Obitelj - mračno ogledalo društva
Zagrebačko kazalište mladih: Juli Jakab, Árpád Schilling i Éva Zabezsinszkij (na temelju originalne ideje i glumačkih improvizacija), Pansion Eden, red. Árpád Schilling
-
Árpád Schilling je već početkom ovog stoljeća i prije navršene tridesete (rođen je 1974.) bio priznat kao jedan od najoriginalnijih europskih redatelja i autora, jer je u teatar ušao naglo i odmah izazvao odjeke i u svojoj domovini Mađarskoj, a i izvan njenih granica. Počeo je sa sedamnaest godina kao glumac, ali je vrlo brzo prešao među redatelje i već prije završetka studija na budimpeštanskoj akademiji osnovao vlastito nezavisno kazalište Krétakör (Krug kredom) - ime izvedeno iz naslova Brechtovog komada, što je samo ukazivalo na usmjerenje prema angažiranom teatru, ali ne i prema nastavljanju brehtijanskog stila u kojem uz pomoć V-efekta glumci prikazuju društvene i političke probleme s odmakom koji navodi gledatelja na razmišljanje. Schilling međutim od početka surađuje s glumcima na konačnom oblikovanju teksta, nastojeći prikazati kako ti problemi djeluju na pojedinca i njegove osjećaje. S Krétakörom je osvojio mnoga priznanja, a s jednom od najcjenjenijih predstava Crna zemlja (FEKETEország /BLACKland), predstavio se zagrebačkoj publici na Festivalu svjetskog kazališta 2007.Iako je u tom razdoblju vrlo uspješno režirao u nekim od najrenomiranijih europskih kazališta, ipak je i dalje zastupao mišljenje da kazališne institucije mogu preživjeti jedino uz stalne mijene i glumačkog ansambla i načina stvaranja predstava, pa je tako 2008. Krétakör iz kazališta transformirao u produkcijsku platformu, okrećući se stvaranju predstava kakvom je primjer i Pansion Eden u ZKM-u. S vrlo uspjelim rezultatom takvog postupka naši su se gledatelji već imali prilike upoznati prošle godine na istoj pozornici prigodom gostovanja cetinjskog Kraljevskog pozorišta Zetski dom s predstavom Dokle pogled seže. Tamo su početak nastajanja predstave bili razgovori koje su u Crnoj Gori dramaturg Bence Biró i dramaturginja i prevoditeljica Kata Gyarmati vodili s istaknutim intelektualcima i brojnim glumcima o temama koje je Schilling izabrao kao bitne za suvremeno društvo, uz želju da ih se sagleda kroz tamošnje specifičnosti. Gyarmati je snimke tih razgovora prevodila, a Biró skraćivao u dramske prizore. Na tom je materijalu Schilling radio s velikim brojem glumaca, da bi na kraju odabrao one koji su se najbolje uklapali u njegovu ideju stvaranja mozaika od dramatičnih pojedinačnih ljudskih sudbina uništenih dehumaniziranom vlašću. Iz toga je ostvario cjelovitu, emocijama nabijenu suvremenu tragediju.
Pansion Eden sličnim postupkom gradi cjelovitu dramsku strukturu u kojoj je ishodište tragična smrt migranata koji su se ugušili u hladnjači tijekom krijumčarenja kroz Mađarsku, a povezanost ugledne obitelji s kriminalcima odgovornima za taj čin ukazuje na deformacije suvremenog društva. Polazeći od toga, Schilling je i u svojoj domovini napravio provokativnu predstavu koja je ipak znatno drugačija od zagrebačke. Ova je nastala na temelju improvizacija koje su prema Schillingovoj originalnoj ideji izvodili glumci ZKM-a, unoseći u odnos prema deformacijama našeg današnjeg društva mnogo emocija i strasti, što su registrirale Kata Gyarmati (u programu navedena kao tumačiteljica) i producentica Ildikó Ságodi. Te su bilješke poslužile redatelju da s dramaturginjama Juli Jakab i Évom Zabezsinszkij uobliči konačnu verziju teksta kojeg su velikim dijelom stvorili glumci, što se naglašava i time što lica komada imaju imena glumaca koji ih tumače.Predstava počinje na potpuno praznoj pozornici postavljanjem velikog stola za proslavu vjenčanja Doris (Šarić Kukuljica), vlasnice tajkunskog, pljačkaškom pretvorbom utemeljenog obiteljskog poduzeća i Zorana (Čubrila), nekadašnjeg ubojice iz Domovinskog rata, a danas uglednog poslovnog čovjeka. On tim vjenčanjem zapravo prisvaja vladanje imetkom obitelji kojoj je to drago, jer on njihovo blago povećava. Svadbeno veselje teče konvencionalno s tek ponekim sitnim detaljem koji može pokazati da se iza uglađenosti kriju isključivo osobni interesi i niske pobude, poput one kada novog partnera Dorisine kćerke Hrvojke (Begović) - novinara Rakana (Rushaidata) prozivaju zbog imena koje nije „naše“. No, svi se takvi detalji potiskuju za volju slavlja, sve dok Hrvojka koja je aktivistica za ljudska prava (a obitelj joj to tolerira kao mladenačku ludost) na mobitelu ne vidi vijest o smrti gušenjem migranata, među kojima ima i djece.
No osim nje, nikoga drugoga ta vijest ne dira, a sebičnost posebno efektno portretira Doris Šarić Kukuljica kao mladenka u godinama koja je konačno dočekala svoje ispunjenje kao žena i ne želi da bilo što naruši njezinu radost. No, postupno se saznaje da je istraga o krijumčarima ljudi doprla i do ove obitelji, istražujući i njihovu upletenost, a ta moguća opasnost narušava privid skladnih odnosa, otkrivajući mračne porive i tajne naizgled respektabilnih ličnosti. Zoran Čubrilo kao Dorisin suprug i novi najmoćniji čovjek u obitelji uspijeva iza suzdržanih gesta i prividno mirnoga govora uz rijetke eksplozije bijesa i prijetnji zavladati scenom kao beskrupulozni mešetar, pokazujući svoju pravu opasnu prirodu jedino kada je to nužno. Jedina koja mu se suprotstavlja izražavajući snažnu glumačku osobnost je Katarina Bistrović Darvaš koja nastoji od propasti spasiti sina kojeg Dado Ćosić efektno tumači kao mladog, razuzdanog bogataša podložnog impulzivnim ispadima. Bez boljeg uzora on nastoji imitirati Zorana, jer ništa drugo niti ne zna. Filip Nola u ulozi Katarininog supruga djeluje kao čovjek kojemu je dosta poslovnih problema te ih sa zadovoljstvom prepušta Zoranu da bi se bavio nečim plemenitijim i pametnijim, ali se zanimljivo transformira u sukobu sa suprugom s kojom više ne dijeli postelju, ali uživa u mladoj djevojci koju dijeli sa sinom Dadom. Uspješno je tumači Tina Orlandini kao lažno skromnu djevojku, spremnu na sve zbog novca i položaja. No, ni ostali članovi obitelji nisu bolji. Mateo Videk karikira studenta u inozemstvu koji se zabavlja a ne uči (groteskno loše recitiranje Rilkeove poezije), ali unatoč tome pozicionira se kao obiteljski intelektualac. Petar Leventić je vrlo dobro odigrao svećenika koji molitvama prikriva ne samo licemjerje i korupciju nego i kockarske dugove, a Edvin Liverić uspješno tumači tipičnog obiteljskog odvjetnika koji za visok honorar održava privid zakonitog obiteljskog poslovanja.Rakan Rushaidat je originalno zamislio oblikovanje novinara kao psa tragača za istinom koji ne bira sredstva (s Hrvojkom je da bi došao do senzacionalnih podataka o obitelji, a ne zbog ljubavi). No, vjerojatno je Schillingova ideja da se poveže glumčeva intima (vidljiva u suzdržanom načinu govora) s emocionalnim odnosom prema obiteljskim, a ovdje to znači i općedruštvenim deformacijama, najviše okrnjila upravo kreaciju ovog velikog glumca. Tih privatnih rečenica, izgovorenih tako tiho da ih gledatelj čak niti u prvim redovima ne razumije, bilo je kod njega najviše. Ipak, zahvaljujući snažnim glumačkim kreacijama taj je prikaz prepoznatljivo tipičnih moćnih negativaca naše današnjice djelovao izuzetno sugestivno. Izvan tipskih okvira ostala je Dorisina sestra i nekadašnja suparnica koja je nakon nesreće ostala u kolicima i bez moći govora, a izvrsno ju je odigrala Urša Raukar koja je pokretima i neartikuliranim glasovima vrlo nijansirano i dojmljivo uspostavljala odnos prema ostalim članovima obitelji, postajući i njenim mogućim simbolom. Na mogućnost takvog tumačenja navodi i prizor koji prelazi u fantastiku, a slijedi nakon većeg - uvjetno rečeno, realističkog dijela predstave. U njemu se sudi Katarini zbog izdaje obitelji, a suđenje vodi Urša stojeći na stolu kao duh obitelji (a možda i anđeo smrti).
Promišljenim miješanjem stilova Schiling Pansion Eden, u kojem je bilo moguće nazrijeti i elemente Krležinih Glembajevih i Viscontijevog Sumraka bogova, uobličuje u neobično kazališno iskustvo i vrlo složenu i originalnu sliku suvremene Hrvatske, predstavu koju svakako vrijedi vidjeti.Redatelj: Árpád Schilling
Tekst: Juli Jakab, Árpád Schilling i Éva Zabezsinszkij (na temelju originalne ideje i glumačkih improvizacija)
Prevoditeljice: Kata Gyarmati I Xenia Detoni
Kostimografkinja: Marta Žegura
Glazba: Nina Perović
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Oblikovatelj zvuka:: Miroslav Piškulić
Producentica: Ildikó Ságodi
Inspicijentica: Petra Prša
Glume: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Dado Ćosić, Petar Leventić, Edvin Liverić, Filip Nola, Urša Raukar, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Mateo Videk, Tina Orlandini
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. siječnja 2019.
Piše:

Kurelec