Susret suspregnutih nesavršenosti

Teatar EXIT Zagreb: Susret, red. Nina Mitrović



  • Dramski tekst Susret Nine Mitrović, za koji je autorica 2009. dobila Nagradu Marin Držić a od tada je izvođen u Sloveniji i Londonu, hrvatsku praizvedbu imao je u Studiju Exit, komornoj sceni zagrebačkog Teatra Exit, u autoričinoj režiji. Otac i sin, nakon niza godina izostanka svake međusobne komunikacije, silom životnih okolnosti - jer otac saznaje kako je teško bolestan, susreću se u očevu stanu i započinju dug, turoban i grčevit, suspregnut i težak, neugodan razgovor o prošlosti; odrastanju i očevom (ne)postojećem odnosu prema vlastitoj obitelji. Tema je, dakle, univerzalna, česta i toliko puta već obrađivana, posebice u literaturi, na filmu i u kazalištu. Psihologija likova, odnos potisnut nemogućnosti rješavanja i opterećen ukorijenjenosti u nepovratan izostanak očinske ljubavi, kondenzira se u susretu na koji su ih nagnale okolnosti.

    Ipak, Nina Mitrović, kao i u svojim ranijim tekstovima, ne pokazuje znakove straha od univerzalnosti, koji bi njezino pismo odveli u pokušaje originalnosti pod svaku, a najčešće cijenu loše realizacije. Upravo suprotno, Susret se gradi na tom univerzalnom tematskom određenju, nerazriješenom, u njihovim osobnostima, potisnutom odnosu oca i sina. I njihovom susretu, u kojem kao da je od prvoga trenutka obojici jasno kako je za rješenje prekasno. I ono se ne nudi, ne pokušava se prisutnu napetost između oca i sina, prvotno prigušenu a kasnije sve jasniju, no koja nikad ne prelazi u otvorenu agresiju, nečime razriješiti. Osim odlaska. Nakon kojega je sve onako kako je i bilo, osim što se odnos razmotao, prikazao, prsnuo pred gledateljima. I ostao jednako turoban, nerazriješen i nerazrješiv. Oblikovanje napetosti u Susretu vrlo je precizno, domišljato i u potpunosti proizlazi iz likova, njihovog profila, za koji djeluje kako su ga na scenu donijeli, a sada ga na njoj odmotavaju, prikazuju i sukobljavaju.



    Otac je čovjek koji sam sebe smatra savršenim, osobom bez slabosti, a slabosti su sve ono što iz nekog razloga on smatra poročnim i nedostojnim snažnoga muškarca. Dakle, sve što omogućuje angažiranje, a kamoli pokazivanje emocija. U očevom svijetu, emotivnosti i emocionalnosti zabranjene su, imaju predznak nečeg što je u opreci koju sam postavlja za slabiće, a ne snažne muškarce poput njega. Ti muškarci kroz život moraju prolaziti bez pokazivanja emocija, a to vrijedi i za vlastitu kuću. Obitelj, djeca, lišeni su zbog toga roditeljske ljubavi, one prvotne emocionalnosti iz koje bi trebali primiti životnu sigurnost i mogućnost kretanja u samostalan život. Niz epizoda iz odrastanja, očitovanja tog i takvog očevog stava prema sinu, prodiru kroz razgovor, pokazujući kako su izgradili odnos u nedostatku, odnos u kojem je sve ono emocionalno izbrisano ustrajnim odbijanjem pružanja roditeljske topline, onoga za čim dijete teži, a otac zbog svojih uvjerenja uporno uskraćuje. I nakon odrastanja, kad odnos propada jer sin iz njega bježi, sve se sabire, sakuplja u osobnosti, čekajući trenutak u kojem će se suočiti s drugom stranom. Ocem. U tom trenutku Nina Mitrović gradi Susret.

    Osjećaj za prikazivanje psiholoških profila likova, uglavnom potisnutih, prigušenih, tek ponekad naglašenijih, očituje se u načinu na koji se ostvaruju replike u Susretu. Stalno sa zadrškom, svojevrsnim odmakom i težinom u glasu, grčevitim iskazima čiji se stvarni sadržaj mnogo više čita iz načina na koji je rečeno nego iz onoga što je rečeno, služi preciznoj izgradnji kompleksnog, potisnutog, a nerješivog odnosa oca i sina. Nizanje trenutaka iz života, osobito djetinjstva, u kojima je sin očekivao očevu toplinu i naklonost a dobio odbijanje i strogoću u svrhu navodnog stvaranja snažnog, savršenog muškarca, ni u jednom trenutku ne prelazi u afektivnost. Između njih dvojice ništa nije rečeno, sve je potisnuto i neizgovoreno, a tako se i oblikuje u predstavi. Polagano, sa zadrškom i grčem prepoznatljivim u glasu i načinu interpretacije, pred gledateljima se ostvaruje odnos pun kompleksnosti, ali i nerazumijevanja, u kojem otac i sin jedan drugome možda i žele reći nešto što bi dovelo do pomaka, no ne mogu. Breme onoga što su dugo potiskivali, a sada je spletom okolnosti izašlo, previše je grčevito, stvara preveliku zadršku. Čak i u jednom od završnih prizora, kada otac sinu predaje njegov dječački crtež koji je sve vrijeme čuvao i pokazujući time kako je emocionalnost ipak postojala, ma kako bila neiskazana, ne ostvaruje se odterećenje replika, ne donosi se odmak od grčevitosti i zadrške kao obilježja njihova odnosa. Prekasno je. Jednostavno, previše je tu opterećujućeg, previše nepomirljivih različitosti u gledanju na odnose kako bi se nešto bitno pomaklo. Otac i dalje sina smatra slabićem, a sin ne može  oca vidjeti drugačijeg nego što je bio.

    Minimalistička režija, čija je tendencija polaganje naglaska na glumca i snažne replike koje izgovara, na odgovarajući je način tretirala dramski sukob oca i sina, uvelike proizlazeći iz onoga što su sada nakon godina konačno jedan drugome izgovorili. Autorica je i u režiji prepoznala važnost replike, onog izgovorenog za funkcioniranje Susreta i polaganjem režijskog akcenta na taj segment predstave učinila ga opravdano dominantnim. Uz tek nekoliko diskretnih i postepenih promjena svjetla kako bi se naznačila smjena prizora, svjetlo i scenografija Denija Šesnića jednako su prikladno minimalistički, prikazujući mjesto radnje - očev stan sav u suzdržanim, sjetnim i zadrškom obilježenim dominantno sivim tonovima. Glazba Damira Šimunovića u prigušenim je tonovima pratila stanja i odnos između likova.



    Suigra Siniše Popovića kao Oca i Filipa Križana kao Sina vrlo je promišljena, postojano slijedi grčevitost i zadršku kao obilježja replika kojima likovi pokušavaju izraziti svoje poglede na međusobne odnose. Otac Siniše Popovića ponekad i povisi glas, krene u trenutak obrazlaganja stavova koji su ga doveli do uskraćivanja topline sinu i zbog kojih sina i u trenutku susreta, kada je odrastao tridesetogodišnjak, smatra slabićem, no uskoro se ponovno vraća u turobnu suzdržanost, onu koja svjedoči kako je mnogo neizgovorenog između oca i sina, mnogo dugo potiskivanog, što sada polako i teško biva rečeno. Sin Filipa Križana sav je u prigušenom, no ipak očitom prsnuću, koje nije trenutno ni egzaltirano nego se ostvaruje postepeno. Bez obzira na zadrške i primjetno sinovo zadržavanje u okvirima suzdržanog razgovora, očito je kako se u njemu ostvaruju snažne emocije, kako obilježenost nedostatkom očinske ljubavi biva kondenzirana u nekoliko trenutaka, nakon godina šutnje i potiskivanja. Tako u Exitu već ostvarena (Crveno) zajednička gluma Siniše Popovića i Filipa Križana dobiva, i za izvođače i za publiku, složen i vrlo kvalitetan nastavak.

    Susret je predstava vrlo zahtjevnih, univerzalnih, a složenih određenja u kojima se ostvaruje odnos pun tereta, pun nemogućnosti razrješenja - susret suspregnutih nesavršenosti oca i sina.

    Redateljica i autorica teksta: Nina Mitrović
    Scenografija i oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
    Glazba i oblikovanje tona: Damir Šimunović
    Izbor kostima: Filip Križan i Siniša Popović
    Majstor rasvjete i tona: Martin Šatović, Vanja Marin, Dragan Micić

    Igraju: Siniša Popović, Filip Križan

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša