Uspješan žanrovski amalgam

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Prava komedija, red. Matija Ferlin, Natalija Manojlović, Edvin Liverić, Ivan Penović, Jelena Lopatić, Olja Lozica, Saša Anočić, Miran Kurspahić, Zijah Sokolovič, Renata Carola Gatica

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci svoju je sezonu dramskih predstava otvorilo komedijom – i to pravom komedijom. Nastala kao reakcija ansambla Hrvatske drame na članak kazališne kritičarke Kim Cuculić, u kojem je sagledano stanje kazališnih ansambala uz poseban osvrt na rad Hrvatske drame u posljednjih nekoliko sezona, izazvao je reakcije ansambla koji je na kritike o nedostatku „prave komedije“ u kazalištu odgovorilo upravo postavljanjem jedne na scenu. U režiji deset redatelja i redateljica ovaj je dramski omnibus gledatelje odveo na gotovo dvosatno putovanje različitim shvaćanjima komedije, pri čemu je svatko mogao pronaći ponešto za sebe.

  Deset raznovrsnih desetominutnih komedija u najavljenih je sto minuta zajedničkim snagama Hrvatske i Talijanske drame u Rijeci pokušalo dati odgovor na pitanje „što je prava komedija“. Predstavu kao cjelinu prije svega nosi glazba, za koju je zadužen dvojac Žlice i gitara (Mario Jovev i Nikola Nedić), a pohvaliti valja i dizajn scene (Dalibor Laginja) koji je baš onakav kakav i priliči ovakvoj predstavi: efektan, bogat, raznovrstan i u svakom smislu riječi – sjajan. Svaka komedija ima odgovarajuću scenografiju i kostimografiju (Manuela Paladin Šabanović) koja je u skladu s tematikom svakog pojedinog dijela. Mini-komedije različitih su tema i postavljaju zaista sadržajna pitanja. Neke su od njih same po sebi jasne, neke u svojoj viziji gotovo postmodernističke, a neke i toliko apsurdne (ili pak, realne!) da se publika zbilja zapita: što je to zapravo komedija?

  
  
  Pravu komediju otvorio je Komad za prilike Matije Ferlina s Tanjom Smoje u glavnoj ulozi, što je bio savršen uvod u daljnja događanja na sceni jer Smoje ostaje na pozornici tijekom cijele predstave, no više u formi scenografije nego glumice. Osnovica njegove komedije bila je Karolina Riječka, koja se pojavljuje kao povijesna ličnost, ali i kao kazališna predstava Laryja Zappie iz 2003. sa Severinom u glavnoj ulozi. Tanja Smoje igrala je u raskošnoj krinolini i pritom se osvrnula na samu sebe i, između ostalog, govorila o vlastitom kazališnom putu na kojem je, ironično, imala priliku učiti od Severine. Naposljetku je komični efekt postignut i pucnjevima iz pištolja redateljice i ravnateljice hrvatske drame Renate Carole Gatice, kojim se Tanju Smoje na sceni repetitivno do iznemoglosti ubija.

  
  
  Kao jedno od najzvučnijih imena isticao se Zijah Sokolović koji je poznat publici i izvan kazališnog svijeta. Njegova Komedija civilizacije isprepletena je s tragedijom na pragu terora života na mreži, dok su likovi vezani uz svoje mobitele i na sve životne tragedije koje se događaju oko njih gledaju kao na priliku za dobar selfie. Na Komediju civilizacije nadovezao se komad Renate Carole Gatice Kratki spojevi kojima su se publici ponovno obratili Nikola Nedić i Mario Jovev duhovitim autorskim songovima. Gotovo se u potpunosti oslanjajući na pokret i geste te bubnjarsku pratnju (Rajko Ergić), Sokolović je publici predstavio nešto drugačiju viziju komedije, koja je imala i poučnu notu, a pritom je dao priliku i glumcima iz Riječkog kazališta mladih Kamov - Niki Carević, Tariku Žižaku i Leonu Kresi.

  Ovisno o kontekstu komad je Edvina Liverića s Edijem Ćelićem i Deanom Krivačićem koji su na nekoliko različitih načina interpretirali ulomak iz drame U očekivanju Godota Samuela Becketta. Počevši od opisa gesti nalik didaskalijama, kojima glumci autoreferentno sugeriraju daljnju interpretaciju ulomka putem uobičajene kazališne interpretacije do potpune promjene konteksta, Ćelić i Krivačić pojavljuju se u sadomazohističkim kožnim kostimima koji pridonose komičnosti njihovog egzistencijalizma, a potom se na sceni pojavljuju i obasuti dugim šarenim trakama lišeni forme tijela. Pri tome ponovno interpretiraju komad, ovoga puta dovodeći Godota do groteske, a publiku navodeći na smijeh. Humor u toj komediji proizlazi i iz samih pojava glumaca jer je Liverić na scenu postavio potpune fizičke suprotnosti koje su dodatno naglašene kada Krivačić i Ćelić glume sami na pozornici jedan pokraj drugog. Izvrtanje poznatog konteksta klasičnog djela ostvarilo je svoju svrhu te je, sudeći po reakcijama publike, to svakako bila jedna od uspješnijih komedija. Na sličnom je tragu i dinamični I galebove ubijaju, zar ne? Mirana Kurspahića koji je nastao kao svojevrsna studija Čehovljevog Galeba koji je u ovoj izvedbi od ozbiljnog dramskog komada pretvoren u alat repetitivnosti i apsurda nad višestrukim trapavim pokušajima samoubojstva Trepljova. Kurspahić je gotovo banalizirao Galeba dovodeći ga do travestije, pritom zadržavši osnovnu misao i obrise likova, uz naglasak na karikiranost radnje i odnosa među likovima te glumačku dinamiku.

  
  
  Jelena Lopatić, publici najpoznatija kao jedna od najjačih karika Hrvatske drame, ovoga se puta iskušala u formi redateljice. Inspirirana iskrenošću životinjskih reakcija, svoje je kolege glumce predstavila na drugačiji način, smjestivši ih u intiman prostor kućne zabave pri čemu se publici posebno svidio uvijek autentični Jasmin Mekić. Životinjska posla Jelene Lopatić više su nalikovala na društvenu studiju koja je u svojoj eksperimentalnosti i neočekivanosti naposljetku ipak izazvala smijeh publike. Olja Lozica s druge je strane pripremila sasvim drugačiji komad. Pastelno obojena komedija Nitko me ne voli prikazuje život sredovječnih supružnika (jednako izvrsni Olivera Baljak i Aleksandar Cvjetković) opterećenih žalobnim vapajima supruge o nevoljenosti. Narativ o samosažaljenju i nevoljenosti mnogima je nažalost predobro poznat iz stvarnog (su)života sa starijima, što je uz kompulzivno prejedanje u ovoj komediji dovedeno do vrhunca prenaglašene stvarnosti. Zanimljiv je i kostimografski izbor za ovu komediju. Naime, Cvjetković igra sa sjenilom sobne svjetiljke na glavi, čime ga se jednostavno svelo na objekt u braku, što je u tom odnosu i bio.
  
  
  
  Živi red Natalije Manojlović osvrt je na konzumerističku svakodnevicu s kojom se nedavno obračunala i autorica Maša Kolanović u djelu Poštovani kukci i druge jezive priče kojim je aludirala na isprazne najave zaposlenika supermarketa. Manojlović je svome komadu dodala i dozu distopije koju je hiperentuzijastična, i baš onakva kakva je u takvom djelu potrebna, Jelena Lopatić dovela gotovo do granica jeze. Naime, utjelovila je blagajnicu koja pomoću OIB-a saznaje sve o kupcima te na temelju toga određuje tko je pogodan za kupnju deterdženta, što može poslužiti i kao mračni nagoviještaj budućnosti. Živi red možda je i najpotresnija od svih viđenih izvedbi, ali je ujedno izazvala i najveće ovacije publike. Baveći se problematikom slijepog vjerovanja Sustavu - Velikog brata, ali i niza ličnosti s kojima se svakodnevno susrećemo u redovima supermarketa, Manojlović je istovremeno gledateljima ponudila komediju britkog teksta, ali i razlog za promišljanje svojeg položaja u sustavu.

  
  
  Saša Anočić za premijernu je postavu svoje Žute crte odabrao studente Glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Domagoja Ivankovića te Karla Bernika, koji su se u gomili glumaca koji su dotad prošetali scenom itekako istaknuli. Već su se za vrijeme predstave mogla čuti pitanja publike o nepoznatim licima na sceni koja su bila toliko uvjerljiva, realna i profesionalna da je malotko mogao i pomisliti da je riječ tek o dvojici studenata iz Osijeka. U sličnom tonu zaigrala je i Žuta crta - prati birokratsku zavrzlamu u katastarskom uredu koja se temelji na otresitosti državnih službenika, nepotrebnoj papirologiji i naposljetku nepotizmu, što je slučajna svakodnevica hrvatskih državnih i javnih službi. Žuta crta simbol je svega onoga s čime se građani svakodnevno susreću, a najkomičnije je to što sama komedija nije onoliko preuveličana koliko bi trebala biti da bi postala komedijom. Oba su glumca zasluženo dobila ovacije, a ovaj je komad svakako jedan od boljih izvedenih.

  
  
  Vjerojatno najuspješnija komedija je Opet ona Ivana Penovića, koja je publiku vratila u dane starih bitki riječkog HNK s rastućom desnicom u Hrvata. Ovaj nažalost prekratak komad najslađe je podsjetio na uzvik Tomislava Karamarka povodom proglašavanja Kolinde Grabar Kitarović novom predsjednicom 2015. godine koji je još slađe postao uvertirom Frljićevom i Blaževićevom Hrvatskom glumištu. „Imamo predsjednicu!” pretvorio se u jedan od najpoznatijih i najponavljanijih uzvika, bilo ironično ili zbiljski, koji je ove godine zasjenio nastup predsjednice u Kninu. Predsjednicu je utjelovila veteranka Hrvatske drame Biljana Torić, koju je zbilja bio užitak gledati u toj ulozi. Oštrina njezina glasa izravno je suprotstavljena interpretativnom čitanju predsjednice, a okružena ministrima i generalicom iz Minnesote te praćena budnim okom kamere, Biljana Torić zasluženo je ostvarila najzapaženiju ulogu večeri. Od samog njezinog stava te ponosa i točnosti kojima izgovara poznati tekst u drugom kontekstu do figura ministara te potpuno apsurdnog govora na tragu pomračenja uma, Torić je u suradnji s ostalim glumcima (Jasmin Mekić, Nikola Nedić, Mario Jovev) i redateljem Ivanom Penovićem ostvarila grand prix ovog dramskog omnibusa. Publika je deset minuta u nevjerici gledala scenu, a istovremeno je najviše komično i tragično to što redatelj nije morao posezati preduboko za tekstom nego ga je dobio spremnog na televizijskom prijenosu.

  
  
  Iako je prvenstveno riječ o nizu komedija, Prava komedija pravi je žanrovski amalgam. Deset se redatelja i redateljica uhvatilo u koštac s aktualnim temama, stvarnim licima, politikom i bizarnom svakodnevnicom, ali i novim čitanjima klasičnih dramskih djela. U suradnji s autorskim timom i Kim Cuculić nastala je predstava kakvu riječka publika nije često imala prilike gledati. U sto minuta svatko je mogao pronaći nešto za sebe te se prepoznati u određenoj vrsti humora, a Prava komedija imat će i svojevrsni inojezični nastavak talijanskom premijerom osam novih komedija. Kim Cuculić nije bila potpuno u krivu kada je kritizirala ondašnje stanje Hrvatske drame, no činjenica je da se otad mnogo toga promijenilo, predstave su sve posjećenije i raznovrsnije, a u Rijeci je ponovno postalo moderno dramiti.

  Redateljice i redatelji: Matija Ferlin, Natalija Manojlović, Edvin Liverić, Ivan Penović, Jelena Lopatić, Olja Lozica, Saša Anočić, Miran Kurspahić, Zijah Sokolovič, Renata Carola Gatica
  Koncept: Renata Carola Gatica, Marin Blažević
  Dramaturg: Luka Bosanac
  Oblikovanje svjetla: Dalibor Fugošić
  Scenograf: Dalibor Laginja
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Autori glazbe: Žlice&Gitara
  Asistent režije: Luka Bosanac
  Asistentica scenografije: Paola Lugarić
  Glazbenici: Petra Zoretić, Osman Eyublu, Pedro Rosenthal Campuzano / Rajko Ergić, Nikola Nedić, Mario Jovev

  Igraju: Svetlana Andrejučuk, Anastazija Balaž, Olivera Baljak, Petar Baljak, Karlo Bernik, Ivna Bruck, Nika Carević, Aleksandar Cvjetković, Edi Ćelić, Serena Ferraiuolo, Domagoj Ivanković, Mario Jovev, Vitalij Klok, Leon Kreso, Dean Krivačić, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Nikola Nedić, Giuseppe Nicodemo, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ivan Raffaelli, Sabina Salamon, Predrag Sikimić, Mirko Soldano, Tanja Smoje, Biljana Torić, Tarik Žižak
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 8. listopada 2019.
  

Piše: