LJEPOTA ZAKRIVLJENOG ZRCALA

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Coline Serreau, Doma je najbolje (Lapin Lapin), red. Rene Medvešek

• 
  
  Coline Serreau, u karijeri koja uspješno traje preko četrdeset godina, afirmirala se kao jedna od najosebujnijih ličnosti francuskog teatra i filma. Započela je kao glumica, ali je vrlo brzo pozornost privukla i pisanjem kao dramatičarka i scenaristica, a i filmska i kazališna redateljica. Najveći međunarodni uspjeh postigla je filmom Tri muškarca i kolijevka, kojeg je 1985. režirala prema vlastitom scenariju. Njime je osvojila publiku i u domovini i u mnogim drugim zemljama, dobila tri nacionalne filmske nagrade César i nominaciju za Oscara za  najbolji film na stranom jeziku. Nakon toga je napravljen i holivudski remake - komercijalno još uspješniji, iako nije u potpunosti dosegao original i njegove najviše domete u suvremenoj filmskoj komediji. U to je vrijeme Serreau napisala (1984.) i svoju najuspješniju komediju Lapin Lapin, u nas prevedenu kao Doma je najbolje, praizvedenu 1986., kada je autorica tumačila i najistaknutiju ulogu Mame. To je najočitije pokazalo njenu težnju prema potpunom autorstvu, što je bio i razlog zbog kojeg se opredijelila da većinom djeluje u neovisnim produkcijama koje lakše prihvaćaju njezine neobične i vrlo samosvojne zamisli, često utemeljene na miješanju različitih žanrova.
  
  
  
  One su vidljive i u ovom komadu, a i njegovoj izvedbi u Kerempuhu, gdje na početku sve počinje kao tipična obiteljska priča s malo francuskog štiha u načinu tradicionalne povezanosti članova i otvorenog iskazivanja međusobne ljubavi. Radi se o obitelji Zeko (prijevod francuskog Lapin) koja živi u malom stanu, jedva dovoljnom za četvero članova koji tu još stanuju nakon što su se dvije kćerke odselile (a jedna i udala), dok je jedan od sinova našao dobar posao u Bruxellesu. Tu malu zajednicu organizira i spretno unatoč svim financijskim i ostalim problemima vodi Mama, koju vrlo dojmljivo snažnom glumačkom osobnošću i efektnim prilagođavanjem različitim osobama i situacijama tumači Anita Matić Delić. Doduše, jedini koji donosi novac u kuću je Tata, kojeg Sreten Mokrović igra vješto prelazeći iz ozbiljnosti pater familiasa u nijansirano poniranje u depresiju kada ne samo ostaje bez očekivane povišice nego i gubi zaposlenje. Dvojica sinova koji još žive s njima su perspektivni student Bébert, kojeg Damir Poljičak uspješno tumači s ozbiljnošću koja povremeno djeluje komično svojom neprimjerenošću svakodnevnim situacijama, a vrhunac doseže kada se otkriva da je on jedan od najtraženijih cyber-terorista. Posebno pak treba istaknuti vehementnost i zaigranost kojom Josip Brakus tumači učenika koji radije čita znanstvenofantastične romane, vjerujući im više no školskom obrazovanju. Rodio se s dva zuba, pa su ga nazvali Zeko, iako je i prezime obitelji identično (što je naglašeno u naslovu originala Lapin Lapin).

  
  
  Zbog te neobičnosti pri rođenju neki su tvrdili da je izvanzemaljac, što je u inače gotovo realističnoj obiteljskoj drami djelovalo kao prilika za zafrkanciju, da bi se tek kasnije otkrilo kako se radi o diskretnoj najavi ulaska znanstvene fantastike u rasplet komada. Doduše, nedugo nakon uvoda komad postupno prelazi iz drame u grotesku s elementima crnog humora, kada se i ostali članovi mlađe generacije vraćaju u skučeni obiteljski prostor. Pritom se otkriva da niti oni kao ni Zeko nisu ono što je izgledalo da jesu. Jeannot (Luka Petrušić) je traženi kriminalac, a ne briselski činovnik. Marie (Mia-Anočić Valentić) nije u sretnom braku, pa se i ona vraća kući nakon razvoda. Lucie (Mirela Videk Hranjec) uspijeva isprovocirati obitelj pojavljujući se u hidžabu u znak solidarnosti s imigrantima, ali izaziva simpatije najavom skore udaje. No, i od nje odustaje u posljednji trenutak i tako izaziva karikirane reakcije te zajednice koje stvaraju veselost crne komedije koja prelazi u farsu, što potenciraju i pridošlice koji ne pripadaju obitelji. Tako se u prenapučen stan useljava i ostavljeni ženik Gérard (Matija Šakoranja), a na kraju i susjeda Duperri (Elizabeta Kukić) koja je posudila ležajeve svim došljacima, a i sama želi društvo jer teško podnosi osamljenost. Svi oni ostvaruju iznimno zabavne i duhovite epizode, za što je zaslužna ne samo visoka vrijednost Kerempuhovog ansambla nego i režija Renea Medvešeka koji u svim svojim predstavama uspijeva izvući maksimum glumačkog umijeća interpreta.

  Oni ovdje uspijevaju udahnuti život licima koja su doduše utemeljena na realističkom prikazu kompleksnih osoba, ali koja prelaze u karikaturu i grotesku, stvarajući nevjerojatne komične situacije koje svojom posebnošću mogu očarati gledatelja. Takva igra i brzi ritam Medvešekove režije uspijevaju učiniti neodoljivim taj mikrosvijet u kojem u malom stanu s mnogo ljubavi i vrlo malo trzavica uspijeva živjeti devet ljudi koji poštuju prava na različitost drugih. Oni bi možda i mogli uvjeriti gledatelja da skučenost, nedostatak sredstava i ovrhe ne mogu upropastiti takav neudoban, ali osjećajima bogat život kada vanjski svijet ne bi nasrtao na tu zajednicu i njene stavove. A ključan zaplet nastaje kada vlast u državi preuzima diktatura populističkog, nacionalističko religioznog Novog reda koji uhićuje Béberta kao najopasnijeg terorista jer on koristi internet za borbu protiv nehumanog odnosa prema imigrantima. A kada situacija postane beznadna, predstava vrlo uspješno prelazi u znanstvenu fantastiku, jer pomoć može stići jedino iz svemira.

  
  
  Doma je najbolje je predstava koja na izrazito pomaknut, ali zato nimalo manje uvjerljiv način govori o nizu aktualnih problema od kojih neki nisu niti postojali prije više od trideset godina kada je tekst napisan. Radi se dakle o vrlo uspješnoj aktualizaciji za koju su nedvojbeno vrlo zaslužni redatelj i vrsna dramaturginja Dora Delbianco, a vjerojatno i autorica Coline Serreau, koja i sama često unosi promjene u njoj vjerojatno nadraži vlastiti komad prilagođavajući ga promjenama vremena. Visokim dometima izvedbe pomogla je i maštovita scenografija Tanje Lacko koja je uspjela izgledom i načinom rasporeda namještaja po cijeloj pozornici stvoriti dojam minijaturnog stana, a istodobno ostaviti dovoljno prostora za razigranost glumaca, kojoj su pomogli i adekvatni kostimi Milene Matijević Medvešek. Glazba Matije Antolića, koja se sastojala uglavnom od maštovitih varijacija udaranja po kućnim elementima, primjereno je uokvirila Medvešekovu redateljsku viziju, ali mi se čini da ga je njegovo oduševljenje tom suradnjom dovelo do u nekoliko navrata predugog korištenja te glazbe (posebice na kraju prvog i početku drugog dijela izvedbe), što je u tim trenucima pomalo narušilo ritam ove inače vrlo uspjele Kerempuhove predstave.
  
  Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
  
  Redatelj: Rene Medvešek
  Prevoditeljica: Marta Medvešek
  Dramaturginja: Dora Delbianco
  Scenografkinja: Tanja Lacko
  Kostimografkinja: Milena Matijević Medvešek
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Glazba: Matija Antolić
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
  Pomoćnica redatelja: Kristina Grubiša
  Inspicijentica: Ena Subotić
  Autor fotografija: Ivan Posavec
  
  Igraju:
  Mama: Anita Matić Delić
  Gospođa Duperri: Elizabeta Kukić
  Zeko: Josip Brakus
  Bébert: Damir Poljičak
  Jeannot: Luka Petrušić
  Marie: Mia Anočić – Valentić
  Lucie: Mirela Videk Hranjec
  Gérard: Matija Šakoronja
  Predsjednik Vlade / Drugi policajac / Hervé: Karlo Mlinar
  Tata: Sreten Mokrović
  Televizijski voditelj / Prvi policajac / Mali vojnik: Igor Jurinić

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. studenog 2019.

Piše: