Posveta kazališnoj umjetnosti
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Pascal Rambert: Glumica, red. Pascal
-
Stotine buketa raznovrsnog cvijeća, na tisuće cvjetova posvuda - a svaki čezne pokazati ljubav i naklonost - takav monumentalni a ogoljeni prostor scene nevjerojatno razigran u svojoj skulpturalnoj kobi; promjenjiv u sugestijama spiritualnosti groblja, začarane šume, glumačke garderobe, bolesničke sobe... Eto, tako Glumica Pascala Ramberta, pisca, redatelja i koreografa dočekuje svoju publiku u zagrebačkome HNK-u. Kao da kaže: Bit će tu svega - grandioznosti i fantazmagorije, povremeno bolne za prihvaćanje.Pascal Rambert - dramatičar, kazališni, operni i filmski redatelj, pripada najistaknutijim francuskim kazališnim umjetnicima našega vremena. Zagrebačkoj publici predstavio se prije nekoliko sezona u ZKM-u naslovima Moj duh i Zatvaranje ljubavi. Njegov je najčešći način rada potpuno autorstvo: režira, koreografira i vizualno oblikuje vlastite drame. Rado piše za točno određene ansamble ili glumce, pa su tako u njegovom impresivnom opusu i djela napisana za ansambl Comedie Francaise, potom za glumice Emmanuelle Beart, Isabelle Huppert, a 2015. Nastaje Glumica za ansambl Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra, onog u kojem je praizveden Čehovljev Galeb. Slučaj je htio da Rambertova Glumica u Moskvi nije postavljena.
I kao po onoj: Nije kome je rečeno nego kome suđeno je, Rambertova Glumica u gipkom i elegantnom prijevodu Zlatka Wurzberga, nakon pariške praizvedbe potkraj 2017., stiže kao treća ovosezonska dramska premijera u zagrebački HNK, a matična kuća najavljuje „melodramu ruskog ugođaja s mnogo suza i cvijeća, iskaza o kazalištu i životu, obožavanju glumaca i kultu umjetnosti“. Rambert dramu locira u fantazijsku Rusiju, kakva (priznali mi to ili ne) očito živi u mašti svakoga od nas, a to ju čini kolektivnim podsvjesnim toponimom. Takva fantazijska Rusija, unutar melodramatske strukture i čehovljanske atmosfere, duhovna je domovina kazališnoj priči o posljednja dva sata života velike ruske teatarske zvijezde Eugenije, uz čiju se samrtnu postelju svode računi nakupljeni tijekom života.
Eugenija je živjela poput svih umjetnika, nije razlikovala poslovno od privatnog. Oprašta se od obitelji uširem smislu, podjednako od krvnih srodnika i od svojih kazalištaraca, svih onih koji su kroz njezin život utjelovili Ljubav u bezbrojnim oblicima. Taj oblik odlaska u smrt, iz opernog u dramski teatar izvanredno pretače Pascal Rambert, interpretirajući iz trećih činova najpopularnijih opera tragediju Puccinijeve Tosce, konačnu spoznaju princeze Turandot, te posljednji dašak Mimi - darovan njenim boemima.Puccinijevu i Verdijevu ludu družinu u suvremenom ruhu Rambert dovodi na našu pozornicu te kroz dramska usta prosljeđuje partituru Glumice u gledalište. Rambert je, ako tako možemo reći, napravio život između usana, život u jeziku. Sve ono što su umirućoj Violetti svirale violine na početku trećeg čina La Traviate, sve što je skrio pogled Grete Garbo u kultnom filmu Dama s kamelijama, sve što je Dumas prešutio u romanu opisujući sobu za odijevanje mrtve zvijezde Marguerite Gautier - Alma Prica iznijela je u uvertiri Glumice u polumraku dvorane. Uvevši nas tako u Eugenijin treći čin, u veliko finale koje nam je svima suđeno, violinska dionica Alme Price do posljednjeg daha maestralno nosi četrnaestočlani ansambl predstave, obuhvativši u raskošnoj punini svaki pojedini odnos kojeg je za života imala Eugenija. Slojevitost tih odnosa Alma Prica s glumačkim partnerima gradi na magičnom i zamagljenom kontrastu, daleko iznad puke cerebralne konstrukcije po kojoj je Eugenija sa svima ponaosob bila i altruistična i posve sebična, sasvim zrela i krajnje površna. Svako dramsko lice unutar ovog komada ujedno igra i lice Ljubavi.
Unutar tog majstorstva lik oca Eugena interpretira Siniša Popović, impregnirajući posljednje sate života svoje kćeri Eugenije najvećom tugom ovoga svijeta, tugom koja zapljuskuje najljepše obale svjetske literature - od Patrokla pa do kralja Leara. Majka Galina Vlaste Ramljak na scenu donosi bazičnu snagu majčice Rusije, kao i kritički osvrt na istu, a njezino lice Ljubavi biblijsko je: ona je strpljiva, sve prašta, sve prihvaća, svemu se nada. Nina Violić kreirala je ulogu sestre Ksenije u maniri što krasi tek iznimne glumačke osobnosti. Započevši monumentalno kao (oprostite!) ruski tenk, ili (ako vam je draže) kao divlji kapitalizam, ona kroz lice ljubavi i raskošne dimenzije uloge ostvaruje luk emocije sve do nježnosti jedne pahuljice što se topi na dječjem dlanu. Domišljati Bojan Navojec ulogom supruga Pavela u publici neprestance budi sitna zadovoljstva, a pravi dramski fluid ostvaruje u suigri s prefinjenom simbolikom kojom Livio Badurina oblikuje Igora, bivšeg Eugenijinog ljubavnika i Ksenijinog muža. Potresnu neumitnost smrti ledenim tonovima što diraju u najdublju intimu dok su istodobno beskrajno odmaknuti na razinu bestjelesnosti, nepogrešivo je kreirala Iva Mihalić kroz ulogu medicinske sestre Ivane. Toplinu istine, hrabrost vjere i pouzdanost mitske veze između smrtnika, raja i umjetnosti, tog neumitnog tkanja kazališnog i besmrtnog života - otjelovili su Damir Markovina kao Svećenik, Dušan Gojić kao Redatelj te Franjo Kuhar kao Eugenijin Glumački partner. Eugenijinu osamnaestogodišnju kći Juliju, koja se potvrđuje kroz mladenačko buntovništvo koliko i kroz činjenicu da nikada nismo dovoljno zreli da prihvatimo majčinu smrt – kreirala je Luca Anić unutar pravog omjera točne glume, umijeća i scenskoga šarma. Na pravi je način „pušten da se igra“ Leonardo Bajić u ulozi malog Dimitrija, desetogodišnjeg Natalijinog sina. Nesigurnost mlađih glumaca Silvija Vovka i Tese Litvan u ulogama Borisa i Svjetlane, mogućnih nasljednika kazališne dive, razumljiva je i prihvatljiva u ovoj velikoj predstavi. Korektno ostvaruju dimenzije oproštaja i budućnosti, a tijekom predstojećih izvedbi lako mogu postići i potrebnu iznijansiranu senzibilnost.
Predstava Glumica repertoarni je zgoditak Uprave zagrebačkoga HNK. Ova je predstava velika posveta kazališnoj umjetnosti, rođena u spoznaji i ljubavi umjetnika Ramberta, baš onako kako je filmskoj umjetnosti svoju ljubav zavjetovao Giuseppe Tornatore filmom Cinema Paradiso. Demistifikacija kazališnog ili filmskog svijeta kod oba ova umjetnika čudesna je na isti način na koji se misterij umjetnosti i rađa. Svi tjeskobni ljudi u prolaznim tijelima kroz Glumicu su osjetili neuhvatljive prostore izvan domašaja zadane realnosti, ako bismo tako mogli opisati katarzu - tu najveću teatarsku i duhovnu moć.Naslov izvornika: Actrice
Prijevod: Zlatko Wurzberg
Redatelj, scenograf i koreograf: Pascal Rambert
Dramaturginja: Sanja Ivić
Kostimografkinja: Anais Romand
Oblikovatelj svjetla: Thierry Morin
Pomoćnica redatelja: Alessandra Calabi
Asistenti scenografa: Vanja Magić, Andrea Lipej
Asistentica kostimografkinje: Mirna MihokovićGlume: Alma Prica, Nina Violić, Vlasta Ramljak, Siniša Popović, Livio Badurina, Bojan Navojec, Iva Mihalić, Franjo Kuhar, Dušan Gojić, Damir Markovina, Silvio Vovk, Tesa Litvan, Luca Anić, Leonardo Bajić
© Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2019.
Piše:

Lampalov Mićunović