SVI STE VI MALOGRAĐANI

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Maksim Gorki, Malograđani, red. Paolo Magelli

• 
  
  Malograđani (napisani 1901.) prije ove premijere posljednji put postavljeni su u Zagrebu prije više od pola stoljeća. Režirao ih je na ovoj istoj pozornici Vanča Kljaković 1963., a potom je njihov autor Maksim Gorki kao začetnik socijalističkog realizma gurnut u pozadinu, da bi tek premijera u HNK-u Varaždin 2018. u režiji Helene Petković, a posebice gostovanje krajem prošle sezone Dramskog teatra na Vasiljevskom iz Sankt-Peterburga i opet na Gavellinoj sceni podsjetilo zagrebačku kazališnu publiku kako se radi o vrijednom tekstu za kojeg je moguće naći niz razloga za uprizorenje, a ne samo njegovu aktualnost koja se prigodom ove premijere najčešće spominjala. Istina je da su i u današnjem svijetu, a u nas čak i više od prosjeka, prisutni malograđani kao ljudi koji se bave jedino onime što im donosi neposrednu osobnu korist a ne zanima ih boljitak cijelog društva, iako se licemjerno baš na to pozivaju ističući svoju vjeru, domoljublje, poštovanje tradicije i proglašavajući nemoralnim ili neprijateljem svakoga koji im ne povlađuje.

  
  
  Međutim, kada se radi o ovom tekstu i njegovoj novoj zagrebačkoj premijeri, situacija nije baš tako jednostavna kako se na prvi mah čini. U vrijeme kada je Gorki pisao svoj tekst, u Rusiji malograđanin (u originalu meščanin) nije imao pejorativno značenje kao u nekim zapadnoeuropskim zemljama (iako i tamo u mnogo blažem smislu no danas) nego je jednostavno označavao jedan dio građanstva, a Gorki u svom komadu pokazuje kako će njihova sebičnost i odbijanje promjena dovesti do žalosnih posljedica i u njihovom sitnom svemiru (koji se uglavnom svodi na obitelj), a i izazvati pobunu, posebno mlađe generacije. Čini se da je upravo ta drama Gorkog bitno pridonijela (posebice u Rusiji) da malograđanština dobije negativno određenje.

  Paolo Magelli u hrvatskom je kazalištu napravio niz izvanrednih predstava (iako nije bio potpuno imun niti od ponekog promašaja), a posebice su mu vrijedne bile originalne inscenacije klasika (u suradnji s vrsnom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleštinom s kojom je i ovdje surađivao) pa zato i nije čudo da nije išao za stereotipnom aktualizacijom koja bi pokazala (što i nije neko otkriće) veliku sličnost nekadašnje i sadašnje malograđanštine. Međutim, dvojbeno je ipak to što je za to smislio svoju novu definiciju malograđanina koja obuhvaća sve koji su odustali od vjerovanja u utopiju. Tako je najveći dio ljudskog roda, bez obzira na sve moguće međusobne razlike, utrpao u tu bezvrijednu malograđansku gomilu, a jedini koji tamo ne pripadaju vjerojatno su sam Magelli i njegovi najbliži suradnici i istomišljenici. Međutim, ma koliko se ta originalna definicija mogla činiti novom, njena je aktualnost zapravo vrlo upitna jer je ona varijacija slogana „Budimo realisti. Tražimo nemoguće!“, koji je bio vrlo popularan među buntovnim studentima 1968., dakle prije pola stoljeća. Relativno brzo je većina tih mladih buntovnika odustala ne samo od takvih parola nego i od bunta samoga, što ipak ne znači da ne treba cijeniti one koji su zadržali bar neke elemente pobune protiv postojećeg stanja stvari i kojima u umjetnosti takav stav omogućava stvaranje vrijednih djela.

  Nažalost se to u ovoj Magellijevoj interpretaciji Malograđana nije dogodilo. Gorki je među licima svoje predstave najviše volio strojara zaposlenog na željeznici Nila kojeg ovdje poletno igra Janko Rakoš. Kao dijete ga je posvojio patrijarh malograđanske obitelji Besemjonov, kojeg Boris Svrtan igra kao autokrata koji se ne snalazi u svijetu kojeg je sam stvarao i u kojem mu je još jedino preostala podrška supruge Akuline, koju Ksenija Pajić sugestivno tumači kao pravu malograđanku. Nil pak donosi navještaj novog doba s idejama o tome kako će uskoro najvažnije pozicije u društvu zauzimati oni koji rade i tako stvaraju dobra za čitavu zajednicu. Magelli međutim svoju redateljsku koncepciju gradi na ironiziranju svih likova, pa i ovog koji se čak niti po njegovoj definiciji ne bi mogao ubrojiti u malograđane. Zato predstava započinje time da ispred glumaca spremnih da započnu scensku igru s jedne strane pozornice na drugu polako prođe vlak (zapravo malo veća igračka), a da se na završetku predstave taj vlak proveze u suprotnom smjeru. Osim što se tako pokazuje neznatnost željeznice o kojoj Nil govori sa zanosom, to je vjerojatno i izrugivanje Lenjinove izreke da je socijalizam elektrifikacija plus industrijalizacija, iako su Malograđani napisani i prije ugušene revolucije 1905., a i punih šesnaest godina prije one Oktobarske u kojoj je Lenjin osvojio vlast.

  
  
  Naravno, redatelj je posebno podrugljiv prema tipičnim malograđanima kao što je bračni par Besemjonov i kao što će vjerojatno postati njihov sin, bivši student Petar, kojeg Živko Anočić interpretira kao čovjeka koji se ne usudi suprotstaviti sustavu, dok njihova kći - učiteljica Tatjana koju Tena Nemet Brankov tumači kao izgubljeni čehovljanski lik, pokušava samoubojstvo. Malograđanske norme, čini se, podržava tek kuharica Stepanida u strogom tumačenju Bojane Gregorić Vejzović. Barbara Nola šarmantna je stanarka kod Besemjonovih, kojoj je životno zadovoljstvo ispred morala, pa i po tome predstavlja otklon od malograđanštine, iako joj se ne usuđuje suprotstaviti.
  
  To se ne bi moglo reći za stanara - pijanca Tetereva, kojeg Ranko Zidarić s puno snage i vidljivim zadovoljstvom tumači kao čovjeka nezadovoljnog ne samo svojim životom nego i društvom u kojem živi, a posebice Besemjonovljevom malograđanštinom koju često napada. Enes Vejzović je intrigantni gazdin siromašni daleki rođak Perčihin, prodavač ptica pjevica koji sanja o tome da ode živjeti u prirodu u kojoj nema ljudi, ali se ipak nastoji ne suprotstavljati malograđanštini koja vlada u tom domu, jer tako besplatno dolazi do jela i pića. Kod njegove kćerke Polje (koja je Gorkom drugi najdraži lik), odrasle u kući Besemjonovih, švelje i Nilove zaručnice koja zajedno s njim navještava društvene promjene, Ivana Roščić naglašava elemente nekog budućeg feminizma.

  Sve su te karakteristike zanimljivih dramskih lica vrsni glumci ansambla Malograđana izvukli iz vlastitih glumačkih osobnosti i umijeća, boreći se s redateljskom koncepcijom koja ih je očito prisiljavala da gotovo sve dijaloge viču a ne govore i tako im onemogućila nijansiranost i stvaranje kompleksnih uloga. Reklo bi se da je Magelli tu ušima gledatelja nimalo ugodnu odluku donio ironizirajući zagrebačke glumce kojima se povremeno i ne baš bez razloga predbacuje da ih se ne čuje u udaljenijim dijelovima gledališta, pa je tako jedan od cijenjenih glumaca starije generacije to naveo kao razlog zašto više ne ide u kazalište. A to doista jest šteta, jer danas u zagrebačkim kazalištima nastupa iznimno velik broj izvrsnih glumica i glumaca velikih kreativnih mogućnosti, koji su koncentrirani na stvaralaštvo a pritom zaboravljaju neka od temeljnih znanja svog zanata, kakvo je govorenje koje se i kada djeluje tiho ili čak prelazi u šapat mora čuti u cijelom gledalištu - kako su u lipnju pokazali gostujući glumci iz Sankt-Peterburga u svojoj izvedbi istog komada.

  Ako je takva redateljska odluka možda i bila reakcija na taj problem zagrebačkog glumišta, od dobrog bi se redatelja očekivalo da uz sve ostalo poradi na tome da glumci svoje interpretacije upotpune i tim zanatskim umijećem. Zato se čini da je vikanje, koje postaje doista zamorno kada se protegne na čitavu predstavu, ipak tek redateljeva dosjetka koja proizlazi iz Magellijevog prosedea u kojem je za njegove Malograđane i njihovo značenje važnija od dijaloga i njegovog glumačkog uobličenja scenografija Lorenza Bancija s preizravnom porukom. Čitavom pozornicom dominira kosina po kojoj se lica predstave, gubeći ravnotežu, kotrljaju prema dnu ili se namjerno (kližući na svojoj pozadini) spuštaju prema toj najnižoj razini. Iznenađujuće je pritom da nakon svega toga Magelli kao alternativu malograđanštini (ili po njemu prestanku vjerovanja u utopiju) ipak nudi neku vrstu teatra.
  
  Naime, dva sporedna lika – Tatjanina prijateljica učiteljica Cvetajeva (Jelena Miholjević) i podstanar Šiškin, vječiti student (Andrej Kopčok) bijeg od učmalosti vlastite sredine traže u bavljenju kazalištem, a Magelli im pruža priliku da svojom predstavom, zapravo nekom vrstom suvremenog performansa, šokiraju malograđansku publiku, a (zahvaljujući svjetlu) jasno je da se to odnosi na čitavo Gavellino gledalište. Na kraju te izvedbe priključuje im se i Klim, te svo troje pokažu publici gole stražnjice kojima bi ih trebali zapanjiti i uvrijediti.
  
  
  
  Međutim, ovo ipak nije devetnaesto stoljeće i vrijeme u kojem se Baudelaire i njegovi sljedbenici trude épater le bourgeois (šokirati građanina), a već je desetljećima (što Magelli, čini se, ne priznaje) prošlo i vrijeme u kojem je obnaživanje na kazališnim daskama djelovalo sablažnjivo. Zato gledatelji u Gavelli, koje redatelj kao malograđane nastoji uvrijediti golim stražnjicama, uzvraćaju bučnim pljeskom. Možda svatko misli da on (za razliku od svih oko njega) ipak ne pripada tim malograđanima koji zaslužuju takvo poniženje, ali je još vjerojatnije da je to nastavak tradicije po kojoj se već desetljećima u zagrebačkim kazalištima oduševljeno aplaudira na svim premijerama, bez obzira na njihove domete.
  
  Prevoditelj: Milan Đoković
  Redatelj: Paolo Magelli
  Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
  Scenograf: Lorenzo Banci
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Autor glazbe: Ljupčo Konstantinov
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistentica redatelja: Tamara Damjanović
  Asistentica scenografa: Nina Silobrčić
  Autor fotografija: Marko Fortunatović Ercegović
  
  Uloge:
  Besemjonov, Vasilij Vasiljevič, imućan malograđanin: Boris Svrtan
  Akulina Ivanovna, njegova žena: Ksenija Pajić
  Petar, bivši student, njihov sin: Živko Anočić
  Tatjana, učiteljica, njihova kći: Tena Nemet Brankov
  Nil, posvojenik Besemjonova, strojar: Janko Rakoš
  Perčihin, daleki rođak Besemjonova, prodavač ptica pjevica: Enes Vejzović
  Polja, njegova kći, krojačica, nadniči po kućama: Ivana Roščić
  Jelena Nikolajevna Krivcova, udovica nadzornika zatvora: Barbara Nola
  Teterev, crkveni pojac, stanar kod Besemjonovih: Ranko Zidarić
  Cvetajeva, učiteljica, Tatjanina prijateljica: Jelena Miholjević
  Stepanida, kuharica: Bojana Gregorić Vejzović
  Šiškin, vječni student: Andrej Kopčok
  Doktor: Nenad Cvetko / Ivan Grčić

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. listopada 2019.  

Piše: