Radost glumačke igre
Zagrebačko gradsko kazalište Komedija i HNK u Varaždinu: Marc Norman, Tom Stoppard, Lee Hall, Paddy Cunneen, Zaljubljeni Shakespeare, red. Stanislav Slovák
-
Zaljubljeni Shakespeare (1998) redatelja Johna Maddena jedan je od najcjenjenijih filmova kraja prošlog stoljeća, dobitnik Oscara za najbolji film, izvorni scenarij (Marc Norman i Tom Stoppard), glavnu (Gwyneth Paltrow) i sporednu (Judy Dench) žensku ulogu, scenografiju (Martin Childs i Jill Quertier), kostimografiju (Sandy Powell) i izvornu glazbu (Stephen Warbeck), a uz to je bio i komercijalno iznimno uspješan. U vremenu u kojem su (ne samo u nas) postale vrlo popularne prerade filmova ili njihovih scenarija za scenu, nije čudo da su kazališni producenti posegnuli i za Zaljubljenim Shakespeareom i njegovim sjajnim tekstualnim predloškom. No, kolikogod film i kazalište bili srodne umjetnosti po bitnoj ulozi koju u njima imaju glumci, dijalog, vizualna ljepota, scenografija, atmosfera, glazba... među njima postoje i bitne razlike, jer ono što filmska slika može realistično prikazati, u kazalištu se često dočarava drugim sredstvima - od dijaloga do stilizacija. Zbog toga često i vrhunski predložak ne jamči uspješnu adaptaciju, o čemu svjedoči i velik broj slabih i osrednjih filmova prema vrhunskim kazališnim komadima (među njima i nemalim brojem Shakespeareovih). No, Lee Hall je za teatarsku prilagodbu Normanovog i Stoppardovog scenarija bio iznimno uspjelo rješenje.Autor vrlo vrijednog komada Slikari rudari, u čije se domete mogla uvjeriti i zagrebačka publika nakon prošlogodišnje premijere u Gavelli, i vrstan scenarist nominiran za Oscara za vrlo uspjelog Billya Elliota (2000) u režiji Stephena Daldrya koji se na kazališnim daskama prometnuo u iznimno uspješan mjuzikl, Hall je na temelju Normanovog i Stoppardovog scenarija napravio autentičan kazališni komad. Pritom je zadržao najveći dio fabule o ljubavi mladog Shakespearea i Viole de Lesseps, obožavateljice kazališta, posebice njegovih komada, a potom i njega osobno koja se preobučena u mladića pojavila na audiciji za praizvedbu još nedovršenog mu komada Romeo i Ethel, gusarska kći. Njihova ljubav je teško ostvariva u elizabetinskoj Engleskoj krajem šesnaestog stoljeća, u kojoj žena može biti kraljica ali ne i glumica (žene također igraju muškarci, uglavnom mladići koji se tek pripremaju za kazališnu karijeru). Uz to protagonisti potječu iz različitih društvenih slojeva, pa Violino pripadanje eliti isključuje vezu s običnim zabavljačem, kako se tada tretira kazalištarce. Ona je spremna rušiti i te prepreke, kao i zabranu nastupanja u kazalištu, ali na kraju ne uspijeva. Međutim, ta snažna, ne do kraja ostvarena ljubav potaknut će Shakespearea na promjenu teksta i stvaranje Romea i Julije.
Film je ljubavnu priču, koja se temelji na šekspirijanskoj verziji komedije zabluda, iskoristio i za vrlo autentičnu vizualnu prezentaciju ne samo kazališta nego i velikog dijela Londona i života pripadnika različitih klasa u njemu, dok se Hall koncentrirao prvenstveno na kazalište, a i onaj mali broj prizora koji se zbivaju izvan njega (krčma, Violina soba i balkon, dvor) aranžirani su tako da djeluju gotovo kao da su prikazani u elizabetinskom teatru. To prožimanje kazališta i života potencirano je i većom važnošću efektne ideje da Shakespeare mnoge prizore koje doživljava u životu prerađuje u scene svojih komada, pri čemu najveću važnost ima paralelizam njegove romanse s Violom i ljubavi Romea i Julije. Hall je na taj način stvorio komad koji je na granici vrhunske komedije i melodrame, obogaćen slojevitošću prikaza načina stvaranja kazališne predstave i njenog značenja uz nijansirani prikaz odnosa pojedinca i društvenih normi i autoriteta, što je dovelo do iznimne gledanosti teatarskog Zaljubljenog Shakespearea.
Kod nas se nerijetko komercijalno kazalište drži manje vrijednim, iako će malotko osporiti da među komercijalnim holivudskim hitovima ima i čitav niz filmova vrhunskih umjetničkih dometa, a Zaljubljeni Shakespeare može se tretirati kao njihov kazališni pandan. Nažalost, kazališne komercijalne uspješnice iz britanskih i američkih izvora sve češće uvjetuju igranje tih komada preuzimanjem točno određenih redateljskih, scenografskih, kostimografskih i glazbenih rješenja (zato se u ovom slučaju skladatelj Paddy Cunneen navodi kao jedan od četvorice ravnopravnih autora), što mora rezultirati kopiranjem ili pristojnije rečeno - franšizom. Da bi to kopiranje bilo što vjernije, Komedija je angažirala ekipu koja je takav posao već uspješno odradila u Brnu – slovačkog redatelja Stanislava Slováka i njegove češke suradnike: scenografa Jaroslava Milfajta, kostimografkinju Andreju Kučerovu i koreografa Michala Matěja.
Moram priznati da mi je izrazito nesimpatično takvo odustajanje od kreativnog napora zbog sigurnog financijskog uspjeha. Karakteristično je to za komercijalna kazališta, a Komedija bez obzira na prihode od ulaznica nije samo to, jer važan dio njenih prihoda predstavljaju dotacije. Unatoč tome, po završetku zagrebačke premijere Zaljubljenog Shakespearea morao sam priznati da sam u njoj uživao i to ne samo zbog toga što se radilo o tako dobroj kopiji da se iz nje mogao vidjeti dobar dio vrijednosti originala nego upravo zbog onih elemenata kojima je ostvarivala svoju posebnost. Već na prvi pogled bilo je jasno da je pozornica Komedije premalena da bi, kao na britanskoj praizvedbi ili američkim izvedbama, scena bila oblikovana kao elizabetinsko kazalište.
Jaroslav Milfajt gredama je uobličio tek dio koji ima elemente originalne scenografije, ali je između greda stavio platna na kojima su slike koje prikazuju elizabetinski London i njegovo kazalište, stvarajući atmosferu tog vremena više nego realistične ilustracije. Toga, po svemu sudeći, u originalnim scenografijama nije bilo (a ne znam je li takvo rješenje korišteno u Brnu). U tom ambijentu na samom početku ansambl predstave u polumraku pozdravlja kraljicu na engleskom, što vjerojatno nije zahtjev franšize nego prije autoironičan odnos prema vezanosti takvim ugovorom, a to je vrsta humora prisutna u češkim i slovačkim filmovima. Naznake takve komike prisutne su u najvećem dijelu uspješno odrađenog redateljskog posla Stanislava Slováka, posebice u njegovom sjajnom vođenju vrlo dobrog glumačkog ansambla, što je dovelo do pomicanja naglaska s važnosti autentičnog prikaza elizabetinskog kazališta na posredno isticanje sličnosti s današnjim problemima u stvaranju predstave i odnosa njenih tvoraca s društvenom hijerarhijom, a i o isprepletanju kazališnih i životnih situacija, pa je Komedijina predstava dobrim dijelom postala posrednom slikom i naših kazališnih odnosa.
U ostvarivanju tih zamisli presudna je bila glumačka kreativnost, koju je očito potaknuo redatelj, vodeći ansambl prvenstveno prema radosti igranja koja je svim, pa i najmanjim od preko dvadeset uloga dodala dašak magičnosti. Pritom su najkompleksniji zadatak imali protagonisti Filip Juričić kao Shakespeare i Dajana Čuljak kao Viola, koji su odnos svojih lica prema kazalištu gradili u širokom rasponu od komične instinktivne privrženosti do strasti koja vodi prema vrhunskom stvaralaštvu, a svojim se intenzitetom miješa s njihovom međusobnom ljubavnom žudnjom, brišući granice između kazališta i života. Uz precizno poigravanje na granici komike i gotovo melodramatske emocionalnosti u stvaranju vrhunskih rola, bitnu je ulogu imala i iznimno uvjerljiva međusobna scenska privlačnost, rijetko viđena kemija među teatarskim ljubavnim parovima. A da bi oni tako efektno djelovali, zaslužni su i svi ostali glumci koji su tumačili vrlo različite, jasno profilirane uloge.Roland Žlabur je drugog velikog elizabetinskog dramatičara Christophera Marlowea, ovdje Shakespeareovog mentora, odigrao suzdržano i pomalo ironično, pokazujući diskretno a ipak vrlo sugestivno sitnim promjenama tona i ponekim detaljem mimike svoje prijateljstvo. Jasna Palić Picukarić je kao Violina dadilja sjajno kombinirala komiku i iskrenu osjećajnu privrženost. Jasna Bilušić je u maloj, ali bitnoj epizodi kraljice Elizabete I. vrhunski prikazala autoritarnost i dostojanstvo iza kojih se ipak (koliko je to kraljici moguće) nazire ne samo vrlo mudra nego i humana osoba. Goran Malus dojmljivo portretira Neda Alleyna kao velikog elizabetinskog glumca u kojem se prelamaju taština, uz nemilosrdnu borbu s konkurencijom, s osjećajem solidarnosti i pravednosti. Željko Duvnjak kao Wabash i Adam Končić kao Ralph svojim su komičarskim talentom ponajviše nasmijavali gledatelje, dok je sjajni Davor Svedružić očarao transformacijom lihvara i mešetara koji samo želi zaraditi na predstavi u zaljubljenika u teatar onim časom kada dobije sitnu (za njega napisanu) epizodu u Shakespeareovoj predstavi. A zaljubljenost u kazalište i razigranost, koji pršte sa scene ovog Zaljubljenog Shakespearea, nedvojbene su visoke vrijednosti predstave koja će ponajviše zahvaljujući njima nedvojbeno donijeti pravo kazališno veselje brojnim gledateljima.
Redatelj: Stanislav Slovak
Dirigent: Davor Kelić
Scenograf: Jaroslav Milfajt
Kostimografkinja: Andrea Kučerova
Koreograf: Michal Matej
Suradnik redatelja: Marko Juraga
Suradnica kostimografkinje: Elvira Ulip
Suradnik koreografa: Dejan Jakovljević
Jezična savjetnica: Đurđa ŠkavićIgraju: Filip Juričić, Dajana Čuljak, Ronald Žlabur, Igor Mešin, Jasna Palić Picukarić, Dražen Bratulić, Željko Duvnjak, Goran Malus, Saša Buneta, Davor Svedružić, Zlatko Ožbolt, Ivica Zadro, Jasna Bilušić, Adam Končić, Ivan Magud, Ognjen Milovanović, Fabijan Pavao, Medvešek, Adnan Prohić, Lana Blaće, Kristina Habuš
@ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2019.
Piše:

Kurelec