Potpuna koncentracija na dramatičareve riječi

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Miroslav Međimorec



  • Gledajući novu Gospodu Glembajeve na prvoj reprizi iz jednog od posljednjih redova partera, bio sam začuđen njenim početkom, a da u početku nisam bio svjestan zbog čega. Na prvi pogled predstava nije bitnije odstupala od tradicije. A onda mi je postalo jasno da bez ikakvog posebnog napora uspijevam čuti svaku riječ, što većini (ne samo Gavellinih) predstava i njihovih često po svemu drugome vrsnih interpreta već godinama rijetko uspijeva, tako da jedino sretnici u polovici gledališta bližeg pozornici uspijevaju čuti gotovo sav izgovoreni tekst. Naravno da to može djelovati kao nevažno cjepidlačenje, jer se ne radi o kreaciji nego o njenoj zanatskoj pretpostavci – tehnici govora koji dopire u sve dijelove gledališta. To najčešće navodi na razmišljanje o nedostatku školovanja koje toj tehnici ne posvećuje dovoljno pozornosti. No, u ovim se Glembajevima pokazalo da redatelj koji poštuje autorovu riječ zna kako promijeniti (loše) navike i oživjeti tu tehniku da bi doveo glumca do toga da iz razgovijetno izrečene, a prije toga i potpuno precizno shvaćene i promišljene rečenice kreira kompleksnu i nijansiranu ulogu kojom iskazuje svo umijeće glumačke kreacije, pa su i zbog toga svi vrsni članovi ansambla ove predstave ostvarili uloge koje pripadaju vrhuncima njihovog opusa.

    Možda može djelovati pomalo paradoksalno da je taj naizgled nebitan, ali ipak vrlo važan pomak u shvaćanju i interpretaciji piščevog teksta proveo Miroslav Međimorec. On doduše jest često tvrdio da nema precizne i točne glumačke kreacije bez potpune koncentracije na dramatičareve riječi, a bez takvih interpretacija niti vrijedne predstave, što je odudaralo od danas prevladavajućeg trenda najvišeg vrednovanja redateljskog koncepta i atraktivnosti vizualnih efekata. Uz to ima i mišljenja da on pripada nekadašnjem kazalištu, jer je u posljednja gotovo tri desetljeća vrlo malo režirao, najprije se angažiravši kao branitelj a potom i kao političar. Međutim, njegove izvanredne predstave  Ars longa vita brevis i Vietrock u zagrebačkom SEK-u (Studentskom eksperimentalnom kazalištu) krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i njihova iznimno originalna i vizualno atraktivna rješenja nadmašila su okvire i  nacionalnog, a i studentskog teatra u vrijeme kada se u europskim razmjerima najoriginalniji pomaci i eksperimentiranja kazališnim izrazom događaju u studentskom kazalištu, o čemu je svjedočio i tada kontinentalno značajan IFSK (Internacionalni festival studentskih kazališta) u Zagrebu. Neke od tih stilskih atrakcija Međimorec razvija i u svom profesionalnom radu sedamdesetih i osamdesetih godina, u kojima ostvaruje i brojne predstave koje pripadaju vrhu kazališta tog vremena - u rasponu od Kušanove Svrhe od slobode na Dubrovačkim ljetnim igrama do primjerice Mrożekova Pješice u Teatru &TD. Ipak se tijekom ta dva desetljeća njegova redateljska ekspresivnost postupno povlači u drugi plan i on se sve više koncentrira na suodnos glumca i teksta i njegovu perfekciju stavlja u prvi plan svojeg redateljskog postupka. A da takav postupak može rezultirati i vrijednom suvremenom predstavom koja nadilazi tradicionalizam i donosi nov pogled čak i na komade koji su iznimno često analizirani i tumačeni na različite načine, dokazuju upravo ovi Glembajevi Miroslava Krleže, pisca kojeg Međimorec očito beskrajno cijeni i voli i kojim se često bavio na razne načine - od brojnih režija, npr. Lamentacija Valenta Žganca u &TD-u 1974. i Emeričkog (kojeg je sam i adaptirao iz Zastava) u Varaždinu 1978. do pisanja teksta Zastave, barjaci, stjegovi prema istom romanu za izvedbu HNK Osijek u režiji Georgija Para 2007.



    A da se u Gospodi Glembajevima doista radi o drugačijem pristupu jasno je od prvih rečenica koje izgovara sjajni Amar Bukvić kao Leone Glembay začudnom mirnoćom i sabranošću koji su potpuno neočekivani otklon od uobičajenog poniranja u psihičku poremećenost tog "überspannt" iliti prenapetog obiteljskog buntovnika, intelektualca i slikara koji se strastveno buni protiv kriminalne povijesti svoje bogate bankarske obitelji kojom vlada njegov otac Naci. Takav Leon nije strastveni mladac koji se nakon desetogodišnjeg izbivanja vraća pomalo nostalgično u rodni dom, a onda ga uspomene navedu na strastvenu odluku osvećivanja smrti svoje majke za koju krivi oca, a još više njegovu drugu, mnogo mlađu, zanosnu (i nevjernu) suprugu barunicu Castelli. To je tek jedna od njegovih maski čovjeka koji je odlučan obračunati se s čitavim obiteljskim naslijeđem zločina koji je stvorio bogatstvo, a s njim i uglednu, zapravo politički i sudski nedodirljivu poziciju te obitelji. On svim članovima obitelji pokazuje i kriminal koji je zaslužan za njihovu poziciju, a na njihove napade virtuozno odgovara ironijom i sarkazmom uljuljkujući ih u uvjerenost kako je doduše lud, ali zbog toga i bezopasan.

    Ta bitna promjena u karakteru Leonea kako ga interpretira Amar Bukvić u Međimorčevoj redateljskoj koncepciji bitno mijenja kompletno viđenje čitavog komada. Zato ni glava obitelji Naci Glembay u tumačenju Darka Stazića u uvodnom dijelu, koji je u znaku najvećeg priznanja njemu osobno, ne iskazuje posebno zadovoljstvo nego suzdržanošću (kao da istodobno asocira na Al Pacina u Kumu 3 i na neka pojavljivanja Ivice Todorića) daje naslutiti kako Glembayevi funkcioniraju kao mafijaška organizacija, pa predstava slijedi urušavanje tog krvavog carstva, a od snažnih strastvenih scena ostaje tek virtuozno (s mnogo strasti i još više mržnje) odigrani verbalni obračun Leona i njegova oca. Odnos između Leonea i sestre dominikanke Angelike (udovice njegovog starijeg brata) u nijansiranom, suspregnutom tumačenju Dijane Vidušin (inače često u znaku potenciranja stanovitih potisnutih sklonosti koje prelaze prijateljstvo) ovdje je sveden na savezništvo dvoje neposlušnih članova obitelji, pri čemu je očito da se Angelika prvenstveno zaredila da bi se obranila od agresivnosti ostalih članova obitelji.

    Sličnim postupkom promijenjen je i kontekst jedne od bitnih scena u raspletu tragedije – trenutak u kojem se Leone, unatoč svim svojim stavovima i želji za osvetom, jedva odupire zavođenju barunice Castelli kojoj je to jednom davno uspjelo, što se otkriva kao još jedna od bolnih točaka Leoneovih sjećanja. To je obično vrhunski dokaz kako je već i sama ljepota barunice Castelli dovoljna da muškarci učine sve što ona poželi. Iako Nataši Janjić Medančić već i sama pojava dostaje da tu scenu učini uvjerljivom, njena interpretacija te fatalne žene i ovaj prizor približava cjelini redateljske koncepcije. Njeno obrazloženje zašto je zbog siromašnog podrijetla bila primorana svoje ženske čari koristiti da bi se izdigla s dna (što se često doživljava kao stereotipno opravdanje) ovaj put postaje uvjerljivo, a Leoneovo kratko približavanje (prije umorstva) ne djeluje kao erotični čin nego kao kratkotrajno prihvaćanje da je i ta žena buntovnica protiv sustava kojeg i on želi uništiti. Originalnost fascinantne interpretacije Nataše Janjić Medančić dominira čitavim njezinim glumačkim pristupom, koji odudara od žene koja vlada naglašenim erotizmom same pojave. U početku je (sigurna u svoju društvenu poziciju) hladna i odbojna, sigurna da se njeni hirovi moraju ispuniti bez obzira na to kako se ponašala, a kasnije se više oslanja na lukavost nego na sam izgled.



    Takav pristup efektno dopunjuje i vrlo rafinirani Hrvoje Klobučar kao njen ispovjednik i ljubavnik Silberbrand, kojem je više od ljubavne priče (i njenog prikrivanja) stalo da pokaže moć koja ga pod okriljem Crkve vodi do novca utjecaja. Skupinu onih koji se koriste bogatstvom Glembayevih vrlo dobro upotpunjuju stari Fabriczy, spreman žustro likvidirati sve protivnike u energičnom tumačenju Darka Milasa i doktor Altmann, kojeg Sven Medvešek uvjerljivo interpretira kao čovjeka koji će zbog lagodnog života pristati na pisanje bilo kakvih, pa i evidentno lažnih dijagnoza. No, najefektniju ulogu ostvario je Ozren Grabarić kao Puba Fabriczy, odvjetnik Glembayevih koji s mnogo transformacija i velikim uživanjem tumači odvjetnika Glembayevih, koji iznimnim znanjem i inteligencijom može i najvećeg kriminalca obraniti a pravno uništiti i najčestitijeg čovjeka.



    Polazeći od preciznog tumačenja i razumijevanja Krležinih rečenica, Međimorec je u okvirima naizgled tradicionalističkog stila zapravo ostvario možda i najradikalnije drugačije i potpuno novo tumačenje Gospode Glembajevih, koje je više od ostalih vodilo računa o Krležinim riječima da je njegov komad literarna fikcija a ne slika građanskog društva i kapitalizma u nekadašnjem Zagrebu. Međutim, na tom putu ipak nije krenuo putem ostvarenja i druge autorove ideje o psihološkoj drami nestajanja građanske civilizacije, kakva kod nas nikada nije postojala. Takvu koncepciju snažno podupiru i pojednostavljena ali vrlo sugestivna scenografija Zlatka Kauzlarića Atača i efektni, stilizacijom od ocrtavanja konkretne sredine odmaknuti kostimi Marite Ćopo. Iz tog redateljevog novog tumačenja teksta proizašla je vrhunska politička drama o kapitalizmu, koja se manje bavi realističkim prikazom određenog (kako i sam Krleža kaže – izmišljenog) doba a više idejama i okolnostima koje ukazuju na neke bitne karakteristike svakog kapitalizma, pa između ostalog i onog iz vremena nastanka drame i onog današnjeg (ne samo našeg), što joj dodaje posebnu zanimljivost i privlačnost.

    Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella

    Redatelj:
    Miroslav Međimorec
    Scenograf: Zlatko Kauzlarić Atač
    Kostimografkinja: Marita Ćopo
    Autor glazbe: Matej Meštrović
    Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
    Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
    Oblikovatelj video materijala: Nika Pećarina
    Asistentica scenografa: Nina Silobrčić
    Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
    Autor fotografija: Hrvoje Zalukar
    Inspicijentica: Snježana Majdak
    Šaptačica: Andrea Glad

    Darko Stazić: Naci (Ignjat Jacques) Glembay
    Nataša Janjić Medančić: Barunica Castelli-Glembay
    Amar Bukvić: Dr. phil. Leone Glembay
    Dijana Vidušin: Sestra Angelika Glembay
    Darko Milas: Titus Andronicus Fabriczy-Glembay
    Ozren Grabarić: Dr. iuris Puba Fabriczy-Glembay
    Sven Medvešek: Dr. med. Paul Altmann
    Hrvoje Klobučar: Dr. theol. et phil. Alojzije Silberbrandt
    Andrej Dojkić: Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky
    Nikola Baće: Sluga
    Emma Martinjak, Emilija Šušković Jakopac: Sobarice

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec