Smrt vlastele i smrt budućnosti

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Ivo Vojnović, Suton, red. Ivica Boban, 18. travnja 2019.

• 
  
  „Već je gotovo zamorno isticati da je Vojnović pjesnik Dubrovnika, ali ta stara tvrdnja vrijedi ne samo kao ključ za najbolje shvaćanje njegovih djela, pri čemu procjena ovisi o stupnju udaljenosti ili blizine odabrane teme i Dubrovnika kao konstante sine qua non. Nitko, naime, u hrvatskoj književnosti ni prije ni poslije Vojnovića s tolikom slašču i bolom (croce o delizia!) znao i htio, žudio i morao i uspio tako samomučilački opjevati i iskazati, uobličiti i posvojiti biće ništavila, čeznuća i iščeznuća oličeno u slici najdražega mu Grada s kojim se on, onako podvojen svakim svojim dijelom (iako, na žalost, ne i svakim svojim djelom) uspio stopiti kao s vlastitim tijelom u kojem duša trepereći klikće, uzliječući pada, sumnjajuć' vjeruje.“,  piše to akademik Luko Paljetak, i sam Dubrovčanin u svom predgovoru  Ivo Vojnović Izabrana djela I-II u izdanju Matice hrvatske 2003.

  I nastavlja: „Prvi put, nakon dječačkih dana, u Dubrovnik je došao 1891. I tu radio sve do 1889. U tom razdoblju nastale su prve pjesme iz Lapadskih soneta (prvotno nazvani „dubrovački“), zatim Gundulićev san (1893) i za nj prijelomni Ekvinocijo, praizveden u Zagrebu 30. listopada 1895.  Tada se u njemu javila i prva zamisao o Sutonu, koji je isprva namjeravao nazvati – Sjene. Objavio ga je 1900. I dodao mu prvi čin buduće trilogije – Allons enfants!... (1901.) a zatim i Na taraci, te je tako čitava trilogija (htio ju je nazvati Suton; Vojnović je naime uvijek dugo tražio/osluškivao pravi naslov svog budućeg djela) izašla u Zagrebu 1903. godine. „

  Iako tematski i žanrovski heterogena opusa, s obilježjima dezintegracije realizma, simbolizma moderne na vrhuncu stvaranja te s tragovima avangardnih postupaka, Vojnović je najprepoznatljiviji po naraciji osobnoga iskustva, osobito dramskom evociranju političkoga, kulturnoga i civilizacijskoga nasljeđa Dubrovačke Republike, po kojem je nerijetko i nazivan najboljim i najkompletnijim dramskim piscem hrvatske moderne. Autor je vjerojatno najopsežnije korespondencije među hrvatskim piscima (više od 2350 pisama; tiskano u trima knjigama Pisma Iva Vojnovića. Zagreb—Dubrovnik 2009), a jedno je pismo   kako to stoji u opsežnoj i vrlo bogatoj programskoj knjižici poslužilo kao promemorija za premijernu izvedbu Sutona u režiji Ivice Boban u Kazalištu Marina Držiča kako smo to imali prigodu  premijerno gledati u cetvrtak, 18, travnja.

  Uz više ili manje poštivanja pisma pronadjenog 2009. u Zadru, Ivica je Boban ovom kultnom tekstu Iva Vojnovića za svoju dramsku inscenaciju Sutona, drugog od sveukupno tri dramoleta spojena u cjelinu Dubrovačka trilogija,  kojom Vojnović začudnim dramskim osluhom propasti Dubrovačke Republike i pojedinačnih sudbina njezina plemstva, govori o propasti bivšeg bez mogućnosti budućeg svijeta u kojem nasljedovane vrijednosti mogu opstati, redateljski pristupila posve „icicovski“.

  
  
  Poštujući Vojnovićev pathos svojim je redateljskim rukopisom koji uz sve Pismom zadane vojnovićevske sutonske sunčane pojavnosti, kao snažne vanjske manifestacije doba dana i doba vremena, koristi snažno naglasivši svjetlost sumraka, sutona u Gradu, Republici i nemaloj još opstajućoj vlasteli u salonu posljednjeg Kneza Nikše Beneše na Pustjerni,  uz „zvono zvona što  pozdravlja Gospu“ kako bi svako pojedino lice posvjetlila ili izsvjetlila do maksimalne mu zadanosti na sceni. I sve to dodatno, svojstvenim joj koreografskim umijećem, preciznošću scenskog pokreta glumaca ulaštila i naglasila unutarnje vreline i izvanjske hladnoće izraza dubrovačke vlastele. Uz pomoć doista izvanrednog autorskog tima ove scenske inscenacije Sutona dozvala je Vojnovićevske podvojene ljutnje i slutnje, žrtve i nostalgije za vremenom za kojim je doista trebalo žaliti. Bilo da je riječ o svijetu koji je nestao Padom Republike, bilo onim koji je tek naizgled živo i u kojem se „vlastela imadu ponosit svojom mizerijom. Iako je Dubrovnik u sužanjstvu i oni su u tuzi“. Čuvajući svoje kulise, nekrofilijskom ljubavlju održavajuči svijet kojeg nema Suton je Vojnovićev ali i Suton Ivice Boban mjesto istinske smrti Dubrovačke Republike, smrti vlastele ali i smrti budućnosti.

  (Možda i smrti naše suvremenosti ili svevremenosti, one poveznice stoljeća koja su izumrla i više ih nema, a nema ih, ili je sve manje onih koji će ih nasljedovati). Republika i Republika u bliskom srazu umiranja i izumiranja.

  Iako je Dubrovačka trilogija bitno i prevažno obilježena Lapadskim sonetima, Na Mihajlu i Preludijem, redateljica je Ivica Boban, kao svojevrsni, prolog Sutonu na sceni Marina Držića uvela dosad neizvođen Konteov sonet Utjeha napisan 1898. također iz Soneta, kojeg je posve školski izrecitirao Branimir Vidić, ni na koji način ne pomažući potom viđenoj sjajnoj režiji. Dapače. I bez  Utjehe, i bez sljepila ,posve je jasna Vojnovićeva ovisnost o Dubrovačkoj Republici kao i nepovratnost prošlog vremena, a predstava bi sama nježno ali i snažno tkala svoje niti suđenica zatočenih u puste Benešine dvore. 

  
  
  U drugi dramolet,  posve ženski komad koji političkoj i materijalnoj smrti Republike na smrtni odar prinosi i neplodnost, nerađanje preostalih vladika dubrovačkih.  Vlastelina više nema, a brakovi s bogatim pučanima nisu bili dopušteni u nestalom svijetu, pa onda ni u ovom kojeg još uvijek naizgled žive Mara Benešina i njezine tri kćeri Benešice, njegujući njegove mrtve i davno iščezle navade, uz pomoć tek dva stara,  išumijehala vlastelina.
  
  Iako se čini da se o propasti i izčeznuću Republike i nema puno novoga za reći, svakako se ima puno toga za vidjeti, čuti, (na)slutiti i osjetiti, pokazala nam je to ova premijerna izvedba  Sutona. Uz izvrsnu režiju i koreografiju Ivice Boban, svakako treba izdvojiti fantastičnu glazbu skladatelja Damira Šimunovića, koja se svojim notama dostojno nosila s Konteovom dramom ljubavi i smrti. Tu su i izvrsni kostimi Doris Kristić, koja svakom svojom kostimografijom Vojnovićevih djela uvijek iznova kroji prave tonove i prave nijanse. Scenografija Marina Gozzea ističe se praznim okvirima prastarih portreta koje izvanredno uspješno koristi oblikovatelj video projekcija „puneći ih“ i prazneći duhovima prošlosti. Jednako je fascinantna projekcija niti  triju sestara suđenica po gradskim mirima kao i niz slika iz daleke nam prošlosti Republike. A oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec doista je znalački  je scenom nosila svjetlost, sjene i mrak.

  
  
  Izbor Izmire Brautović za ulogu Mare Beneša,  dubrovačkoj kazališnoj publici poznatoj po komičnim ulogama,  pokazao se odličnim jer je glumica precizno  i umiješno , izrazila i moć i nemoć majke, tugu i lažnu radost, i majčinsku brižnost i majčinsku okrutnost koja oduzima pravo na život svojim kćerima. Mirej Stanić kao Made , najstarija od tri sestre, Klotho,  "predilica", sjajno je pristala započeti presti niti svog jalovog života, tješeći se bijegom u prošlost. Jednako kao i Glorija Šoletić, u ulozi Ore, Lahesis , koja prede nit i koja čuva nestali život.  Dvije ga sestre žive sjećanjima i snovima, plešuči menuet sa prestarjelim Sabom ili prepričavajući zgode s nekadašnjih zabava posebno one o Karlu Kvintu s kojim im je majka balala  kontradancu.

  Nika Lasić, zaljubljena najmlađa sestra, posljednja koja još može začeti život, izvanredna i u ljubavi i u odricanju od nje. S pravom mjerom strasti i pomirenja odlučuje da kao i tetka njenog oca, Marija Orsola Bobali, ode u samostan i "načini se dumna" jer "mora umrijeti svijetu, kad već ne može životu". Atropos kida nit i određuje smrt. Konačnu smrt kuće Beneša i konačnu smrt Republike. Srđana Šimunović kao Kata, djevojka u Mare Beneše igrala je prenaglašeno stereotip Župke, što nikako ne priliči Benešinu dvoru, jednako kao i  Zdeslav Ćotić u ulozi trgovca Vasa. Gost iz Splita, Mijo Jurišić izvrstan je bio kapetan pomorski Lujo Lasić beznadno zaljubljen u Pavlu, koju još jednom uzaludno prosi.

  Vlastela dubrovačka, Luco Orsatov Volco i Sabo Šiškov Prokulo, Hrvoje Sebastijan i Branimir Vidić, dvije su karikaturalne minijature, dva su živa mrtvaca, iskrivljenih, izopačenih tijela, koja svojim dijalozima i kretnjama donose smijeh. Ali, neki čudni, tužni smijeh. Leden poput bure na Mihajlu.   
  
  Redateljica: Ivica Boban
  Scenograf: Marin Gozze
  Kostimografkinja: Doris Kristić
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovatelj video projekcija: Ivan Lušičić LikBI
  Jezična savjetnica, asistentica redateljice: Srđana Šimunović
  Inspicijentica, šaptačica: Anita Bubalo
  
  Glume: Izmira Brautović, Mirej Stanić, Glorija Šoletić, Nika Lasić, Srđana Šimunović, Hrvoje Sebastijan, Branimir Vidić, Mijo Jurišić, Zdeslav Čotić
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 6. svibnja 2019.

   

Piše: