Dramaturški nedorečeno

Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca i Hrvatsko kazalište Pečuh: Murray Schisgal, Ljubaf, red. Goran Ribarić

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem Pečuh 9. lipnja 2019. godine premijerno je izvelo crnohumornu komediju s elementima apsurda Murraya Schisgala Ljubaf u režiji i dramaturgiji Gorana Ribarića, scenografiji i kostimografiji Dražena Matijaševića, scenskom pokretu Maje Huber te sa skladbama Ive Robića i oblikovanjem svjetla Milana Kovačevića.  

  Radnja predstave događa se na mostu na kojem psihički rastrojeni Harry (Dorijan Paulić) pokušava počiniti samoubojstvo, u čemu ga spriječi srednjoškolski prijatelj Milt (Vladimir Andrić) koji se tamo slučajno zatekao kako bi se našao sa suprugom Ellen (Matea Marušić). Kako se radnja zahuktava saznajemo kako su svi troje zapravo izmučene duše suočene sa siromaštvom i fizičkim zlostavljanjem u djetinjstvu koje je na njih ostavilo dugotrajne posljedice. U apsurdnom kolopletu okolnosti temeljenih na poimanju ljubavi aktera, Milt će pokušati spojiti svoju suprugu s Harryjem kako bi se oženio s ljubavnicom, doći će i do nekoliko pokušaja samoubojstva i ubojstva, a na kraju će se sve vratiti na staro kada Ellen napusti Harryja i pomiri se s Miltom.

  Mladi redatelj Goran Ribarić podlegao je neiskustvu pa se nije usudio ozbiljnije zagrebati u vremešni tekst koji je u svoje vrijeme nosio važne političke poruke i promjene svjetonazora, ali kojemu je i tada nedostajalo dramaturških finesa koje su nužno dorađivane za scenske izvedbe. Rezultat navedenog je velika količina teksta u replikama koji se morao kratiti kako bi se glumcima olakšalo disanje i ostvarila protočnost i fluidnost radnje. Osim toga, brojna su mjesta i dramaturški nedorečena i u karakterima likova i samoj radnji, pa nije jasno kako ozbiljno bolesni Harry nakon samo jedne minute uvjeravanja ozdravi i povjeruje Miltovoj priči o ljubavi kao rješenju svih problema; zašto Milt i supruga Ellen dolaze svoje bračne probleme rješavati na most, a ona pri tome nosi i grafikon njihovih seksualnih aktivnosti; zašto Ellen pristane na ljubav s Harryjem iako je minutu ranije čvrsto odlučna kako će sačuvati brak s Miltom. Ellen također na trenutke izgleda potpuno normalna, a onda psihički bolesna, pri čemu su varijacije u psihičkom stanju nejasno uvjetovane; upitna su i samo površno dotaknuta brojna pitanja koja postavljaju, poput onih o homoseksualnosti i položaju žene u društvu.
  
  Ukupnom dojmu nije pomoglo niti nevješto rješavanje protoka vremena između dva čina, pri čemu se gasi svjetlo (scena se ne mijenja) te se ispušta ogromna količina dima dok slušamo recital i radnja se nastavlja s odmakom od četiri mjeseca. Čak i suradnja s oblikovateljem svjetla nije funkcionirala, pa se svjetla zatamnjuju kada se akteri prisjećaju djetinjstva, ali ne istog trenutka kada sjećanja počinju, te se osvjetljenje vraća prije nego prisjećanje završi. Niti scenografija i kostimografija nisu otišle korak dalje od uobičajenog načina postavljanja ovog teksta, pa su tu minimalističke naznake potpornja mosta, dvije lampe i klupa te žarulje kao nebo, a kostimi odgovaraju vremenu izvornika.

  U ovakvom redateljsko-dramaturškom odnosu prema tekstu, glumci nisu imali lak zadatak, ali moram istaknuti kako su se dobro snašli. Vladimir Andrić uvjerljivo je portretirao Miltov lik manipulatora u potrazi za ljubavlju, Dorian Paulić iznimno je vješto nijansirao između psihotičnih napada i trenutaka Harryjeve lucidnosti, dok je Matea Marušić suvereno vladala scenom, pa i uspijevala izvući najbolje što je mogla u neuvjetovanim gradacijama i psihološkim zadanostima svog lika. Cijeli ansambl ponajbolje se snašao u komičnim trenutcima u kojima su izazivali velike simpatije publike i scenskom pokretu na tragu slapstick komike, koji je bio ključan za pojačavanje komike.

  
  
  Pomalo začudan tekst u kojem je pomiješan apsurd s komikom, dramom i brodvejskom atmosferom nije uspio doseći sve ono što je mogao biti. Usprkos kvaliteti glumačkog dijela ansambla, redatelj nije smogao hrabrosti/imao iskustva poigrati se s predloškom i učiniti nužne dramaturške izmjene - što u tekstu, što u porukama koje se šalju publici, tako da će sve ostati na zadovoljavanju glumačkim kreacijama. A hoće li to biti dovoljno za dulji život predstave, presudit će publika.  
  
  Režija: Goran Ribarić
  Scenograf i kostimograf: Dražen Matijašević
  Scenski pokret: Maja Huber
  Dizajn svjetla: Milan Kovačević
  Glazba:  po izboru Gorana Ribarića (pjesma Ive Robića „Stranci u noći“)
  Idejno rješenje plakata i programske knjižice : Dražen Matijašević
  
  Igraju: Matea Marušić, Dorian Paulić / Dejan Fajfer i Vladimir Andrić
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2019.  

Piše: