VRHUNSKA ZAGREBAČKA KOMEDIJA
34. Zagrebačko histrionsko ljeto, 10. srpanj – 31. kolovoz 2019.; Glumačka družina Histrion: Nino Škrabe, Fine strine s Opatovine, red. Zoran Mužić
-
Nino Škrabe, jedan od najuspješnijih suvremenih hrvatskih komediografa, od samih je početaka surađivao s GD Histrion, najprije zajedno s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom, a potom i sam, postavši tako najizvođenijim autorom Histriona. Ta je suradnja donosila plodonosne međusobne utjecaje - kako u stvaranju tipično histrionske komedije, tako i u formiranju posebnog Škrabeovog komediografskog pisma u kojem važno mjesto zauzimaju komadi inspirirani poznatim stranim tekstovima koji dobrim dijelom slijede fabulu izvornika, ali su virtuozno prebačeni u našu sredinu, uvjerljivo oblikujući neke naše društvene odnose s licima koja su tipično naša i po mentalitetu i načinu razmišljanja, a i odnosu prema svijetu koji ih okružuje.
Jedan od najuspjelijih takvih njegovih tekstova nedvojbeno su Fine strine s Opatovine, inspirirane vrhunskom crnom komedijom iz 1941., jedinim komadom kojim je Joseph Kesselring zaslužio mjesto u povijesti kazališta, a nekoliko se puta izvodio i u našim kazalištima u prijevodima, ali i lokaliziranim adaptacijama. Ipak, našim gledateljima vjerojatno je najpoznatija njegova iznimno popularna ekranizacija u režiji velikog Franka Capre koja je premijeru imala 1944., iako je film dovršen 1941., ali se nije smio prikazivati prije kraja prikazivanja prve inscenacije koja je na Broadwayu punila dvoranu svake večeri bez prestanka pune tri godine i pored bojazni kazališnih producenata hoće li publika prihvatiti komediju koja se zafrkava s umorstvima, što je za početak četrdesetih godina prošlog stoljeća predstavljalo svojevrsnu provokaciju.
Preuzevši glavne elemente fabule, Nino Škrabe je pokazao da takva priča koja više ne djeluje kao izazov može jednako snažno privlačiti i današnju publiku. Zato je bilo neophodno veliko umijeće u prenošenju te osnovne dramaturške strukture u suvremeni Zagreb i stvaranje likova koji mogu biti zanimljive i uvjerljive (pa makar i groteskne) osobe s ovih prostora, a istodobno precizno i efektno funkcionirati u zapletima koji su i prvoj Kesselringovoj publici djelovali krajnje neobično. Koristeći se izvanrednim poznavanjem našeg mentaliteta, a i virtuoznom uporabom jezika i njegovih često i dijalektalnih nijansi, Škrabe je velikim komediografskim darom stvorio i autentičnost atmosfere i njenu pomaknutost prema farsi uz precizno dozirane satirične ubode. To je pružilo i glumcima priliku da ostvare atraktivne interpretacije te da pod vodstvom Zorana Mužića, redatelja koji je više od bilo koga drugoga režirao u GD Histrion, ostvare vrhunsku, tipično zagrebačku komediju.
Način njenog stvaranja vidljiv je već i od najave glavnog junaka Trpimira Degena kao „zloglasnog kazališnog kritičara i kolumnista pred čijim opakim perom drhti svekolika zagrebačka kulturna i društvena scena“. Kod Kesselringa se također radi o kazališnom kritičaru, ali je za njega najvažnije to što je okorjeli neženja. Frank Capra je u filmu u toj ulozi imao tadašnju mega-zvijezdu Carya Granta, tako da je pitanje njegovog vjenčanja moglo biti dobrim dijelom u središtu gledateljske pozornosti. Kod Škrabea, kao dobrodušnog komediografa koji čak ni kazališnog kritičara ne može ocrniti, vrlo brzo se ustanovljuje da je to zapravo najpozitivnije lice, što je u komediji i najnezahvalnija uloga. Nju je Andrej Dojkić svojim angažmanom i nijansiranom interpretacijom učinio zanimljivom, ali je ona ipak morala ostaviti znatno više prostora njegovim neudanim finim strinama Emiliji i Meliti Degen s kojima živi u obiteljskoj vili na Opatovini (a svi ih, po zagrebački, zovu teticama).
Slavica Knežević i Ankica Dobrić su izvanredno iskoristile tu priliku, poigravajući se s mnogo duha i mjere u rasponu od uvjerljivog oživljavanja duha nekadašnjeg građanskog Zagreba kojem pripadaju nenametljivošću, dobrohotnošću i sklonošću pomaganju potrebitih do tobožnje naivnosti i dobrote kojom prikrivaju užitak trovanja osamljenih ljudi (koji se po njima bespotrebno muče u tužnom im životu). U toj kući koju su, kao i čitavo obiteljsko bogatstvo, stekli Trpimirovi preminuli genijalni (ali i psihički nestabilni) roditelji, živi i njegov potpuno poremećeni brat Mutimir koji umišlja da je general Gotovina koji u podrumu kopa tunel za oslobađanje Knina (i u njemu pokapa žrtve tetica koje ga uvjeravaju da su to njegovi poginuli suborci). Vrlo efektno ga tumači Franjo Kuhar koji se potvrđuje kao vrhunski glumac i u za njega netipičnoj ulozi građenoj na fizičkoj ekspresiji koja komičnost uspostavlja grotesknim pokretima i rečenicama koje unatoč pomaknutosti sadrže i asocijacije na neka dublja skrivena značenja.
Doduše, sve što se zbiva iza privida uglednosti obitelji Degen dobro je skriveno, a njihov novac donosi im ne baš nezainteresirane simpatije crkve, policije i privatnih poduzetnika, ali sve to dovodi u pitanje pojava drugog, uglavnom prešućivanog Trpimirovog brata Ratimira, čije su očita okrutnost i manifestacije zloće bile previše i za obitelj Degen, pa ju je morao napustiti u ranoj mladosti. Sada se pojavljuje nakon što je postao najopasniji plaćeni ubojica u regiji, ali ga najprije nitko ne prepoznaje, jer da bi izbjegao hapšenje stalno mijenja lice kirurškim zahvatima. U Caprinom filmu to je lice nalik Frankensteinu u tumačenju Borisa Karloffa, ali u Finim strinama unakaženost lica Davora Svedružića asocira prvenstveno na pogreške plastične kirurgije. To, međutim, Svedružića nimalo ne ometa da se još jednom potvrdi kao jedan od naših najvećih komičara koji svojim umijećem postiže da Mutimirove prijetnje (posebice bratu Trpimiru) djeluju istodobno zastrašujuće i neodoljivo komično. Međutim, vrhunac humora donosi njegova suigra s isto tako izvanrednim Damirom Lončarom kao kirurgom Purišom Vujadinovićem koji stalno putuje s Mutimirom da bi mu bio pri ruci, jer mu je to bio jedini izbor nakon što se kao specijalizant Srbin našao u Zagrebu na početku Domovinskog rata, pa je nakon pritiska udbaša i on u nekoj vrsti bijega. Lončar svoju ulogu gradi na suprotnostima između pristojnog čovjeka kakav je mogao biti i suučesnika u umorstvima kakvim je postao, ali koji u društvu u kojem su prividi važniji od pravog stanja stvari uspijeva virtuozno pokazati svakome onakvo lice kakvo taj želi vidjeti.
A na takvom pomalo farsičnom prilagođavanju lika slici za koju drži kako je sugovornik želi vidjeti, vrlo uspjele i često neodoljivo smiješne uloge ostvarili su i ostali članovi vrsnog glumačkog ansambla. Vanda Winter je doduše kao Trpimirova zaručnica (i nećakinja pohlepnog velečasnog Vrtipraha) – glumačka starleta Anakonda (izvedeno iz njenog imena Ana Kondić), u nekim trenucima možda pretjerala u karikaturalnosti, ali je bila vrlo dojmljiva u maloj ali bitnoj ulozi policijske načelnice. Tomislav Martić je nijansirano prikazao licemjernost Anakondinog strica, dok je smijeh izazivao grotesknom interpretacijom honorarnog policajca koji želi postati dramski pisac. Žarko Savić je jednako duhovito tumačio dva vrlo različita lika – nekadašnjeg partizana i vlasnika privatnog sanatorija za luđake, a i Dinka Vuković i Martin Kuhar uvjerljivo su tumačili male, ali za rasplet važne uloge nekonvencionalnih policajaca.
Elvira Ulip je vrlo uspjelo kostime prilagodila karakteru i društvenoj poziciji svakog pojedinog lica, na originalan način ponekim grotesknim detaljem pomičući ih iz realističnosti u svijet neobuzdane komedije, kojem je čvrst okvir dala promišljena adaptacija scenskog prostora na Opatovini scenografa Enesa Hodžića Arčija. Taj vrijedan suradnički doprinos pomogao je redatelju Zoranu Mužiću u stvaranju hit-predstave u kojoj je ne samo omogućio glumcima stvaranje iznimnih komičnih uloga nego je precizno uskladio i izbalansirao različite interpretacije, vodeći predstavu u brzom ritmu uz efektno poentiranje najkomičnijih prizora. Time su Škrabeove Fine strine s Opatovine u njegovoj režiji rezultirale iznimno zabavnom predstavom, atraktivno u prostor crne komedije pomaknute slike Zagreba, u kojem sukobi između starosjedilaca i dojdeka ostaju u drugom planu, a unatoč svim naporima i razotkrivanju zločina ništa se ne mijenja, jer privid uljuđenosti prikriva sve deformacije. Taj dojam nadilazi okvire zabave (čak i one vrhunske) i može pored salvi smijeha ipak izazvati i stanovitu nelagodu sličnošću s mnogim situacijama iz stvarnog života.Autor: Nino ŠkrabeRedatelj: Zoran MužićKostimografija: Elvira UlipScenografija: Enes HodžićRasvjeta: Dražen DundovićTehnika: Enes Hodžić, Daniel Pavlović, Gordan Matejko
Igraju: Slavica Knežević, Ankica Dobrić, Andrej Dojkić, Davor Svedružić, Franjo Kuhar, Vanda Winter, Tomislav Martić, Damir Lončar, Žarko Savić, Martin Kuhar, Dinka Vuković@Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. kolovoza 2019.
Piše:

Kurelec