Francuski prijevod Držićeva Skupa
Marin Držić,Skup - La comedie de l avare, prijevod Nicolas Raljević, Dom Marina Držića, Dubrovnik, 2018.
-
Dom Marina Držića predstavio je u okviru kulturnih programa Feste sv. Vlaha, dan nakon blagdana sveca zaštitnika Dubrovnika koji je ove veljače slavljen 1047. put, novi naslov svoje izdavačke djelatnosti - komediju Skup Marina Držića prevedenu na francuski. Proteklih nekoliko Držićevih obljetnica, posebice u Dubrovniku, redovito su donosile raznovrsno štivo Vidri posvećeno pa je tako i cijela 2017. godina, kao nigdje drugdje u Hrvatskoj, protekla u različitim povodnim sadržajima obilježavanja 450. godišnjice smrti Marina Držića. Među raznovrsnim programima kojima je najčešće tek priziv Dum Marina i njegova djela pa i života bio izgovorom za brojne izložbe, likovne i crtačke ilustracije, izvedbene prigodne programe i površna posezanja kojima je bojana dubrovačka kulturna razglednica, Dom Marina Držića objavio je knjigu Pjesni ljuvene – Ljubavne pjesme Marina Držića koju je priredio akademik Luko Paljetak - autor također te godine objavljene knjige E, ali si čovjek, ali si ljud? (studije, članci i natuknice o Marinu Držiću) u izdanju Naklade Bošković iz Splita. Podsjetimo, Paljetak je autor slikovnice Marin Držić na hrvatskom i engleskom u izdanju dubrovačke Matice, ali i dvotomnog izdanja Marin: roman o Držiću (2011.) u izdanju Profila. Posebnost novog izdanja Držićevih Pjesni ljuvenih je što ih je Paljetak „prenio na suvremeni hrvatski jezik“.
Dubrovački ogranak Matice hrvatske iste objavljuje Držiću posvećeno posebno izdanje svoga časopisa Dubrovnik, nakon serije tematskih cjelina o Držiću na svojim stranicama 2008. godine uz polustoljetnicu rođenja velikog komediografa. Pojavljuju se nove slikovnice, bojanke i razni drugi izdavački izgovori kojima je veliki komediograf bio povod. Nasreću, bilo je i ozbiljnih, važnih i vrijednih izdavačkih prinosa pa je tako ista obljetnica, ali s datumom izdanja 2018., označena i obilježena vrijednim „librom“, Držićevim Dundom Marojem prevedenim na engleski jezik. Taj prvi engleski cjeloviti prijevod Držićeve komedije predgovorom je popratio Luko Paljetak, a pogovorom prevoditelj Filip Krenus. Knjiga je predstavljena u Dubrovniku, ali i u Conway Hallu u Londonu i Bruxellesu i drugdje i važan je iskorak u novom prepoznavanju Držićeva komediografskog umijeća izvan naših granica. „Kao prevoditelj koji je, eto, i glumac, u svemu što radim iznalazim teatralnost. Sve moje odluke u korijenu imaju samo jednostavan razlog, a taj je da je ovaj tekst namijenjen izvedbi na engleskom jeziku.“ – naznačio je u predgovoru svoga prijevoda Filip Krenus. Podsjetimo i na po svemu raritetan izdavački izazov Ogranka Matice hrvatske u Dubrovnika 2008. s objavljenom knjigom prijevoda Dunda Maroja na 18 jezika, i na esperanto, s izuzetno složenim i zahtjevnim uredničkim marom Luka Paljetka koji je na ovom izdavačkom projektu radio tri godine. Predstavljanje knjige u atriju Kneževa dvora tog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, izborom predstavljača, glumaca i glazbenika, bila je još jedna inspirativna posveta velikom komediografu uz 500. obljetnicu njegovog rođenja.
Dom Marina Držića, u slijedu najavljenih objavljivanja prijevoda Držićevih komedija na strane jezike, nastavio je tako svoju hvalevrijednu praksu pa je tako obogatio i ne samo domaću izdavačku scenu novim prijevodom jedne Držićeve komedije, nakon Dunda Maroja, najigranije na hrvatskim pozornicama. Skupa je preveo Nicolas Raljević koji živi i radi u francuskom gradu Reuil-Malmaisonu koji je od 2011. Grad-prijatelj Dubrovnika. Tako je dosadašnja suradnja dvaju gradova obogaćena ovim vrijednim izdanjem, a sam događaj njenog predstavljanja u predvorju Kazališta Marina Držića bio je tim i mnogo više od samog protokolarnog susreta gradonačelnika Dubrovnika Mata Frankovića i zamjenika gradonačelnika Rueil-Malmaisona Philippea Trotina.
Nicolas Raljević do sada je na francuski jezik preveo preko četrdeset naslova hrvatskih pisaca, među kojima su Krleža, Strozzi, Matković, Galović, Kamov, Feldman, Gavran i Šoljan. U sklopu svoje izdavačke kuće Prozor objavio je Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže, Amerikansku jahtu u splitskoj luci Milana Begovića i Dubrovačku trilogiju Iva Vojnovića. U predgovoru francuskog prijevoda Skupa (Skup. La comédie de l'avare) Lada Čale Feldman zapisuje: „...Valjalo bi prije svega Skupa smjestiti u njegovu književnopovijesnu nasljednu liniju, koja vodi od Plautova Eukliona preko Shakespearova Timona Atenjanina i Shylocka, do Moliérova Harpagona, najpoznatijeg škrca europske dramske književnosti... Zanimljivo je naime uočiti da su se oba komediografa, uza sam oslonac na talijansku komediju onoga vremena, pokazala srodnog instinkta u svojem ukusu za antičke autore, jer su obojica slijedila ne samo latinske uzore – Plauta prije nego li Terencija – nego i iste Plautove komedije, Aululariu i Amfitriona koje talijanski autori ili nisu prerađivali, ili su ih prerađivali na znatno drugačiji način... Poput međutim Molièrea koje stoljeće i pol kasnije, Držić je u Plautu prepoznao prije svega jezičnu bujnost i dramaturšku ingenioznost – njegove igre riječima, njegovu podatnu komičku strukturu, koja je omogućavala gotovo beskrajno bogatstvo kombinacija, kao i njegov kazališni potencijal, otvaranje glumačkoj igri i komunikaciji glumca s publikom. Skup dokazuje tu produktivnu vezu s tradicijom i propulzivnošću Plautova teatra više nego bilo koje drugo djelo koje nam je Držić ostavio.“Praizvedba Skupa bila je 1555. godine, kada je „komedija prikazana na piru Saba Gajčina“ a koja je, ističe Držić u prologu, već upisana u „librima starijima neg je staros“. Odigrala ga je kazališna družina Njarnjasi s prološkim amblematskim zagovorom svekolikih višeznačnosti: „...i tko hoće znat koji je ovo grad koji se ovdi vidi, ovo je Njarnjas-grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi mu gospoduju, Njarnjasi mu su i zakone dali. Ovim se gradom ide u kapah, u plaštijeh; u ovomu je gradu svaka liberta“. Zasigurno je Nicolasu Raljeviću bilo vrlo zahtjevno prevesti sve Držićeve leksičke i svake druge aluzije pa mu, ističe Lada Čale Feldman: „valja zahvaliti ne samo na načinu na koji se izbavio iz nekih prevoditeljskih slijepih ulica nego i na svim objašnjenjima kojima je obogatio svoj francuski prijevod“. Na francuski je već preveden u skraćenoj i prerađenoj verziji Dundo Maroje, pa je tako i Charles Bene 1996. preveo samo Prolog Dugog Nosa, ali ipak sve zajedno ide u prilog važnosti i značaju na francuski jezik prevedenog Skupa, što će omogućiti ne samo eventualna uprizorenja nego označiti novo razdoblje proučavanju francusko-hrvatskih književnih, kazališnih i svakih drugih kulturnih odnosa. Ovo izdanje Doma Marina Držića, koje za nakladnika potpisuje Nikša Matić, nastavak je - kako je nekoliko puta uz predstavljanje knjige istaknuto, „brendiranju Držića u Molièrovoj zemlji“. Istim povodom, Nicolas Raljević je u Dubrovniku najavio i skori završetak francuskog prijevoda integralne verzije Dunda Maroja i ne samo kao novi iskorak njegove nakladničke kuće nego i kao važan kulturni događaj i novi prinos prevođenju cjelovitih verzija Držićevih djela na svjetske jezike i, za očekivati, njegovu veću prisutnost na suvremenoj europskoj kazališnoj sceni.
© Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr,18. veljače 2019.
Piše:

Mojaš