Predstava izgubljene generacije

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Filip Šovagović, Cigla, red. Krešimir Dolenčić



  • Kazalište u kojem je Filip Šovagović član glumačkog ansambla od 1995. i u kojem povremeno režira, izvelo je zagrebačku premijeru Cigle više od dvadeset godina nakon praizvedbe u splitskom HNK-u u režiji Paola Magellija. Iako su i tekst (a i predstava) bili ne samo nagrađeni nego i ocijenjeni kao najznačajniji hrvatski komad devedesetih, više nije izvođen u Hrvatskoj nego samo nekoliko puta u Njemačkoj, vjerojatno zato jer je reprezentativni dramski tekst o našoj izgubljenoj mladoj generaciji devedesetih odstupao od uobičajene slike vladajućih po kojoj mladi u tom presudnom vremenu za domovinu nisu mogli biti izgubljeni, osim ako nisu dezerteri ili izdajice. Zbog toga se Šovagovićev pogled na to vrijeme još uvijek doima hrabrim i provokativnim, kao što se moglo pročitati u najavama ove premijere ili u reagiranjima na nju. A to govori više o društvu u kojem živimo nego o kontroverznosti Šovagovićevog teksta i njegovog programatskog opredjeljenja da o 1991. piše koncentrirajući se na pojedinačne ljudske sudbine, jedva i spominjući rat.



    Autorova ideja da se u tom dramatičnom vremenu živjelo i ne raspravljajući čitavo vrijeme o ratu, ali ipak sa sviješću da on i tako potisnut neprekidno djeluje na svakog pojedinca, jasno je prisutna i u Dolenčićevoj iznimno zanimljivoj redateljskoj koncepciji u kojoj u gotovo raspadnuti stan (dojmljiva scenografija Zdravke Ivandije Kirigin) gdje se odvija praktično sav život četvero braće Ciglenečki dopiru odjeci rata (oblikovatelj zvuka Branko Puceković) – eksplozije i uzbune prigušene upravo toliko da omoguće uvjerljivost reakcija protagonista. Očito su odlučili namjerno ih potisnuti iz svijesti i posvetiti se svakodnevnim trivijalnostima, unoseći u njih i potragu za nekim smislom svog postojanja. A egzistencije su im vjerojatno i prije početka rata bile odgurnute na marginu, da bi potom nezadrživo nastavile kliziti prema dnu.

    Kako su rano ostali bez roditelja, za njih se brinuo najstariji brat Levi. U trenutku kada su mu braća odrasla, zaključio je da je došlo vrijeme da se posveti sebi, pa ako je nekoć i radio, sada se želi posvetiti samo sebi te vrijeme provodi u mudrovanju o smislu komunizma i demokracije. U maestralnom tumačenju Ranka Zidarića on postaje karikiran odraz ljevičarskih ne samo političara nego i intelektualaca koji uživaju u dubokim razmišljanjima, odustajući od bilo kakvog djelovanja. No, i ostala su braća uglavnom utočište našla orijentacijom na jednu gotovo isključivu liniju djelovanja. Enes Vejzović, vrlo uspjelo balansirajući na granici karikature i umjetničke opsjednutosti, Adama interpretira kao čovjeka koji čitavo vrijeme nastoji bez puno uspjeha skladati domoljubni hit u okviru alternativne glazbe, što je Ivanu Josipu Skenderu omogućilo skladanje glazbe koja na vrlo originalan način oblikuje izgubljenost mnogih u tom vremenu. Trećeg brata Stanka Ivan Grčić s primjerenom suzdržanošću igra kao čovjeka koji sanja o tome da će mu njegovo pisanje (a možda i performansi) jednog dana donijeti slavu i novac. Nekad je vjerojatno i radio, bio i oženjen, ali je od svega zapravo odustao i vratio se braći.

    Niti najmlađi među njima - Cigla (zvan po nadimku izvedenom iz prezimena), nije zaposlen, a nije završio niti srednju školu. I on rijetko izlazi iz stana, ali se ipak jedini još nada da bi se mogao pokrenuti iz letargije i početi živjeti. Filip Križan nijansiranom glumom i scenskom karizmom nosi predstavu kao pokretač radnje, koji se povremeno komentarima izravno obraća publici, stvarajući tako i čvršću povezanost publike s tim prostorom na dnu. U taj prostor povremeno ulazi i njegova djevojka - obrazovana i građanski uljuđena Đana, koju Tena Nemet Brankov tumači pomalo pojednostavljeno, kao karikaturalnog uljeza iz drugog svijeta. Doduše, svaki put donese i nešto hrane kojom braća bar donekle utažuju glad, ali cijelo vrijeme predbacuje Cigli da je neobrazovan i da s njim ne može ni o čemu razgovarati te žali samu sebe što se u takvog stvora zaljubila. Nakon nje stiže i neko vrijeme ostaje u stanu bivša Stankova supruga Elvira,  koja u stan - zahvaljujući razigranosti Ivane Bolanče, unosi stanovitu erotsku napetost, a prati je njen posljednji partner Picek kojeg Đorđe Kukuljica efektno oblikuje kao karikaturu ljubomornog primitivca koji je ipak dovoljno spretan da uspije u tranziciji.



    Cigla je međutim mislio da će odazvavši se mobilizaciji u borbi za domovinu pronaći način za uključivanje u život, ali tragično gubi svaki integritet uništen strahotama koje je vidio i koje su mu se događale u ratu. Taj povratak, kojeg Križan izvanredno dojmljivo tumači, pružio je priliku i Krešimiru Dolenčiću za stvaranje efektne makabrične vizije koja je kruna njegovog suverenog vođenja predstave iz kombinacije naturalističkih prizora bez čvršće razvojne dramaturške linije i grotesknih deformacija u mračni rasplet značenjski bogatog mozaika cjelovite i vrlo upečatljive predstave iznimno visokih vrijednosti o izgubljenoj generaciji devedesetih, iz današnje perspektive iz koje se čini da to nije jedina izgubljena generacija u promašajima našeg posttranzicijskog društva.

    Redatelj: Krešimir Dolenčić
    Dramaturg: Dubravko Mihanović
    Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
    Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
    Skladatelj: Ivan Josip Skender
    Oblikovatelj zvuka: Branko Puceković
    Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
    Asistent redatelja: Patrik Sečen
    Asistentica scenografkinje: Željka Zrnić
    Asistentica kostimografkinje: Nikolina Vidović
    Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
    Autor fotografija: Hrvoje Zalukar

    Igraju:
    Cigla: Filip Križan
    Levi: Ranko Zidarić
    Đana: Tena Nemet Brankov
    Elvira: Ivana Bolanča
    Adam: Enes Vejzović
    Stanko: Ivan Grčić
    Picek: Đorđe Kukuljica

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr,  29.svibnja 2019.  

     

Piše:

Tomislav
Kurelec