojem jedna strana gubi a druga nameće (najčešće licemjerno) svoje norme. Ovdje je od početka jasno da su i Otac i Rac gubitnici, ali svatko na svoj način, međusobno suprotstavljen potpuno drugačijim odnosom prema postojećoj stvarnosti. Uz vrlo funkcionalne kostime Doris Kristić, koji upućuju na vrijeme radnje i ukazuju na karakter i društveni status svih lica, realističnosti scenskog okvira posebice pridonosi uspjela scenografija Tanje Lacko, koja prikazuje nekoliko prostora (dnevna soba, kuhinja, zahod, hodnik, stubište) u kojoj ipak od realizma odstupa činjenica da nema zidova, a i jedina vrata ubrzo nestaju sa scene. U nastavku uvodne scene u kojoj Otac postaje sve agresivniji, a Rac pokazujući naviknutost na takve uobičajene svađe sve mirniji i ciničniji, dok ne odluči to prekinuti odlaskom na zahod kojeg zove „kenjarom“. Da bi pojačao svoje nastojanje za izbacivanjem sina iz stana, Otac vrata koja zatvaraju tu prostoriji izglavljuje i odnosi ih prodati, jer su „njegova“, što predstavi daje i notu grotesknosti koja mijenja i obogaćuje dotadašnju naturalističku viziju generacijskog sukoba.

  Taj odmak od realističnosti još više pojačava sljedeće lice koje se pojavljuje na sceni. Ivan, Racov vršnjak, od njega traži mišljenje o pjesmi koju je upravo napisao. On je psihički puknuo pod pritiskom rata i s njim povezanih događanja, a nakon boravka na liječenju pretjeranim količinama umirujućih sredstava u psihijatrijskoj bolnici (koji i on i ostali nazivaju „ludnicom“) postao je duboko religiozan, više nalik nekim likovima Dostojevskog nego uobičajenim današnjim sljedbenicima vjere i njezinih institucija. Ta istinska vjera prava je protuteža crnilu u kojem se batrgaju ostala lica komada, a njenu važnost je u spomenutoj predstavi JDP-a (koja je svojedobno gostovala u ZKM-u) potencirala velika, fizički vrlo ekspresivna interpretacija Nebojše Glogovca. U ovoj predstavi Ivana na potpuno drugačiji, maksimalno suzdržan, ali u konačnici jednako uspješan način tumači mladi glumac Mateo Videk. Ta neobična suzdržanost pokazuje i vrlo originalan, ali i maksimalno težak put stvaranja tog neobičnog lika. Videk naime ukazuje kako je Ivan potpuno okrenut prema svom unutrašnjem svijetu, pa su rečenice koje izgovara tek odjek onoga što se događa u njegovom bogatom unutrašnjem životu. Takav čovjek drugima djeluje toliko neuobičajeno da su spremni bez razmišljanja proglasiti ga luđakom, pa to čine i svi koji se zatiču u Racovom (ili točnije Očevom) stanu.

  
  
  Tu je negdje od početka srednjoškolka Milica koju vrlo uspješno tumači Tina Orlandini kao prilično ograničeno stvorenje koje vidi samo površinu stvari, a osim seksa s Racom malo je što dublje zanima, no takva naivna Milica ipak još ima više ljudskosti od ostalih, pa će prva vidjeti da je njihovo zafrkavanje Ivana prešlo granicu monstruoznog maltretiranja. Ipak, za središnju temu predstave - promašenost života tridesetogodišnjaka u društvu koje im nikada nije pružilo pravu šansu, važnija su dva Racova školska prijatelja koji se više niti ne sreću, ali im je sada povod što je Igor došao u posjet zavičaju nakon dugogodišnjeg boravka u inozemstvu. On je već na početku rata izbjegao u inozemstvo i u Huddersfieldu, gradu na sjeveru Engleske, našao i posao. Iako mu niti društvena niti financijska situacija nije posebno dobra, u odnosu na one koji su ostali u domovini ipak je uspio. Adrian Pezdirc ga u početku igra kao čovjeka zadovoljnog vlastitim životom koji uz blagu nostalgiju pokazuje simpatiju i razumijevanje za svoje prijatelje i znance, ali pravo glumačko umijeće iskazuje u trenucima u kojima otkriva da nostalgija nije baš tako mala te da se ne uspijeva uklopiti u englesko društvo i da ga u prenesenom smislu muči to što „u Huddersfieldu stalno pada kiša“. Nasuprot tome, za one koji su ostali u Huddersfieldu stalno sja sunce, jer oni za razliku od Igora točno znaju u kojem svijetu žive i to ne samo potpuno razočarani i cinični Rac nego i Duks kojeg dojmljivo tumači Robert Budak, energično nastojeći stvoriti privid čovjeka koji naizgled zrači pozitivnim vibracijama već samim tim što ima stalan posao, da bi tek u sukobu s Racom priznao da je zbog toga u gotovo ropskom odnosu prema vlasnicima u balkanskoj varijanti primitivnog kapitalizma. Sve te nagomilane frustracije vraćanjem Ivana eksplodiraju u pražnjenje nehumanim vrijeđanjem i ponižavanjem tog čovjeka koji je mir našao odustajanjem od takvog svijeta, da bi na kraju svi ostali baš u toj nadnaravnoj Ivanovoj dobroti pronašli snagu da opstanu kao deformirana, ali ipak ljudska bića.

  Rene Medvešek se i u ovoj predstavi potvrdio kao redatelj koji izvanredno vodi glumce prema čvrstoj cjelini predstave, pa bi se čak moglo ustvrditi da je većina članova sjajnog ansambla upravo ovdje ostvarila svoje do sada najbolje uloge. Uz to, redateljeva je izvanredna zasluga i u tome da je uspostavio takav ritam predstave u kojem nema niti jednog suvišnog detalja i u kojoj je svaki trenutak nabijen emocijama, tako da svaki prizor savršeno funkcionira u svakom detalju, čak i kod neočekivanih obrata - čak i u svojevrsnom hepiendu u kojem Ivanova dobrota, proizašla iz duboke vjere, prevladava mračne strane naše svakidašnjice, što je blisko i Medvešekovom svjetonazoru. Doduše, i tekst Uglješe Šajtinca, adaptacija Tomislava Zajeca, a i briljantna režija Renea Medvešeka ne završavaju Huddersfield potpuno jednoznačno i pozitivno, jer ipak ostaje dvojba o tome da li iskupljenje ovom našem društvu može donijeti tek psihički bolesnik (jer se Ivana ipak može i tako shvatiti). Ali to nimalo ne šteti konačnom doživljaju predstave, nego dodatno obogaćuje slojevitost značenja Huddersfielda koji nedvojbeno pripada vrhunskim vrijednostima našeg glumišta.

  
  
  Redatelj: Rene Medvešek
  Adaptacija teksta i dramaturgija: Tomislav Zajec
  Scenografkinja: Tanja Lacko
  Kostimografkinja: Doris Kristić
  Oblikovatelj zvuka: Kruno Miljan
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Izbor glazbe: Rene Medvešek
  Asistentica redatelja: Nika Bokić
  Asistentica scenografkinje: Ana Sarić
  Asistentica kostimografkinje: Marta Žegura
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić 
  
  Glume: Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Robert Budak, Damir Šaban, Filip Nola, Mateo Videk, Tina Orlandini
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. listopada 2018. 

Piše: