Ogoljeni izvadak iz životne drame

Zagrebačko kazalište mladih: Ivor Martinić, Dobro je dok umiremo po redu, red. Aleksandar Švabić, 21. rujna 2019.



  • Drama Dobro je dok umiremo po redu premijerno je izvedena u subotu 21. rujna 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Aleksandra Švabića. Autor je Ivor Martinić, nagrađivani dramatičar čije drame su izvođene u svijetu i prevedene na više od dvadeset jezika, a njegova drama Moj sin samo malo sporije hoda u produkciji ZKM-a osvojila je brojne kazališne nagrade.

    U predstavi Dobro je dok umiremo po redu radnja se odvija jedne večeri, u realnom vremenu, što pridonosi zbližavanju publike s pričom, izuzev nekoliko vremenskih skokova, poput npr. odlaska u bolnicu. Protagonisti su tajkun i njegova nova djevojka koji imaju novi restoran, te njegova bivša supruga koja im dolazi nakon posjeta njegovom ocu u bolnici. Dolazi i djevojka koju je njihov sin ostavio, razočarana i povrijeđena. Tematika se veže na situaciju u kojoj umire član obitelji, otac glavnog lika, te na problem s kojim se suočavaju bivši supružnici jer im sin odlazi u Ameriku, čime predstava dotiče i aktualni društveni problem. Redateljsko uspješno fokusiranje predstave na stvarnost postignuto je osobitim očitovanjima emocija i frustracija likova koji, tako djeluje publici, izbacuju iz sebe ono što im je potrebno izbaciti, ponašajući se upravo kako se u nekom trenutku osjećaju, uz dosezanje metaforičkih ocrtavanja svojih dubljih unutrašnjih stanja (poput žestokog ritmičkog kimanja glavama).

    Kazališna sredstva su probrana, koriste se samo ona koja naglašavaju određene motive, kao otvaranje vrata iz kojih dopire svjetlo na crnim zidovima, što je kontrast koji u teškim trenutcima na sceni ukazuje da postoji i nešto pozitivno. Slično, scenografija je minimalistička - čine je parket i još novi stol i stolci u najlonu, gdje se pije vino, usred tamnih zidova. Zvukovni efekti, ugođaj kiše, uvelike pridonose dojmu predstave, s obzirom na to da se kod otvaranja vrata čuje pljusak, dok cijelo vrijeme glasno kaplju kapi kiše poput glazbenog ritma.



    Tajkun nakon bolnice sve više gubi živce - pored teškog očeva karaktera, muči ga i egocentričan sin. Prikaz jada koji prožima likove, uz istovremenu želju da se rasterete od problema, slikovito je dojmljivo postignut naglašenim plesom uz glasnu glazbu. Doris Šarić Kukuljica je jako dobro prikazala bivšu suprugu Elzu koja usred tih problema ekstrovertno kroz razgovor iznalazi kako se nositi sa svime, nalazeći ujedno i put za sebe i svoje bližnje. Oblikovala ju je osobito uvjerljivo, kao rezigniran lik koji djeluje nezadovoljno a koji se do kraja uz prigušenu ironiju iskaže kao snažna mudra osoba. Na taj način u predstavi naročito ona postaje stvarna, poput osobe dovedene iz života gledatelja.

    Psihološku razradu likova Martinić odlično kreira - kako bujicom riječi tako i šutnjom, tekst mu je sasvim životan, prodire unutar obiteljskih odnosa, i gradi stvarne likove koje možemo pronaći u svom okružju. Tajkunova nova djevojka, koja je dotad donekle letargično sudjelovala u životnoj drami članova obitelji, iznenada izbacuje iz sebe ono što je dotad držala u sebi. Elza dolazi javiti da je bivšem suprugu umro otac, te da bi ga umirila kaže „dobro je dok umiremo po redu“. U tim teškim trenutcima shvaćaju i da im je otišao sin, dok s krova počne kapati kiša na stol; tada on podmetne čašu – čime kraj potvrđuje onu uobičajenost i protočnost života, a ujedno i prihvaćanje - kao nužnost, te bodrenje, kao ono dobro što bliske osobe znaju činiti.



    Ova predstava ZKM-a donosi ogoljeni izvadak iz životne drame. Cijela glumačka postava odličnom interpretacijom pridonijela je uvjerljivosti, osobito se istaknuvši u prikazima promjena raspoloženja. Redatelj Švabić je u komornoj atmosferi jednostavnosti, sumornoj kao i vremenske prilike, a sve u skladnom ritmu predstave, ostvario realnost likova i cijele drame, što su gledatelji prepoznali.

    Autor: Ivor Martinić
    Redatelj: Aleksandar Švabić
    Dramaturg: Ivan Penović
    Suradnica za scenski pokret: Petra Hrašćanec
    Scenografkinja/vizualni identitet: Ana Savić Gecan
    Kostimografkinja: Marta Žegura
    Glazba: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
    Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek
    Inspicijentica: Stella Švacov Miletić

    Igraju: Pjer Meničanin, Doris Šarić Kukuljica, Nataša Dangubić, Milica Manojlović, Maro Martinović, Zoran Čubrilo, Kristijan Ugrina

    @ Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 4. listopada 2019.

Piše:

Nataša
Bjelan