Inovativno i kreativno

Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Rijeka: rePUBLIKA U ORKESTRU, kor. Nikolina Pristaš, red. Goran Sergej Pristaš

• 
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 20. listopada 2019. godine premijerno je izveden projekt rePUBLIKA U ORKESTRU, nastao u koprodukciji izvedbenog kolektiva BADCo., Hrvatske drame i Talijanske drame riječkoga HNK-a te Chicago Cultural Centrea i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. U novom izvedbenom prostoru, orkestralnoj rupi, četiri plesačice i glumice uz glazbenu pratnju Petra Kovačića na violončelu, publici su prezentirale postmoderno viđenje klimatskih promjena te vježbanje nemogućeg.

  Trodijelna i dvojezična predstava publici je predstavila dosad neviđen koncept u riječkome HNK-u. Naime, rePUBLIKA U ORKESTRU u cijelosti se odvija u orkestralnoj rupi, ispod razine pozornice, na mjestu koje je svojevrsna pokretačka snaga mnogih kazališnih predstava. U ograničenom prostoru publika je nerijetko u izravnom kontaktu s umjetnicima, a ispred sjedala našli su se i stalci s partiturama na dvama jezicima, no ovoga puta bez nota. Partiture u dekonstrukciji orkestralne rupe sadržavaju kratke tekstove i prate samu predstavu, a publici daju priliku za višestrukim čitanjem jedne izvedbe. Zbog svojeg specifičnog narativa rePUBLIKA U ORKESTRU slobodno bi se mogla nazvati i performansom koji je u svoje dijelove ukomponirao plesne i glumačke dionice te sinergiju tijela i teksta. U tri dijela publika je mogla vidjeti pokušaje nemoguće koreografije rađene prema taranteli i zamisli kolektiva Goat Island, propitati tjelesna ograničenja, jezične intervencije u prostoru te naposljetku uživati u igri riječi, zvuka i pokreta koja je zaokružila cjelinu ovog multidisciplinarnog performansa.

  Izvedbu rePUBLIKE U ORKESTRU u cijelosti nose Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Aleksandra Stojaković Olenjuk i Ivna Bruck koje svojim tijelima igraju mjestimice nemoguću i fizički iznimno napornu igru. Prvi je dio predstave posvećen upravo tome, odnosno Ana Kreitmeyer i Marta Krešić tijelima i pokretom prate izvedbu The Sea and Poison koja se istovremeno prikazuje na televizorima u orkestralnoj rupi. Na snimci četvorica muškaraca po uzoru na tarantelu pokušavaju plesati nemogući ples te, inspirirani trovanjima i plesom svetog Vida koji njihova tijela tjera da se nenamjerno kreću kako bi izbacila otrov iz sebe, plešu na rubu svojih fizičkih ograničenja.
  
  
  
  U drugome dijelu predstave glumice i plesačice oslanjaju se na jezik, odnosno iskorištavaju slova kako bi svojim tijelima i rekvizitima ispisale riječi. Jezično-vizualna instalacija na zidu orkestralne rupe preuzeta je iz performansa Opla stick: muka po Paolu Scheggiju, a ova je rekonstrukcija poznatog i viđenog u novom ruhu prilika za promišljanje odnosa jezika, politike, postmodernizma i performansa. U trećem je dijelu zanimljiva i interakcija umjetnica s publikom, pri čemu su neke izravno upućivale publiku na listanje partitura koje su bile popratan sadržaj uz aktualna događanja na sceni, a čime je i publika postala dio predstave. S vremenom je i izvedba izašla iz kriptičnosti isključivo scenskog pokreta i preselila se u domenu govora te su umjetnice, ponajprije Aleksandra Stojaković Olenjuk i Ivna Bruck, na dvama jezicima vodile publiku kroz radnje kako bi izravno i fizički postala dijelom performansa. Pritom su izravno upućivale na prirodne katastrofe i klimatske promjene koje je čovjek sam uzrokovao svojim nemarom, a publika je nakon predstave svakako dobila povod za razmišljanje.

  
  
  Zanimljiva je bila i crtica iz kazališne povijesti, iz doba kada se riječki HNK posljednji puta obnavljao, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Budući da je kazalište izgrađeno na nasipanom dijelu Rijeke koji je nekada bio more, crpke su neprestano radile i izbacivale vodu koja se potom izbacivala u obližnji Mrtvi kanal. Prilikom obnove zgrade kazališta isključena je struja te su i crpke prestale raditi, a radnike je dočekao poplavljeni parter i orkestralna rupa u kojoj se odvija rePUBLIKA U ORKESTRU. Ovakvim životnim ritmom i odnosom prema prirodi takva bi se situacija mogla i ponoviti, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da zgrada HNK Ivana pl. Zajca veoma polako, ali sigurno propada u nasip, odnosno u more. Razina mora diže se diljem svijeta, a na udaru će najprije biti otoci i obalna područja u koja spada i Rijeka. Stoga je ova predstava i svojevrsno upozorenje o ljudskoj bahatosti i nonšalantnosti prema prirodi i klimi koja nas može jednim udarcem ugušiti.

  Ana Kreitmeyer i Marta Krešić, članice izvedbene skupine BADCo., imale su zaista fizički i izvedbeno zahtjevan zadatak u prvome dijelu predstave, uz neprestano kretanje, poskakivanje, posrtanje i ples. S druge strane, Aleksandra Stojaković Olenjuk i Ivna Bruck, glumice Hrvatske i Talijanske drame, zavladale su posljednjim dijelom predstave uz podršku Kreitmeyer i Krešić te su, osim izražavanja tekstom, poruku morale prenijeti i samo pokretom. Stječe se dojam da je samo govoreni dio predstave prilično improviziran, što je vjerojatno i cilj, jer bit predstave nije u eksplicitnosti značenja i govora nego u implikacijama i re/dekonstrukciji pokreta i povijesti. Jednostavni i praktični kostimi preuzeti su iz fundusa skupine BADCo., a za njih je bio zadužen kostimograf Silvio Vujičić, dok je koreografiju osmislila Nikolina Pristaš.

  
  
  Inovativna i kreativna rePUBLIKA U ORKESTRU nije često viđen koncept u nacionalnim kazališnim kućama, no svakako je i to potreban odmak od klasičnih dramskih predstava na koje su gledatelji navikli. No, mora se napomenuti i da je upitno kakav će odjek ovakva predstava imati kod publike. U skučenom prostoru orkestralne rupe najglasnije su odjekivali zbunjeni pogledi, a rePUBLIKA U ORKESTRU izvedba je koju bi se trebalo pogledati više puta, što zbog svoje kompleksnosti i mjestimične kriptičnosti, a što samo zbog činjenice da redovita publika nije navikla na performans u klasičnom teatru. U svakom slučaju, takve su nam intervencije potrebne, kako u društvu tako i u kazalištu, makar kako bismo ispitali svoj odnos prema kazalištu i performansu, a onda i prema svijetu.

  
  Produkcija: Izvedbeni kolektiv BADCo., Hrvatska drama i Talijanska drama riječkoga HNK-a, Chicago Cultural Centre, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu
  
  Redatelj: Goran Sergej Pristaš
  Dramaturgija: Nataša Antulov, Tomislav Medak
  Koreografkinja: Nikolina Pristaš
  Koreografska suradnica: Zrinka Užbinec
  Scenograf: Igor Eškinja
  Kostimograf: Silvio Vujičić
  Instalacija: Opla-stick, muka po Paolu Scheggiju
  Glazba: John Cage, Etudes Boreales
  Video: Marin Lukanović

  Izvode: Ana Kreitmeyer, Petar Kovačić, Marta Krešić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ivna Bruck
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 14. studenog 2019.

Piše: