Dinamično i publici privlačno

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: La Commedia / Prava komedija, red. Renata Carola Gatica, Jen Pitt, Annie Jin Wang, Giulio Settimo, Giuseppe Nicodemo, Giorgio Amodeo, Marco Di Stefano, Nenad Pavlović, Denis Brižić, 25. listopada 2019.

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci 25. listopada 2019. godine premijerno je izvelo dvojezičnu predstavu La Commedia / Prava komedija, osmišljenu prema odgovoru Hrvatske drame na nezadovoljstvo manjkom komedija u riječkom HNK-u kazališne kritičarke i novinarke Kim Cuculić. Iako je ansambl Talijanske drame već dugi niz sezona prije svega poznat po brojnim komedijama te se spomenuti osvrt nije odnosio na njih nego je Hrvatska drama prozvana „najslabijom karikom“ riječkoga HNK-a, i oni su htjeli dati svoj doprinos odgovoru na pitanje „Što je to prava komedija?”. Uz to su pokušali afirmirati i zajedništvo na sceni s članovima Hrvatske drame i postaviti tzv. drammu fiumano, odnosno riječku, fiumansku dramu koja se temelji na uzajamnom prožimanju talijanske, hrvatske i inih kultura koje supostoje u Rijeci.

  Osim što ih veže zajednički nazivnik komedije, omnibus Talijanske drame zapravo je potpuno drugačiji od onoga što je predstavila Hrvatska drama. Poveznice među predstavama prvenstveno se temelje na dvojcu Žlice i gitara (Mario Jovev i Nikola Nedić) koji na sebi svojstven kabaretski način otvaraju i ovu predstavu te su poveznica ostalim komadima. La Commedia je obuhvatila glumce i Talijanske i Hrvatske drame te je, iako većinski na talijanskom jeziku, bila bliska svima. U stvaranju predstave sudjelovalo je osam redatelja i redateljica: Jen Pitt, Annie Jin Wang, Giulio Settimo, Giuseppe Nicodemo, Giorgio Amodeo, Marco Di Stefano, Nenad Pavlović i Denis Brižić, a neka su imena dobro poznata riječkoj publici jer je riječ o glumcima ili redateljima koji su već surađivali s HNK Ivana pl. Zajca. Svaki od njih na svoj je način pokušao otkriti što je to prava komedija, a na gledateljima je samima da prosude koliko je koji komad bio uspješan.

  Prije svega treba pohvaliti trajanje predstave koje je, u odnosu na Pravu komediju, kraće te La Commedia ni u jednom trenutku nije zamorna. Neki su dijelovi više a neki manje nasmijali publiku, no nekoliko se komada ipak posebno istaknulo. Na početku treba spomenuti  komediju Di Passaggio / U prolazu Nenada Pavlovića, u kojoj glume Edi Ćelić i Elena Brumini, koji su se zaista postavili kao dinamični duo dramme fiumano. Komedija Ćelića i Brumini lišena je govora i temelji se isključivo na fizičkom teatru te povremeno nalikuje slapstick-komediji u kombinaciji s cirkuskom umjetnošću. Odjeveni u šarene klaunovske kostime, dvoje glumaca izražavaju se samo svojim gestama, mimikom i čudnovatim zvukovima koje ispuštaju, što je u većini navrata publiku izuzetno nasmijalo. Od talijanskog jezika kao baze odudara i simpatična komedija E?/ I? Nenada Pavlovića s Denisom Brižićem i Anastazijom Balaž koja je u cijelosti izvedena na čakavštini, što ju je dodatno približilo riječkoj publici odrasloj na tom idiomu. U središtu je događanja pismo kćeri (Anastazija Balaž) glavnog lika koja je odselila u Irsku te treba doći u posjet ocu. U pismu ga obavještava da će ipak odgoditi dolazak, a komične situacije rezultat su generacijskog jaza i međusobnog nerazumijevanja. Bliska tema iseljavanja, poznati idiom te neposredan i simpatičan lik Denisa Brižića pridonijeli su uspjehu komada, a publiku pripremili za još nostalgičnih putovanja.

  
  
  Zanimljiv je bio i koncept zamjene rodnih uloga predstavljen u komadu Gentilezze a cena / Pristojnosti za večerom Annie Jin Wang i Jen Pitt. Četiri prijatelja (Bruno Nacinovich, Mirko Soldano, Lucio Slama i Anton Plešić) nalaze se na večeri kod domaćina (Giuseppe Nicodemo) te neprestano primaju pozive od svojih supruga i pritom ih savjetuju kako se brinuti za dijete, histeriziraju oko čišćenja i usluživanja gostiju te poslužene hrane, a naposljetku se i stereotipno slikaju za jednu od društvenih mreža. Na kraju im se pridružuje i supruga domaćina (Serena Ferrauiolo) odjevena u strogi poslovni kostim te komentira kako se muškarci „tipično nalaze u kuhinji“. Iako upitne komičnosti, komad ipak poziva na promišljanje o stereotipnim muško-ženskim odnosima, ali i na razmatranje komičnosti okretanja rodnih uloga. Manje zamjetna bila je komedija L'ispettore della boccaporte / Inspektor grotla, čija se radnja odvija na brodu koji tone. Komična situacija nastaje iz apsurda, odnosno nemogućnosti jednog od pomoraca (Mirko Soldano) da skoči s broda jer ne zna plivati, a kapetan (Bruno Nacinovich) ne može napustiti brod prije svojih pomoraca. U komediji je potrebno pohvaliti prije svega funkcionalnu scenografiju (Dalibor Laginja) koja je oslikala situaciju na brodu, te uzburkano more izrađeno od platna. Osnovna se scenografija predstave kao cjeline zapravo temelji na okviru i LED žaruljama koje doprinose kabaretskom ozračju te je u svakoj manjoj komediji nadograđivana rekvizitima i upotpunjavana dodatnim glumcima i kostimima (Manuela Paladin Šabanović), što je ovoj predstavi zajedničko s Pravom komedijom.

  Uspješna, zabavna i intrigantna bila je komedija Dieci minuti alla fine del mondo / Deset minuta do smaka svijeta Marca Di Stefana sa Serenom Ferrauiolo u glavnoj ulozi, uz povremene upadice Giuseppea Nicodema. Ferrauiolo glumi ženu koju čeka ljubavnik (Giuseppe Nicodemo) u zapozorju, dok je do smaka svijeta ostalo samo deset minuta. Odjevena u spavaćicu, zove vladine dužnosnike pokušavajući doći do predsjednika. Cijelo vrijeme iz pozadine je senzualno zove muškarac koji je zapravo i glavni komični faktor te komedije, barem do njezina kraja. Kada Serena Ferraioulo telefonski napokon dođe do predsjednika, zatraži razgovor s njegovom majkom. U razgovoru s njom otkriva da joj je to nekadašnja učiteljica te na račun njihove zajedničke prošlosti, ali i njezina sina (predsjednika) istresa salve uvreda i psovki. Nakon izbacivanja otrova iz duše, dolazi do smaka svijeta, a Ferraioulo je upravo skinula najveći teret s duše, doživjela katarzu i s pozornice nestaje slobodna.
  
  Iznimno je uspješna bila i  La Storia di Fiumein 10 Minuti / Priča o Rijeci u 10 minuta koja je otvorila La Commediu te ponajprije igrala na kartu lokal-patriotizma i publiku povela na komično putovanje bogatom povijesti Rijeke - od antike do suvremenog doba. Publika se pritom prisjetila i nekih manje poznatih crtica o Rijeci, a izjava o Riječanima kao ljudima kojima se „baš i ne da ratovati“ od njezinih početaka pa do danas možda je i najpamtljivija te najiskrenija izjava ove komedije u cijelosti. U ovom komadu Giulija Settima, ravnatelja Talijanske drame, sudjelovali su glumci i Hrvatske i Talijanske drame (Serena Ferraiuolo, Elena Brumini, Anastazija Balaž, Jelena Lopatić, Anton Plešić, Mirko Soldano, Edi Ćelić, Mario Jovev, Jasmin Mekić) te su pritom pjevali i govorili na oba jezika. Zastavama na majicama naposljetku su prikazali i sve države bivše Jugoslavije, nakon čega ih po isteku deset minuta prekida narator (Bruno Nacinovich). Još više nostalgije i ubrzanje pulsa bijelog riječkog srca izazvao je apsolutni hit glumca Talijanske drame koji se ovoga puta okušao u ulozi redatelja.
  
  
  
  Giuseppe Nicodemo režirao je komad Le allegre comari di Fiume / Vesele žene riječke čime je osvojio i raznježio publiku te zasluženo zaradio gromoglasni pljesak. Ova desetominutna komedija prati dvije žene (Anastazija Balaž, Serena Ferraiuolo) na jednoj od riječkih plaža u doba D'Annunzija koje razgovaraju na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika te lokalnog govora. Pritom izmjenjuju iskustva, razgovaraju o D'Annunziju kao ljubavniku koji im objema šalje jednaka ljubavna pisma, o muškarcima, a glazbom iz doba najveće popularnosti tzv. ča-vala publiku vode na nostalgično putovanje nekim drugim vremenima. Komad Giuseppea Nicodema bio je idealno finale predstave koje je dodatno naglašeno gostovanjem Francesca Squarcie i Aleksandra Valenčića, riječkim glazbenicima posebno omiljenima među lokalnom publikom, što je sigurno izazvalo i navalu sentimentalnosti među gledateljima.

  Najveće su zvijezde talijanske komedije sigurno Serena Ferrauiolo i Giuseppe Nicodemo, koji je u ovoj predstavi publiku ponajprije oduševio kao redatelj te zaslužio najdulji pljesak. Ferrauiolo je danas jedna od najsvestranijih glumica u Talijanskoj drami te još nije ukalupljena, nego je u mnogim predstavama tumačila niz posve različitih uloga i tipova, što joj omogućuje da u svom radu samo dodatno napreduje. La Commedia se postavila kao predstava u kojoj je Ferrauiolo zasad najsnažnije zasjala te pokazala potencijal, što se vjerojatno djelomično duguje i odličnoj Nicodemovoj režiji komedije Le allegre comari di Fiume / Vesele žene riječke. Zajednički su glumili i u Dieci minuti alla fine del mondo / Deset minuta do smaka svijeta, gdje je njihova dinamika jasnije izražena, iako se Nicodemo uglavnom javlja iz pozadine. S druge strane, ponovno je najslabija karika Talijanske drame prijevod, odnosno prikaz titlova, što je u nekoliko navrata zasjenilo i samu radnju komada. Isti se problemi prenose iz predstave u predstavu te su prijevodi polovični, često nepostojeći, a titlovi su sporadični i u pravopisnom ratu sa svojim autorom. Tako se što ne bi smjelo događati, a nikako ponavljati, te je na Talijanskoj drami da odluči jesu li titlovi dovoljno važan faktor na kojem se treba poraditi.

  
  
  Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca komedija nije nepoznata nego joj je to najjača strana, stoga ne čudi da je i ovo odrađeno profesionalno no kao i uvijek simpatično, intimno i blisko, uz dozu nostalgije i lokal-patriotizma. Kao što je slučaj bio i s Pravom komedijom, tako je i ovdje upitno jesu li redatelji i ansambl uspjeli odrediti što je to točno komedija, a i sama komičnost pojedinačnih predstava ovisi o gledateljima i njihovim afinitetima. Međutim, i Talijanska i Hrvatska drama uhvatile su se nezahvalnog zadatka postavljanja više komedija čiji uspjeh u cijelosti ovisi o publici. Generalno su oba ansambla uspjela u svome naumu, a ako ništa, publici su predstavili drugačiji, dinamičan koncept predstava za laganu kazališnu večer.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka
  
  Koncept: Renata Carola Gatica i Marin Blažević
  Autori i redatelj: Renata Carola Gatica, Jen Pitt, Annie Jin Wang, Giulio Settimo, Giuseppe Nicodemo, Giorgio Amodeo, Marco Di Stefano, Nenad Pavlović, Denis Brižić
  Scenografija: Dalibor Laginja
  Kostimografija: Manuela Paladin Šabanović
  Asistentica scenografije i kostimografije: Aleksandra Ana Buković
  Autori glazbe: Nikola Nedić, Mario Jovev
  Inspicijentica: Noemi Dessardo i Gilda Maria Castellano
  Šaptačica: Sintja Lacman

  Glume: Anastazija Balaž, Denis Brižić, Elena Brumini,  Edi Ćelić, Serena Ferraiuolo, Mario Jovev, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Bruno Nacinovich, Giuseppe Nicodemo, Anton Plešić, Lucio Slama, Mirko Soldano
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 29. studenog 2019.

Piše: