Izvrstan dramski poduhvat

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca: Daša Drndić, Leica format, red. Franka Perković, 17. svibnja 2019.

• 
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 17. svibnja 2019. praizvedena je predstava Leica format, prema istoimenom romanu Daše Drndić. Nastala u suradnji ansambala Hrvatske drame, Talijanske drame te studenata Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, ova se ansambl-predstava redateljice Franke Perković uhvatila ukoštac sa zahtjevnim zadatkom adaptacije romana i stvaranja velike predstave o Rijeci na tragu Vježbanja života i Karoline Riječke, koje su svojedobno ostvarile veliki uspjeh u riječkom HNK.
  
  Predstavljena sloganom Rijeka u predstavi – predstava o Rijeci, Leica format pompozno je najavljivana kao nasljednica kultnih predstava Vježbanje života i nešto recentnije Karoline Riječke, a u svojim težnjama nije razočarala. U izvedbi sudjeluju gotovo svi glumci ansambla Hrvatske drame uz podršku kolega Talijanske drame te studenata Akademije primijenjenih umjetnosti, koji su zajedničkim snagama utjelovili iskrenu i nehinjenu priču o Rijeci. Nezavidnog se zadatka adaptacije teškog romana kao što je Leica format, uhvatio riječkoj publici poznat Goran Ferčec, čiju je adaptaciju Nazorova djela Voda riječka publika još donedavno imala prilike gledati. Roman bez čvrstih narativnih linija i fabule zahtjevan je već i za čitanje te je postojala svojevrsna sumnja o uspješnosti adaptacije takvog djela, no Goran Ferčec i redateljica Franka Perković uspjeli su uhvatiti srž romana i na scenu prenijeti bogatu, isprepletenu i nelinearnu priču, koja ni u jednom trenutku nije bila gledateljima zbunjujuća ili zalihosna. Naprotiv, Tanja Smoje u ulozi pripovjedačice svojom prirodnom, nehinjenom glumom i sarkastičnim usputnim komentarima sjajno je vodila i usmjeravala priču te kontekstualizirala događaje na sceni kako bi publika lako mogla pratiti 2 sata predstave nelinearne priče.

  Na sceni se pojavljuje niz likova svih godina i kulturnih pozadina, Riječana i onih koji to nisu ili onih koji će to tek postati. O multikulturalnoj Rijeci sa svim njezinim manama i vrlinama uvjerljivo govori pripovjedačica (Tanja Smoje), a njezino je pripovijedanje nit vodilja kroz burnu povijest Rijeke u 20. stoljeću, raznim državama čiji je dio bila te njenim stanovnicima i njihovim odnosima. Daša Drndić ovim je romanom kritički sagledala Rijeku, progovorila o njezinim manje privlačnim dijelovima te propitala riječku samoprozvanu multikulturalnost i tolerantnost. Stoga se na sceni nelinearno prikazuju događaji i likovi koji su prolazili Rijekom ili u njoj živjeli te koji su ostavili snažan utisak na budućnost grada na Rječini. Redateljica i autor adaptacije s posebnom su pažnjom secirali i jezik likova, što je važan dio rukopisa Daše Drndić, te se od samog početka predstave dâ primijetiti nestandardni naglasak likova Riječana, suprotstavljen standardnom naglasku pripovjedačice, na što tijekom  predstave upozorava i jezičarka (Olivera Baljak) koja se povremeno javlja iz lože na mezzaninu kazališta te govornike upozorava na srbizme u njihovu jeziku i bastardizirani akcent.
  
  Predstavom i romanom Leica format ukazuje se na položaj autsajdera, odnosno jedne konkretne autsajderice u Rijeci te se kritizira riječku pasivnost skrivenu iza tolerantnosti te licemjerje koje vreba iza multikulturalnosti. Polemizira se stvarnost grada koji teče, propast bogate industrije, nepotizam u kulturi, manjak ulaganja u postojeće probleme te se pod povećalo stavljaju osobne sudbine likova tijekom povijesti te razvoj, odnosno propast grada. Daša Drndić svojim je romanom autobiografski progovorila i o vlastitom iskustvu dolaska u Rijeku iz Srbije tijekom Domovinskog rata te je opisala život u gradu koji se nigdje ne može sasvim uklopiti. U njegovu su povijest utkane kulture, uvjerenja i politički sustavi različitih država, amalgam je stanovnika iz svih država bivše Jugoslavije te jezično (više) ne pripada ni čakavskom idiomu, no ni štokavskom, a svakako nije ni blizu standardnome hrvatskom jeziku, te je ansambl riječkog HNK na scenu izvrsno prenio sve te nijanse Rijeke. Franka Perković i Goran Ferčec zajedničkim su snagama izvukli najvažnije iz romana Daše Drndić te zahtjevno djelo uspješno prenamijenili za scensku izvedbu, a pritom i izvrsno orkestrirali velikim ansamblom koji je uspio iznijeti sve nijanse Leica formata.

  
  
  Iako je glumaca na sceni mnogo, neki su se ipak istaknuli u mnoštvu, što se posebno odnosi na studente Akademije primijenjene umjetnosti. Među mladim je glumcima bilo mnogo poznatih lica, što iz prijašnjih produkcija HNK Ivana pl. Zajca, što iz igranja u drugim, manje profesionalnim ansamblima, te se većini predviđa svijetla budućnost. Neki su studenti glume mogli parirati svojim starijim i iskusnijim kolegama, pri čemu je važno istaknuti Martu Čaržavec u ulozi Clare, prostitutke s početka dvadesetog stoljeća. Njezina je scenska pojava mjestimice uspijevala zasjeniti i starije kolegice te je u glumačkoj igri bila izvrsna partnerica iskusnom Ediju Ćeliću. No, prava je zvijezda predstave ipak velika Tanja Smoje koja se, nakon dužeg izbivanja, vratila na riječku scenu u stilu kakvom zaslužuje. Iako ju je publika imala prilike gledati još u prošlosezonskoj predstavi Predsjednice, Tanja Smoje ipak se Leica formatom vratila ondje gdje pripada. izvrsno ostvarivši uvjerljivu ulogu pripovjedačice, odnosno same Daše Drndić. Na sceni je već samom svojom pojavom dominirala od početka predstave te finim, suptilnim gestama, izrazima lica i uvjerljivom glumom iskreno i stvarno dočarala frustracije, strepnje i poglede jedne strankinje u Rijeci. Ansambl Hrvatske drame ponovno je dokazao svoju kvalitetu, iako su mu se u Leica formatu pridružili i studenti glume te dio ansambla Talijanske drame, a redateljica je uspješno iz svih glumaca izvukla ono najbolje i režirala predstavu vrijednu ponovnog gledanja.

  Usporedo se s pričama likova i njihovim monolozima u pozadini prikazuju vizure grada ili snimke glumaca. Scenografija Igora Vasiljeva poslužila je kao izvrsno multidimenzionalno platno za projekciju spomenutih videozapisa (Judita Gamulin) koji su izvrsna podloga trenutačnim pričama. Ono je posebno došlo do izražaja u monologu Nikole Nedića kao Floriana Wintera, osobe koja skuplja i hrani golubove, čime je njegov lik ostavio poseban utjecaj na gledatelje, ali se pritom naglasila i Nedićeva sposobnost da besprijekorno prelazi iz jedne uloge u drugu te u kratkom vremenskom odmaku tumači dvije sasvim drugačije uloge. Pomni su gledatelji primijetili i snimke iz povijesti Rijeke, koje su i prostorno odgovarale zbivanjima na sceni te time dodatno kontekstualizirali radnju. Isti se učinak postigao i probranim kostimima (Barbara Bourek), u funkciji karakterizacije likova i njihova smještanja u određeni vremenski i društveni kontekst. Dio se pozornice proteže i u gledalište te se glumci kreću među publikom, čime se pojačava njihov kontakt, a neki im se likovi, poput onog Aleksandre Stojaković Olenjuk, i obraćaju te im postavljaju jedno od važnijih pitanja u Hrvatskoj: „Jeste li Vi Srbin/Srpkinja?“ koje svojim istinitim apsurdom izaziva smijeh u publici.

  
  
  Nakon niza godina uspješnih koncerata i opernih izvedbi, ovo je napokon sezona drame u HNK Ivana pl. Zajca. Sjajan ansambl Hrvatske drame ponovno je dokazao svoju kvalitetu, te se polako ali sigurno promeće u jedan od najraznovrsnijih i najsposobnijih glumačkih ansambala u Hrvatskoj danas. Uz mlade nade hrvatskog glumišta, odnosno uz studente studija Gluma i mediji, riječko bi se kazalište moglo prometnuti u jedno od vodećih dramskih kazališta u Hrvatskoj, a uz smione i hrabre predstave kao što je Leica format te suradnju s odvažnim redateljima vraća se nada u povratak Hrvatske drame na dane stare slave nalik onima iz doba omiljenog riječkog Vježbanja života. U suradnji uigranih ansambala, promišljene adaptacije romanesknog djela te smione režije, rukopis Daše Drndić uspješno je postavljen na daske riječkog HNK, pritom zadržavši kritički pogled i punoću autoričina stila, čime se ovoj velikoj i nagrađivanoj spisateljici napokon odao nužni omaž u gradu u kojem je živjela i s kojim je disala gotovo trideset godina.

  Redateljica: Franka Perković
  Autor adaptacije i dramaturg: Goran Ferčec
  Dramaturgija: Nataša Antulov
  Scenograf: Igor Vasiljev
  Kostimografkinja: Barbara Bourek
  Skladatelj: Josip Maršić
  Autorica videa: Judita Gamulin
  Oblikovatelj svjetla: Alan Vukelić
  Suradnica za pokret: Ivana Kalc
  Asistent redateljice: Luka Bosanac
  Asistentica scenografa: Paola Lugarić
  Asistentica kostimografkinje: Ivana Butković
  Snimatelj: Mario Pućić
  Inspicijentica: Sandra Čarapina

  Igraju: Tanja Smoje, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Biljana Torić, Olivera Baljak, Ivna Bruck, Edi Ćelić, Denis Brižić, Dean Krivačić, Nikola Nedić, Giuseppe Nicodemo, Marta Čaržavec, Ana Maria Štefanac, Nataša Veselinović, Tonka Mršić, Ivona Bulešić, Ena Jagec, Mario Jovev, Petar Baljak, Martin Grđan, Aleksandar Filo, Toni Kukuljica, Ivan Raffaelli
  
  © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 21. svibnja 2019.

Piše: