Obilje stereotipa i karikature
Koprodukcija: Teatar Puna kuća, Teatar EXIT i Gradsko kazalište Sisak; Rosie Kugli Dvije crte plavo, red. Frana Marija Vranković
-
Neplanirane trudnoće pojava su raznolikih, uglavnom po trudnicu traumatičnih iskustava. S druge strane, činjenica takve trudnoće i njezine implikacije često ostaju izvan domene socijalno prihvatljivih tema – ono nešto o čemu je najbolje ne govoriti Jer se doživljava kao sramotno, problematično, socijalno isključivo, ako proizvoljno gradiramo moguće oblike uobičajenih reakcija okoline. Trudnice tako ostaju bez podrške, bez mogućnosti obraćanja nekome povjerljivom i otvorenom za iskren razgovor i pomoć u donošenju odluka. A sve zbog socijalne neprihvatljivosti situacije u kojoj su se našle, zbog najčešće neizravne no ipak prisutne i psihički zasigurno vrlo neugodne traume koju takva pozicija sa sobom nosi. Sve spomenuto tema je predstave Dvije crte plavo, nastale u koprodukciji Teatra Exit, Gradskog kazališta Sisak i Teatra Puna kuća. Prema tekstu Rosie Kugli, dramaturgiju i režiju potpisuje Frana Marija Vranković, a igraju Sara Moser kao maturantica Vita Mayer koja saznaje da je trudna, te Svetlana Patafta u brojnim ulogama (majka, liječnica, prijateljica, teta…) koje bi se kolektivno mogle obuhvatiti dramaturškom funkcijom koju nose – prikazivanjem društvene reakcije.Dvije crte plavo predstava je koja ima jasnu namjeru – poučiti i zabaviti. Edukativna komponenta, razvijanje kritičkog pogleda na fenomen (maloljetničkih) neplaniranih trudnoća, središnja je za predstavu, o čemu svjedoči i suradnja sa školama ali i strukturirani razgovori nakon predstave, tijekom kojih pod vodstvom psihologa iz Udruge Korak po korak publika razgovara o viđenome. Takav pristup, u kojem će predstava biti prvenstveno edukativno, onda zabavno, ali ponajviše poučno djelo, u ovoj je produkciji donio dvojake rezultate. Dvije crte plavo pametna je predstava, koja je dobro identificirala problem kojim se bavi, jasno ga kazališno artikulirala i omogućila vrlo izravnu komunikaciju s publikom koja se u događajima na sceni (ili barem generacijskim okruženjem u koji su smještene) može prepoznati. I to je pohvalno, bez obzira na moguće različite rezultate razgovora i dosege predstave s različitim publikama (na viđenoj je izvedbi taj dio funkcionirao vrlo dobro, uz primjetne reakcije tijekom predstave i zanimljive, nimalo namještene komentare srednjoškolaca iz publike).
No riječ je ipak o dominantno izvankazališnom kontekstu predstave. Ono kazališno u njoj funkcionira podosta lošije, vjerojatno kao posljedica potrebe za ostvarivanjem atraktivnosti (i posljedičnog poučavanja) ciljane publike. To rezultira obilnim korištenjem izvedbenih i dramaturških prečaca poput stereotipa i karikature, kojima se obilno služe i glumice, pa je Vita predstavljena kao sasvim tipična odlikašica u situaciji otkrića trudnoće i time izazvanih dvojbi, njezin (bivši) dečko i otac djeteta Ogi, koji se ne pojavljuje na sceni, odgovara tipu neodgovornog tinejdžera koji u trenutku kada ga Vita nazove kako bi mu priopćila vijest o trudnoći već provodi vrijeme s drugom djevojkom, do reakcija različitih bliskih osoba iz okoline, a koje su u inače tehnički okretnoj i spretnoj interpretaciji Svetlane Patafta svedene na predstavnike društvenog nerazumijevanja, bez pokušaja izgradnje karaktera. U trenucima kada predstava skreće iz dominantno poučnog no teškog tona Vitinog suočavanja s nenadanom trudnoćom, pojavljuju se i elementi humora u uočljivoj karikaturi i vrlo jednostavnim, lako pamtljivim replikama, često temeljenima na načinu govora i doskočicama kakve bi se u uobičajenoj predodžbi trebale pripisivati mladima. Slično je i s kostimografijom Ane Filipović-Srhoj, ograničenoj na ono što bi tipično obukli oni koji se u dotičnom trenutku pojavljuju na sceni - od prijateljice preko mame do liječnice.Cjelina predstave Dvije crte plavo zapravo pokazuje sve bitne značajke djela ovog tipa, koje je ipak prvenstveno i ponajviše usmjereno edukaciji svoje publike. Jasne dramaturške linije omogućuju lako prepoznavanje i identificiranje problema uz nenametanje stava, no rezultiraju prečacima u izvedbi i svođenju predstave na sličice iz života svedenog na ono tipično u njemu, čime likovi zapravo bivaju sredstvo identifikacije problema kojim se predstava bavi a ne cjeloviti karakteri. Sve to ima smisla kao kazališni poticaj na razmišljanje i detabuiziranje problema maloljetničkih i nenadanih trudnoća i osoba koje su se, najčešće spletom okolnosti i neznanja, našle u njima te je osobito pozitivno što, unatoč potencijalno kontroverznoj temi dalekosežnih implikacija za svaku osobu koja se nalazi u sličnoj situaciji, ne nameće stav nego potiče na dijalog, slobodno iznošenje stavova u razgovoru nakon predstave i suočavanje razmišljanja o mogućim rješenjima. Poticaj na dijalog i pouka su ostvareni, ostvarena je donekle, iako na vrlo jednostavnoj razini, i zabava publike, no sve je ostalo u okvirima u kojima su kazališna izražajna sredstva podređena ostvarivanju edukativne zadaće djela.
Režija: Frana Marija Vranković
Kostimografija: Anamarija Filipović – Srhoj
Dizajn svjetla: Dragan Micić
Stručne suradnice iz područja maloljetničke trudnoće: Silvija Stanić, Nives Šikanić Dugić, Marina Trbus
Glas: Goran Grgić
Glume: Sara Moser i SVetlana Patafta
© Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. veljače 2019.
Piše:

Žganec-Brajša