Ostvarena sinergija

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Vladimir Nazor, Voda, red. Matija Ferlin

• 
  
  Ansambl Hrvatske drame u suradnji s članovima Baleta Svjetski je dan voda prigodno obilježio premijerom predstave Voda Matije Ferlina, koja i godinu dana nakon prve izvedbe osvaja srca gledatelja. Temeljena na istoimenoj autobiografskoj pripovijetki Vladimira Nazora iz zbirke Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Voda je prvenstveno namijenjena mladima, no u ovoj će izvrsnoj režiji uživati gledatelji svih uzrasta.

  Pripovjedač (Aleksandar Cvjetković) otvara predstavu dijelovima pripovijetke, čime čak i najmlađe gledatelje jasno uvodi u dramski svijet koji prikazuje goli i suhi brački okoliš. Tijekom predstave također pomnije opisuje stanje okoliša, životinja i likova, čime se uspješno upotpunjuje scenski prostor i dodaje dimenzija postojećim scenskim elementima. Ljeta u Dalmaciji nerijetko su iznimno suha i vruća, a velika je suša još jednom pogodila Velo Misto u kojem se odvija radnja te kiše nije bilo tri mjeseca. Nedostatak vode i posljedice suše osnovni su motivi predstave, a u pozadini se istovremeno odvija i druga radnja, čiji rasplet također neposredno ovisi o kiši odnosno vodi.
  
  Gledatelji prate dječaka Vladu (Jelena Lopatić) koji bi najesen trebao poći u školu u grad, no njegov odlazak ovisi o vodi i plodovima očevih (Dean Krivačić) vinovih loza i maslina. Unatoč velikoj žegi, život na otoku određeno se vrijeme odvija uobičajeno, dok otočani imaju vjere u dolazak bunar-lađe koja bi im donijela vodu i napojila narod, stoku, ali i isušenu zemlju. Što više vremena prolazi, to otočani više gube nadu i očajavaju, što ih čini nepromišljenima, iracionalnima i destruktivnima. Jedini koji uspijevaju zadržati hladnu glavu su Vladina majka (Marija Tadić) i otac, koji je zaslužan za brojne pokušaje mirenja otočana. Poludjeli od žeđi, otočani napadaju jedni druge te naposljetku i sami sebe sabotiraju sebičnošću i gotovo animalističkim strahom pred ponovnim gubitkom vode. Veliku ulogu u predstavi, ali i pripovijetki ima i vjera, odnosno fratar kojeg je utjelovio izvrsni Edi Ćelić, a čije su propovijedi nerijetko kataklizmičke te evociraju biblijsku priču o Noinoj arci, odnosno o Velikom potopu koji je Bog poslao na zemlju da kazni pokvarene ljude, što se može primijeniti i na radnju Vode.

  
  
  Ponajprije je važno spomenuti sinergiju dvaju ansambala koji tijekom predstave brišu granice između glumaca i plesača. Predstavu nosi stoicizam Vladina oca, suprotstavljen dječjoj zaigranosti i nevinosti samog Vlade. Dean Krivačić je, uz Jelenu Lopatić, najjača karika ove glumačke podjele te je potrebno pohvaliti njegovu izvrsnu interpretaciju umornog, no uljudnog i plemenitog otočnog muškarca koji je sličnu sušu već doživio te želi poslati sina u školu kako bi ga spasio od surovog otočkog života. Jelena Lopatić uvijek je izvrsna pri interpretaciji dječjih likova i likova za djecu te publiku osvaja naivnošću, zaigranošću te dječjom čistoćom i neiskvarenošću. Iskrena interpretacija dvaju glavnih glumaca čini odnos Vlade i njegova oca uvjerljivo toplim, prisnim i punim razumijevanja, čak i u najtežim trenucima.
  
  Od ostalih je glumaca Hrvatske drame važno spomenuti i Mariju Tadić, koja ponajprije osvaja besprijekornom dikcijom i nehinjenom glumom te Jasmina Mekića, koji je utjelovio lik mladog derana Košće i na scenu uspješno prenio Košćinu sklonost nestašlucima i manipulaciji te njegovu drskost i nepoštenje. Mekićeva sposobnost potpunog uživljavanja u ulogu i njezinog dubokog proživljavanja jedna je od njegovih najvrjednijih glumačkih odlika, što ga čini neizostavnim članom ansambla HNK Ivana pl. Zajca.

  No, najveća snaga Vode nije u glumačkom ansamblu nego u suptilnim nijansama koreografije, scenografije i kostimografije, što predstavu čini posebno dojmljivom. Dinamika između likova i cjelokupna dramska napetost naglašena je pomno promišljenim scenskim pokretom za koji je zaslužan Matija Ferlin. Prvenstveno je potrebno pohvaliti maštovitu uporabu drva za imitaciju udaraca kopita te kretanje članova Baleta koji su uprizorili uvjerljive ovce iz čijih se pokreta može razabrati nemoć, slabost i nepopustljiva, gotovo bolna žeđ. Također, Voda nije nepotrebno zasićena glazbom koja bi pratila zbivanja na sceni nego su otočki duh i ondašnje prilike utjelovljeni suptilnim zvukovima poput zvona na ovcama, kapanja vode, udaraca kiše, a naposljetku i tuče te popratne glazbe u izvedbi riječke skupine Marinada, koja naglašava kritične trenutke predstave ali ne preuzima kontrolu nad njima.
  
  Dijelom predstave dominira i liturgijsko pjevanje otočana koje dodatno evocira duh primorskog sela ljeti te gledatelji gotovo da mogu osjetiti miris soli i otočnu žegu. Scenografija (Mauricio Ferlin) je jednostavna te, uz kombinaciju svjetala (Alan Vukelić) stvara izrazito jasan i realan dojam ljeta, vrućine i žege, što ni publiku ne ostavlja imunom na žeđ tijekom predstave. Scenografsko rješenje oštrih linija koje se proteže na nekoliko razina podsjeća na grube linije golog i suhog otočkog kamena, a plava pozadina najprije predstavlja more i dodatno lokalizira predstavu, no naposljetku se pretvara u tamno platno na kojem se prelijevaju boje nadolazeće nevere.
  
  
  
  Za kostimografiju su zaslužni Matija Ferlin i Desanka Janković te se ona sastoji od vunenih kostima za ovce te crne odjeće otočana, što ističe njihovu svojevrsnu korotu zbog svega što će izgubiti tom sušom. Također, jednaki kostimi prikazuju jednakost svih otočana, neovisno o njihovim motivacijama te njihovo siromaštvo, bogobojaznost i ništavnost u odnosu na veliku silu vode. Važno je naglasiti i da jezični izraz prati samu pripovijetku te se pripovijeda standardnim hrvatskim jezikom, dok otočani uglavnom međusobno razgovaraju na čakavštini. Iznimno se Vladina obitelj sporazumijeva na standardnom hrvatskom jeziku, čime ih se dodatno distancira od otočana, ponajprije svojom uljuđenošću, razumom i razboritošću, a potom i odlukom Vladina oca o Vladinu školovanju u gradu unatoč lošoj berbi.
  
  Voda riječkog HNK Ivana pl. Zajca idealna je predstava za prve kazališne korake djece i mladih, koja ih u svijet dasaka koje život znače uvodi toplom, no napetom pričom o ljudima i prirodi te može poslužiti kao odličan intermedijalni popratni materijal uz osnovnoškolsku lektiru. No, namijenjena je svim generacijama jer je Voda, poput mnogih Nazorovih djela, duboko utisnuta u kolektivnu svijest žitelja primorskih te otočnih gradova i mjesta koji su s vodom rasli i odrasli.

   

  Redatelj i koreograf: Matija Ferlin
  Autor adaptacije i dramaturg: Goran Ferčec
  Scenograf: Mauricio Ferlin
  Kostimografi: Desanka Janković / Matija Ferlin
  Glazba: Marinada
  Dizajn svjetla: Alan Vukelić
  Asistentica koreografa: Roberta Milevoj
  Jezična savjetnica: Zrinka Kolak Fabijan
  Vokalni savjetnik: Igor Vlajnić
  Inspicijentica: Sandra Čarapina

  Glume: Jelena Lopatić, Dean Krivačić, Marija Tadić, Jasmin Mekić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Denis Brižić, Anastazija Balaž, Nikola Nedić, Edi Ćelić, Anca Nicoleta Zgurić, Ksenija Krutova, Andrei Köteles, Daniele Romeo, Nika Lilek, Michele Pastorini, Ali Tabbouch

  
  © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2019.

Piše: